Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1631/22 (ZU „Gradska apoteka“ Bihać)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1631/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1631/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela ZU „Gradska apoteka“ Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela ZU „Gradska apoteka“ Bihać protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 077606 21 Pž od 8. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ZU „Gradska apoteka“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Emira Imširević advokat iz Bihaća, podnijela je 9. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 077606 21 Rev od 15. decembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 077606 21 Pž od 8. septembra 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3764/21 od 16. decembra 2021. godine, u odnosu na AP-3838/21, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 15. decembra 2021. godine apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ona vlasnica nekretnina (pobliže označenih u izreci prvostepene presude; u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) koje je stekla kupoprodajom i građenjem na osnovu rješenja Općine Bihać od 13. novembra 1985. godine, pa da se naloži drugotuženom (Udruženje građana „Udruženje žena Kulen Vakuf“) da sporne nekretnine, slobodne od lica i stvari, preda apelantkinji u posjed, te da se apelantkinji da ovlašćenje da izvrši cijepanje i upis prava vlasništva na tim nekretninama.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je ukazao da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je prvotuženi (Grad Bihać) nosilac prava posjeda na spornim nekretninama, kao i da sporne nekretnine zapravo nisu predmet kupoprodajnog ugovora od 18. marta 1974. godine zaključenog između apelantkinje kao kupca i Građevinskog preduzeća „Tempo“ Zagreb kao prodavca. Također, sud je naveo da je rješenjem Općine Bihać od 13. novembra 1985. godine apelantkinji odobreno korišćenje spornih nekretnina koje je adaptirala i koristila do 1992. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom relevatnih propisa odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva jer kupoprodajni ugovor od 18. marta 1974. godine i rješenje Općine Bihać od 13. novembra 1985. godine ne mogu predstavljati osnov za sticanje prava vlasništva na spornim nekretninama. Takođe, naveo je da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev za predaju u posjed, budući da apelantkinja nije aktivno legitimisana da od drugotuženog traži povrat stvari jer nije dokazala da je vlasnica spornih nekretnina, niti da te nekretnine drugotuženi drži protivpravno i bez pravnog osnova. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o stvarnim pravima, umjesto da je primijenio odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Zakona o prostornom uređenju i Zakona o udruženom radu. Naime, sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju, shodno odredbama čl. 359., 372. i 374. Zakona o stvarnim pravima, primjenjuje taj zakon (čija je primjena počela 5. marta 2014. godine) jer je parnica započela dostavljanjem tužbe od 25. maja 2016. godine na odgovor.

5. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u suštini ponavlja navode koje je iznosila pred redovnim sudovima, naročito da su svjedoci E.K., M.G. i K.Š. potvrdili da je apelantkinja sporne nekretnine koristila (i adaptirala) od 1983. do 1992. godine, te da se u tim nekretninama sada nalazi drugotuženi. Takođe navodi da redovni sudovi „nisu dali ocjenu iskaza“ tih svjedoka kojima tuženi nisu prigovarali, pa ih je stoga trebalo prihvatiti. Nadalje, apelantkinja navodi da „ne može Kantonalni sud za ovu pravnu stvar primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima“ u situaciji u kojoj su, u vrijeme kada je apelantkinja „postala vlasnik“ sporih nekretnina, na snazi bili drugi propisi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala, odnose na način na koji su sudovi, kroz ocjenu dokaza, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na imovinu i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, dao jasno obrazloženje za svoju odluku donesenu u konkretnom slučaju i da je odgovorio na sve prigovore koje je apelantkinja iznijela, kao i da je, suprotno njenim navodima, dao zadovoljavajuću ocjenu svih dokaza, uključujući i iskaze saslušanih svjedoka. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantkinjinu štetu, niti da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelantkinja pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani..

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1631/22 (ZU „Gradska apoteka“ Bihać) | Sudska praksa | Aktio