Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1636/22 („Gradski i prigradski saobraćaj“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1636/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1636/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Gradski i prigradski saobraćaj“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Gradski i prigradski saobraćaj“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 285136 21 Rev od 18.

januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Gradski i prigradski saobraćaj“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmina Sarihodžić Aljić advokat iz Tuzle, podnio je 10. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 285136 21 Rev od 18. januara 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Rudici uglja „Kreka“ d.o.o. Tuzla), na ime naknade štete (u vidu izgubljene dobiti zbog raskida ugovora), isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su između parničnih stranaka zaključena dva ugovora (od 1. oktobra 2015. godine i od 23. decembra 2015. godine) o javnoj nabavci usluga prevoza zaposlenika tuženog i da je članom 3. tih ugovora utvrđena prosječna cijena prevoza u KM po kilometru, kao i ukupna ugovorena cijena usluga prevoza (finansijska vrijednost ugovora). Nadalje je utvrđeno da je odredbama člana 12. zaključenih ugovora ugovoreno pravo na raskid ugovora u slučaju da jedna od ugovornih strana ne ispunjava svoje obaveze, dok je odredbama člana 18. ugovoreno da će ugovorni odnos trajati 12 mjeseci ili do realizacije finansijske vrijednosti ugovora iz člana 3., u zavisnosti od toga koji uslov prije nastupi. Konačno je utvrđeno da su oba ugovora raskinuta 13. juna 2016. godine (nakon opomene i protekom otkaznog roka) jer tuženi nije apelantu isplatio obaveze za usluge koje je apelant, na osnovu tih ugovora, izvršavao u periodu od 31. oktobra 2015. godine do 13. juna 2016. godine.

4. Vrhovni sud je ukazao da se, shodno odredbama člana 189. stav (3) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri ocjeni izgubljene dobiti uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dakle, da je sa gledišta odgovornosti za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uslovi: da korist nije ostvarena, da postoji određeni stepen izvjesnosti da bi bila ostvarena i dopuštenost osnova po kojem bi bila ostvarena. Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 132. stav (1) ZOO (prema kojima su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza izuzev obaveze na naknadu eventualne štete), te u vezi s tim naveo da apelant tokom postupka nije dokazao u kojem obimu je pretrpio štetu zbog raskida ugovora. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelant ničim nije dokazao izvjesnost da bi se sporni ugovor primjenjivao do realizacije pune finansijske vrijednosti ugovora s obzirom da je članom 18. ugovorena primjena ugovora do 12 mjeseci od stupanja ugovora na snagu ili do realizacije finansijske vrijednosti ugovora, u zavisnosti od toga koji uslov prije nastupi. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili relevantne odredbe ZOO kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.

Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi pogrešno cijenili zaključene ugovore jer iz tih ugovora proizlazi da će parnične stranke sačiniti poseban plan linija sa utvrđenim polaznim i krajnjim stanicama, vremenom polaska i dolaska, kilometražom, itd. Prema tome, apelant smatra da je postojala izvjesnost ostvarenja koristi po redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostimada navedeni ugovori nisu raskinuti zato što tuženi nije izvršavao svoju ugovornu obavezu (plaćanja za izvršene usluge).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu, koje bi trebalo meritorno razmatrati. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1636/22 („Gradski i prigradski saobraćaj“… | Sudska praksa | Aktio