Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4045/20 („EURO-PROFIL commerce“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Mjera obezbjeđenja
- Građanski postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
Predmeti (1)
AP-4045/20
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4045/20, rješavajući apelaciju koju je podnio EURO-PROFIL commerce d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je EURO-PROFIL commerce d.o.o. Sarajevo podnio protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 836072 20 Mož od 2. oktobra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. EURO-PROFIL commerce d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo sa ograničenom odgovornošću „Nedžad E. Beća“ iz Sarajeva, podnio je 10. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 836072 20 Mož od 2. oktobra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 836072 20 Mo od 4. maja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te SMART INVEST d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Smart invest) i ANS DRIVE d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ans drive) i Sberbank BH d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Sberbank), koji su imali status protivnika predlagača u postupku u kojem su donesene osporene odluke, zatraženo je 3. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, Smart invest i Sberbank su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 16. marta 2022. godine. Ans drive u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. U skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, Ustavni sud je 29. aprila 2022. godine odgovore na apelaciju dostavio apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Apelant je 13. marta 2020. godine podnio prijedlog Općinskom sudu protiv Smart investa, društva Ans drive i Sberbank kao protivnika predlagača radi određivanja privremene mjere osiguranja zabrane realizacije, odnosno naplate bankarskih garancija. U prijedlogu je zatražio da sud donese rješenje kojim će se zabraniti Sberbank da dalje postupa po zahtjevima Smart investa koji se odnose na realizaciju, odnosno naplatu iz garancije za dobro izvršenje posla precizirani broj, koju je 14. marta 2019. godine izdala Sberbank na iznos od 232.491,67 KM (u daljnjem tekstu: garancija za dobro izvršenje posla) i garancije za osiguranje avansnog plaćanja precizirani broj, koju je 14. marta 2019. godine izdala Sberbank na ukupan iznos od 697.475,01 KM (u daljnjem tekstu: garancija za osiguranje avansnog plaćanja), te da se istovremeno zabrani društvima Smart invest i Ans drive da na svoj ili bilo čiji drugi račun, odnosno na bilo koji drugi način prime iznos novca odnosno izvrše naplatu bilo kojeg iznosa iz navedenih garancija, pa i traženog iznosa od 255.093,96 KM (od ukupnog garantiranog iznosa od 697.475,01 KM) za osiguranje navedenog avansnog plaćanja.
8. U prijedlogu je, između ostalog, navedeno da je apelant 7. februara 2019. godine sa društvom Ans drive zaključio ugovor o izvođenju radova na termofasadi i najmu, montaži i demontaži fasadne skele na izgradnji preciziranog poslovno-stambenog objekta (u daljnjem tekstu: sporni objekat). Dalje, navedeno je da je taj ugovor zaključen na osnovu ugovora o izvođenju radova na spornom objektu koji su prethodno zaključili Ans drive i društvo Smart invest kao suinvestitori, a kojim je dato isključivo ovlaštenje društvu Smart invest da imenuje predstavnika investitora, nadzorni organ, te da kontrolira materijale i zamjenu materijala koje izabere Ans drive kao glavni izvođač. Dalje, navedeno je da je po zaključenju ugovora Sberbank izdala društvima Ans drive i Smart invest garanciju za dobro izvršenje posla i garanciju za osiguranje avansnog plaćanja. Međutim, ukazano je da je odmah nakon zaključenja navedenog ugovora Smart invest započeo sa praksom da od apelanta traži izvršenje radnji koje nisu ugovorene, odnosno koje su protivne prinudnim propisima i da je preduzeo nezakonite radnje koje su detaljno opisane u prijedlogu za određivanje privremene mjere osiguranja, s ciljem usporenja izvođenja radova i nanošenja štete apelantu, kao i da je protestirao obje bankarske garancije, iako za to nisu postojali razlozi. Ukazano je da zbog toga apelant planira pokrenuti parnični postupak radi naknade različitih oblika štete i radi utvrđenja da su sporne bankarske garancije nezakonito odnosno nedopušteno protestirane. Također, ukazano je da je apelant u međuvremenu izveo građevinske radove u velikoj vrijednosti, koji još nisu naplaćeni. Smatrajući da je društvo Smart invest pokušalo da na nezakonit način stekne imovinsku korist i da apelanta onemogući u daljnjem obavljanju zadataka na spornom objektu, čime mu je pričinilo štetu, apelant je predložio da se donese tražena privremena mjera osiguranja.
9. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Ps 836072 20 Mo od 17. marta 2020. godine kojim je određena privremena mjera osiguranja na način kako je to i zatraženo u apelantovom prijedlogu. Također, tim rješenjem je određeno da privremena mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja.
10. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Općinski sud, analizirajući činjenične navode iz prijedloga i imajući u vidu dokaze dostavljene uz prijedlog, zaključio da u konkretnom slučaju postoji opasnost da bi neodređivanje privremene mjere osiguranja štetno utjecalo na apelantova prava, odnosno da bi za njega „u ovom trenutku“ mogla nastupiti neotklonjiva šteta, odnosno da je privremena mjera osnovana i hitna, te da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere osiguranja. Ovo naročito zbog toga što je apelant prigovarao da garantirani slučaj nije nastupio, kao i da je društvo Ans drive isti taj prigovor uputilo Sberbank, s obzirom na to da je sporan iznos bankarske garancije. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je primjenom odredbi člana 273. stav 1, te 278. stav 1. u vezi sa članom 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci.
Osporene odluke
11. Općinski sud je nakon toga donio Rješenje broj 65 0 Ps 836072 20 Mo od 4. maja 2020. godine kojim je određeno: „Ukida se Rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja broj 65 0 Ps 836072 20 Mo od 13. 4. 2020. godine“ (proizlazi da se u pogledu označenog datuma radi o očiglednoj grešci jer iz teksta tog rješenja i dostavljene dokumentacije proizlazi da se radi o omašci prilikom pisanja i da se zapravo radi o rješenju od 17. marta 2020. godine) i odbijen je apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja.
12. Iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da su na ročištu koje je održano pred Općinskim sudom 21. aprila 2020. godine izvedeni dokazi uvidom i čitanjem apelantovih dokaza (preciziranih na str. 7–10. rješenja), koje je kao svoje prihvatio i Ans drive, te dokaza društva Smart invest (preciziranih na str.10–12. rješenja), dok Sberbank nije imala dokaznih prijedloga.
13. Općinski sud je u obrazloženju rješenja konstatirao da je apelant 20. aprila 2020. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv društava Smart invest kao prvotuženog, te Ans drive kao drugotuženog, Sberbank kao trećetužene, Društva za konsalting i inžinjering ZARKA d.o.o. Sarajevo kao četvrtotuženog (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi), i fizičkih lica: M. B., E. M. i S. H. kao petotužene, šestotuženog i sedmotuženog (u daljnjem tekstu: petotužena, šestotuženi i sedmotuženi). Ukazao je da je apelant tom tužbom zatražio da se društvima Smart invest i Ans drive i četvrtotuženom naloži da mu solidarno isplate precizirani novčani iznos, te da se naloži društvima Smart invest i Ans drive da mu isplate precizirani iznos na ime zakonske zatezne kamate na precizirani novčani iznos na ime X privremene situacije. Dalje, ukazao je da je apelant zatražio da se utvrdi da je Smart invest dužan trpjeti umanjenje garancije za osiguranje avansnog plaćanja, i to za iznos od 30% od iznosa iz privremene situacije apelanta broj IX od 31. decembra 2019. godine, odnosno za ukupan iznos preciziran u tužbi. Također, sud je naveo da je apelant tužbom zatražio da se utvrdi da su ništavi i da ne proizvode pravno djelovanje zahtjevi koje je Smart invest 12. marta 2020. godine putem Sparkasse bank d.d. podnio Sberbank radi naplate na osnovu bankarskih garancija za dobro izvršenje posla i za osiguranje avansnog plaćanja, shodno čemu je zatražio da se zabrani Sberbank da izvrši bilo kakvu naplatu po osnovu navedenih zahtjeva, a da se zabrani društvima Smart invest i Ans drive da prime bilo kakvu uplatu po osnovu navedenih zahtjeva za realizaciju odnosno naplatu iz tih bankarskih garancija. Pored toga, apelant je tužbom zatražio da se naloži društvu Smart invest, te četvrtotuženom, petotuženoj, šestotuženom i sedmotuženom da mu solidarno isplate ukupan iznos preciziran u tužbi na ime preciziranih troškova i na ime izmakle koristi.
14. Općinski sud je dalje konstatirao da apelant osnovanost prijedloga za donošenje mjere osiguranja zasniva na činjenicama da su apelant (kao podizvođač) i Ans drive (kao naručilac/generalni izvođač) 7. februara 2019. godine zaključili ugovor o izvođenju radova na termofasadi i najmu, montaži i demontaži fasadne skele na izgradnji predmetnog objekta. U obrazloženju rješenja je navedeno da su tim ugovorom regulirana prava i obaveze ugovornih strana i potpisan je od ovlaštenih predstavnika ugovornih strana. Dalje, u članu 42. tog ugovora, ugovorne strane su ugovorile da nije dozvoljeno ugovarati nove radove, zaključivati ugovore ili anekse ugovora sa podizvođačem bez saglasnosti društva Smart invest. Dalje, konstatirano je da su ugovorne strane navedeni ugovor zaključile na osnovu ugovora o izvođenju radova na spornom objektu od 28. aprila 2018. godine i Aneksa broj IV od 4. februara 2019. godine, koji su prethodno zaključili društva Ans drive i Smart invest kao suinvestitori. Zatim, navedeno je da apelant osnovanost prijedloga zasniva na dugu po IX privremenoj situaciji i da je apelant od Nadzora obaviješten da Nadzor te radove odbija potpisati zbog toga što ih ne priznaje protivnik predlagača. Apelant smatra da mu se u odnosu na tu situaciju treba odbiti avans u navedenom iznosu.
15. Općinski sud je dalje ukazao da apelant osnovanost prijedloga zasniva na činjenicama da je na osnovu člana 7. ugovora koji su apelant i Ans drive zaključili 7. februara 2019. godine data bankarska garancija za dobro izvršenje posla s pravima u korist društava Smart invest i Ans drive kao korisnika bankovne garancije u visini od 10% od ukupno ugovorene vrijednosti iz tog ugovora i bankarska garancija za osiguranje avansnog plaćanja s pravima u korist društava Smart invest i Ans drive kao korisnika bankovne garancije u visini od 30% od ukupno ugovorene cijene radova. Konstatirao je da se bankarskom garancijom za dobro izvršenje posla Sberbank neopozivo obavezala da će, u slučaju da nalogodavac ne ispuni preuzete ugovorne obaveze, platiti na „prvi poziv“ i „bez prigovora“ svaki iznos do 232.491,67 KM na prvi pismeni poziv od korisnika 1. Ans drive i 2. društva Smart invest, u kojem je navedeno da je nalogodavac prekršio svoje obaveze iz ugovora i izvršiti plaćanje ugovorenog iznosa garancije na račun korisnika garancije u omjeru 50:50. Također, konstatirao je da je Sberbank bankarskom garancijom za osiguranje avansnog plaćanja neopozivo garantirala da će izvršiti plaćanje na račun korisnika garancije do iznosa od 697.475,01, u omjeru 50:50 na „prvi poziv“ i „bez prigovora“ od korisnika: 1. društva Ans drive i 2. društva Smart invest, u kojem je navedeno da nalogodavac nije ispunio svoju ugovornu obavezu za koju je primio gore navedeni avans, iako je prethodno bio pismeno upozoren.
16. Općinski sud je dalje naveo da apelant osnovanost prijedloga za donošenje mjere osiguranja zasniva na činjenicama da je članom 2. Aneksa I ugovora o izvođenju radova na termofasadi i najmu, montaži i demontaži fasadne skele na izgradnji predmetnog objekta koji su zaključili apelant i Ans drive ugovorne strane ugovorile rok za izvođenje radova koji su predmet tog aneksa do 15. maja 2020. godine, te da taj rok nema utjecaja na rok koji su suinvestitori i naručioci radova ugovorom od 28. aprila 2017. godine ugovorili sa generalnim izvođačem. Također, konstatirao je da se članom 1. tog aneksa podizvođač (apelant) obavezao izvesti nepredviđene fasaderske radove u ukupnom iznosu od 3.017.321,95 KM sa PDV-om. Općinski sud je ukazao da iz nalaza Građevinskog fakulteta u Sarajevu, Institut za materijale i konstrukciju, od 7. aprila 2020. godine (vještačenje je urađeno u predmetu tog suda broj 65 0 V 827404 20 V), proizlazi da taj institut po okolnostima datim u prijedlogu za vještačenje ne raspolaže opremom adekvatnom za ispitivanje fasade. Također, sud je obrazložio da nije razmatrao ostale navode u vještačenju koji se tiču dinamike rada na fasadi, izvedenih radova i jediničnih cijena s obzirom na to da nisu od utjecaja na donošenje tražene mjere osiguranja. Pored toga, istakao je da ostale dokaze nije posebno obrazlagao, iako ih je cijenio, s obzirom na to da nisu relevantni za drugačiju odluku suda.
17. U vezi s navedenim, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 269. st. 1. i 2. ZPP-a i ukazao da mjera osiguranja mora biti u funkciji postavljenog tužbenog zahtjeva i osiguravati taj zahtjev, a može se odrediti tokom cijelog postupka sve dok izvršenje ne bude provedeno. Dalje, ukazao je da je apelant bio dužan dokazati sudu postojanje vjerovatnosti potraživanja, te postojanje opasnosti da bi bez određivanje mjere osiguranja protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje tog potraživanja. Općinski sud je istakao da u ovoj fazi postupka nije mogao utvrditi vjerovatnost apelantovih navoda koji se tiču potraživanja, te je ocijenio da apelant nije dokazao ni postojanje opasnosti da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje njegovog potraživanja. Pri tome, Općinski sud je istakao da opasnost mora biti subjektivna i mora poticati od protivnika, odnosno mora se sastojati u aktivnom djelovanju ili propuštanju djelovanja, što bi dovelo do sprečavanja ili otežavanja realizacije njegovog potraživanja. Općinski sud se također pozvao na odredbu člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) navodeći da je tom odredbom propisano da ako bankarska garancija sadrži klauzulu „bez prigovora“, „na prvi poziv“ ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po određenoj obavezi. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da je obaveza banke iz takve garancije apstraktna u odnosu na pravni posao sklopljen između nalogodavca i korisnika. Dakle, sud je zaključio da je banka „dužna da garancijsku obavezu izvrši čim korisnik garancije podnese zahtjev za isplatu pod pretpostavkom da su za realizaciju garancije potrebni svi uvjeti“. Također, ukazao je da se izdavanjem garancije zasniva samostalan pravni odnos između banke i korisnika garancije, zbog čega nalogodavac u svojstvu trećeg lica ne može da utječe na obavezu koju banka ima prema svojim povjeriocima, pa i na obavezu koja je zasnovana izdavanjem garancije. Općinski sud je istakao i to da se djelovanje uvjeta kod bankarske garancije sastoji u tome što je obligacioni odnos postao pravno perfektan u momentu kada je garancija data odnosno predana korisniku.
18. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 836072 20 Mož od 2. oktobra 2020. godine i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
19. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je konstatirao da su apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja, žalba, kao i svi njegovi navodi bespotrebno opširni i bez jasnog razgraničenja relevantnih i irelevantnih činjenica za ovu fazu postupka, koja je opterećena dokazima i navodima koji eventualno mogu biti bitni za konačno rješenje spora, ali ne i za ispunjenost uvjeta iz člana 269. stav 1. ZPP-a. Istakao je da se s obzirom na navedeno gubi smisao prijedloga za određivanje mjere osiguranja u kojem je bilo bitno dokazati jedino uvjete predviđene navedenim članom. Prema tome, prihvatajući stav i argumentaciju prvostepenog suda u pogledu činjenice da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao, prije svega, vjerovatnost svog potraživanja, polazeći od pravne prirode bankarskih garancija koje su izdate u konkretnom pravnom poslu, što je prvostepeni sud elaborirao, Kantonalni sud je ocijenio da je apelantova žalba u cijelosti neosnovana i da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, zbog čega je ukazao da obrazloženje prvostepenog rješenja neće bespotrebno ponavljati. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnom predmetu i poslovnim odnosima među parničnim strankama, pa bi se sva sporna pitanja koja se problematiziraju u postupku odlučivanja o mjeri osiguranja trebala raspravljati u postupku u kojem će se odlučivati o glavnoj stvari, te da će se u okviru tog postupka na pravilan način moći utvrđivati činjenično stanje kroz dokaze koji će biti u direktnoj vezi sa obimom, kvalitetom, ne/mogućnosti izvođenja ugovorenih radova, te svim pitanjima koja se tiču načina ugovaranja i ispunjenosti uvjeta za izvođenje radova. Pored navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio samo relevantne dokaze, te je obrazložio da pravilna i potpuna ocjena dokaza u smislu člana 8. ZPP-a „ne znači obaveznu interpretaciju i ocjenu svih 117 dokaza“ koje je predložio apelant, već upravo suprotno, ocjenu relevantnih dokaza, što je u ovoj fazi postupka podrazumijevalo utvrđenje ispunjenosti uvjeta za određivanje mjere osiguranja, što je prvostepeni sud i učinio. Kantonalni sud je također ukazao da je cijenio i ostale apelantove žalbene navode, ali ih nije posebno obrazlagao, našavši da ne utječu na drugačiju odluku tog suda u smislu člana 231. ZPP-a.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i član 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode iz prijedloga za određivanje privremene mjere osiguranja i žalbe koju je podnio protiv osporene prvostepene odluke, odnosno opširno opisuje hronologiju poslovnih odnosa sa društvima Ans drive i Smart invest i radnje društva Smart invest u vezi s radovima na spornom objektu za koje smatra da nisu ugovorene, da su nezakonite i pričinjavaju mu štetu.
21. Pri tome, tvrdi da je do kašnjenja u izvođenju radova na spornom objektu došlo iz razloga koji se ne mogu staviti njemu na teret, te da nisu postojali uvjeti za protest navedenih bankarskih garancija, na što je ukazalo i društvo Ans drive. Također, u prilog činjenici da je društvo Smart invest od apelanta tražilo izvršenje radnji koje nisu zakonite apelant navodi i da su zakonski zastupnik društva Smart invest i radnik tog društva lišeni slobode prilikom brojanja novca koji su iznudili od apelantovog zakonskog zastupnika, zbog čega je pokrenut i krivični postupak, ali da je prvostepeni sud odbio da provede dokaz uvidom u taj krivični spis. Apelant smatra da zbog toga nije mogao dokazati „ucjenjivačku politiku društva Smart invest“ u vezi s izvođenjem radova na spornom objektu, a to društvo je moglo dokazivati da je zatečeni novac bio dat u druge svrhe. Dalje, apelant smatra da prvostepeni sud nije ocijenio provedene dokaze u skladu sa članom 8. ZPP-a, kao i da iz obrazloženja tog rješenja nije moguće utvrditi koje činjenice su dokazane i na osnovu kojih dokaza, a koji prigovori stranaka su ocijenjeni kao neosnovani. Ukazuje da su odlučne činjenice u konkretnoj pravnoj stvari dinamika i kvalitet izvršenih radova jer su upravo te činjenice potrebne za ispitivanje osnovanosti odnosno zakonitosti postavljenih zahtjeva po garancijama. Pored toga, ukazuje da su osporene odluke nezakonite jer su kontradiktorne ranijoj odluci o privremenoj mjeri. II.Odgovori na apelaciju
22. Kantonalni sud i Općinski sud smatraju da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine na čiju povredu je ukazivao u apelaciji.
23. Smart invest, između ostalog, navodi da apelant u suštini samo ponavlja stavove iznesene pred redovnim sudovima, da zapravo želi da Ustavni sud bude „trećestepeni sud“ i da se žali na način utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene prava, što nije uloga Ustavnog suda. Pri tome, ukazuje da parnični postupak po apelantovoj tužbi u konkretnom slučaju nije okončan, pa predlaže da se apelacija odbaci kao nedopuštena.
24. Sberbank smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili odredbe člana 269. ZPP-a i da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine na čiju povredu je ukazivao u apelaciji. Pri tome, Sberbank ukazuje da je apelant postupak određivanja mjere osiguranja koristio kao da se radi o odlučivanju o tužbenom zahtjevu, dostavljajući prilično obiman dokazni materijal, a da su svi ti dokazi predmet parničnog postupka u kojem je apelantu omogućeno dokazivanje tužbenog zahtjeva. Osim toga, Sberbank ukazuje da je apelant u svrhu određivana mjere osiguranja isticao da nisu ispunjeni uvjeti za isplatu po garancijama, iako se radi o garancijama „na prvi poziv“ i „bez prigovora“ po kojima banka ne može isticati prigovore prema korisniku koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obavezi, kako je to i određeno članom 1087. ZOO-a. Sberbank ističe da se, dakle, radi o posebnom i nezavisnom sredstvu osiguranja po kojem se isplata vrši bezuvjetno, a u slučaju da je korisnik garancije eventualno zloupotrijebio to sredstvo osiguranja, nalogodavac ima mogućnost da u posebnom postupku dokazuje neosnovanost njegove aktivacije i potražuje od njega iznos koji mu je banka platila o protestiranoj garanciji. V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 269.
(1) Mjera osiguranja može se odrediti:
1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.
[…] Član 278.
(1) Na prijedlog predlagača osiguranja, istaknut sa prijedlogom za određivanje mjere osiguranja, sud može odrediti privremenu mjeru osiguranja bez prethodnog obavještavanja i saslušanja protivnika osiguranja ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim da je mjera osiguranja osnovana i hitna i da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere osiguranja.
(2) Sud dostavlja odluku iz stava 1. ovog člana protivniku osiguranja odmah.
Protivnik osiguranja u roku od tri dana u svom odgovoru može osporiti razloge za određivanje privremene mjere osiguranja, nakon čega sud mora zakazati ročište u naredna tri dana. Odgovor protivnika osiguranja mora biti obrazložen.
(3) Nakon održanog ročišta iz stava 2. ovog člana, sud će posebnim rješenjem ukinuti rješenje o određivanju privremene mjere ili zamijeniti to rješenje novim rješenjem o određivanju mjere osiguranja, u skladu sa članom 279. ovog zakona.
Protiv novog rješenja o određivanju mjere osiguranja dopuštena je žalba u skladu s članom 282. ovog zakona.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Garancija bez prigovora Član 1087.
Ako bankarska garancija sadrži klauzulu bez prigovora, na prvi poziv ili sadrži reči koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po obezbeđenoj obavezi.
Nalogodavac je dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom iz prethodnog stava.
Korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovu garancije na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 836072 20 Mož od 2. oktobra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 10. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da je osporenim rješenjima prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i član 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant apelacijom osporio rješenje Kantonalnog suda kojim je konačno odlučeno o njegovom prijedlogu za donošenje mjere osiguranja. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jest da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosio na određivanje mjere osiguranja radi osiguranja novčanog potraživanja, dakle na predmet građanskopravne prirode, prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2954/20 od 6. aprila 2022. godine, tačka 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima proizvoljno ocijenili dokaze, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
37. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postoji obaveza redovnih sudove da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
38. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji zapravo ponavlja svoje tvrdnje iz postupka pred redovnim sudovima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa. Te tvrdnje je razmotrio Kantonalni sud u osporenoj odluci i dao zadovoljavajuće obrazloženje zašto ovi apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da, kako je to obrazložio prvostepeni sud, čije razloge je prihvatio Kantonalni sud, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za donošenje tražene privremene mjere zabrane banci da postupa po zahtjevima društva Smart invest koji se odnose na realizaciju odnosno naplatu iz bankarskih garancija koje sadrži klauzulu „bez prigovora“ i „na prvi poziv“, odnosno da apelant nije dokazao vjerovatnost svog potraživanja u smislu člana 269. stav 1. ZPP-a kao jednog od kumulativnih uvjeta za izricanje mjere osiguranja. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja i dostavljene dokumentacije, nasuprot apelacionim navodima, proizlazi da je dokazni postupak u konkretnom slučaju proveden u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a. Ustavni sud zapaža da je razmatrajući apelantove navode o povredi procesnih odredbi i proizvoljnoj ocjeni dokaza, kakve apelant ponavlja u apelaciji, Kantonalni sud jasno obrazložio da se sva sporna pitanja vezana za poslovni odnos parničnih stranka trebaju raspravljati u postupku odlučivanja o glavnoj stvari. Stoga je zaključio da je prvostepeni sud, u smislu člana 8. ZPP-a, pravilno cijenio samo relevantne dokaze u vezi s prijedlogom za određivanje mjere osiguranja.
39. Imajući u vidu da su redovni sudovi doveli u vezu relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a na kojima su zasnovali svoje odluke s utvrđenim činjeničnim stanjem i da su to detaljno obrazložili, Ustavni sud smatra da, suprotno apelacionim navodima, nema ništa u osporenim odlukama što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju u smislu standarda navedenih u tački 37. ove odluke.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se njegove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Nediskriminacija
42. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant, osim ovog navoda, niti u predmetnoj apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je u konkretnoj činjeničnoj situaciji i osporenim odlukama drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
43. Također, s obzirom na to da principe koji se odnose na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju treba tumačiti na isti način (vidi Evropski sud, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. decembra 2009. godine, tačka 55), Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na kršenje zabrane diskriminacije iz navedene odredbe.
Ostali navodi
44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 14.
Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali nije posebno obrazložio zbog čega smatra da je došlo do povrede tog prava. S obzirom na to da navedeni član u suštini pruža garancije identične onim koje su propisane članom 6. stav 1. Evropske konvencije, koje su u kontekstu apelacionih navoda detaljno ispitane u prethodim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelantov zahtjev za određivanja privremene mjere osiguranja, pri čemu su dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja koja su u skladu s pravom na obrazloženu odluku, koje je sastavni dio prava na pravično suđenje.
46. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava zasniva na istim argumentima koje je iznio i u odnosu na pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud nije utvrdio kršenje tog prava.
47. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustav Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant, osim navoda o povredi ovog prava, nije ponudio argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kada su apelantovi navodi detaljno ispitani u vezi sa, u suštini, istim pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na koje je Ustavni sud odbio apelaciju.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić