Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1656/22 (B. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1656/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1656/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Boško Maksimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Boško Maksimović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 K 075387 20 Kž od 15. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boško Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Đorđe Krčmar advokat iz Gradiške, podnio je 11. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 K 075387 20 Kž od 15. februara 2022. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 K 075387 19 K od 4. oktobra 2019. godine apelant je oglašen krivim što je, od 5. decembra 2008. godine „pa do danas“, protivpravno zauzeo, te obrađuje zemljište pobliže naznačeno u izreci presude za koje je znao da je koncesijom Vlade Republike Srpske dodijeljeno na korišćenje „Maljčić“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: oštećeni), iako se zakonski zastupnik oštećenog više puta obraćao apelantu da napusti sporno zemljište jer na to zemljište plaća koncesiju od 2008. godine, te je na taj način apelant počinio krivično djelo Protivpravno zauzimanje zemljišta iz člana 248. stav (1) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je apelantu izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da iz dokaza izvedenih pred tim sudom, te analizom dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je oštećeni sa Ministarstvom poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede zaključio ugovor o koncesiji zemljišta od 5. decembra 2008. godine. Također je utvrđeno da su predmet tog ugovora, između ostalog, i sporne nekretnine, da oštećeni, od dobijanja koncesije do unazad dvije godine, nikad nije ušao u posjed spornih nekretnina, te da je porodica apelanta u spornom periodu obrađivala predmetne nekretnine iako je u više navrata pozivana da te nekretnine napusti. Osnovni sud je u vezi s tim ukazao da prednje navode odbrana apelanta nije osporavala, ali je isticala da su sporno zemljište obrađivali otac i djed apelanta, te da apelant nije učestvovao u obrađivanju tog zemljišta. Međutim, Osnovni sud je naveo da je naprijed navedena odbrana apelanta osporena i demantovana iskazima saslušanih svjedoka N.T., M.T. i N.B. koji su, kao zaposlenici oštećenog, obrađivali parcelu koja graniči sa spornom parcelom. Naime, ovi svjedoci su u svojim iskazima naveli da su više puta viđali apelanta da dolazi na njivu i obavlja radove na toj njivi, pa je onda jasno da je odbrana apelanta usmjerena isključivo na pokušaj izbjegavanja krivične odgovornosti. Osnovni sud je istakao da je u tom smislu cijenio i iskaz apelanta i njegovog oca (G.M.) koji je izjavio da je dobio saglasnost od vlasnika oštećenog da obrađuje predmetnu parcelu. Međutim, kako je otac apelanta u drugom krivičnom postupku priznao krivicu za isto krivično djelo, onda je jasno da njegov iskaz dat pred Osnovnim sudom u konkretnom predmetu nije istinit, kako u dijelu da je imao saglasnost za obrađivanje sporne parcele, tako i u dijelu da u obrađivanju te parcele njegov sin (apelant) nije učestvovao.
4. Odlučujući o žalbi branioca apelanta izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 72 0 K 075387 20 Kž od 15. februara 2022. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi branioca apelanta da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu iz člana 311. stav (1) tačka k) i stav (2) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Naime, izreka prvostepene presude je razumljiva, a činjenični opis radnje izvršenja koja se apelantu stavlja na teret je jasno dat i u pogledu opisa (trajanja radnje izvršenja) „do danas“ (koji branilac apelanta osporava), jer je u vrijeme podizanja optužnice apelant koristio zemljište koje je protivpravno zauzeo. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da će se u postupku ostvarivanja eventualnog imovinskopravnog zahtjeva utvrditi kada je apelant prestao sa korišćenjem spornog zemljišta. Okružni sud je također naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, da je provedene dokaze izložio u obrazloženju presude, te da je određeno i nedvosmisleno naveo da osnovu kojeg dokaza neku činjenicu smatra utvrđenom, na način kako je to propisano odredbama člana 295. stav (2) i 304. stav (7) ZKP RS. Naime, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka (N.T., M.T. i N.B.), uz ocjenu objektivnih dokaza, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je apelant preduzeo sve radnje (pobliže opisane u izreci prvostepene presude) u kojim su ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 248. stav (1) KZ RS.
Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je u optužnici, ali i u prvostepenoj presudi, navedeno da je apelant „do dan danas“ protivpravno zauzimao sporno zemljište, te da se postavlja opravdano pitanje, do kada je to „do dan danas“. Smatra da su zbog toga redovni sudovi postupali po neurednoj optužnici. Dalje navodi da je vlasnik oštećenog prijavljivao njegovog oca (G.M.), a ne njega i da vlasnik oštećenog nikada apelanta nije vidio da nešto radi na spornoj parceli (ali da jeste vidio njegovog oca). Također navodi da su svjedoci, koji su saslušani 2019. godine, izjavili da su kod oštećenog radili „do unazad tri godine“, radi čega je sporan vremenski kontinuitet zauzimanja zemljišta. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao zapravo odnose na način na koji su sudovi, kroz ocjenu dokaza, utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“ U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav (2) ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza koje apelant osporava i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. Takođe, da je Okružni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, za šta je Okružni sud dao jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih presuda, tako da ni procjena izvedenih dokaza ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te dao jasno objašnjenje zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić