Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2562/22 (S.S.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2562/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2562/22, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka

a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. S.

protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 098953 22 Gž od 8. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 6. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 098953 22 Gž od 8. aprila 2022. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 098953 19 P od 27. januara 2021. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi (S.Š., S.S., S.E., S.Š. i S.S.) da apelantici predaju u posjed dio nekretnine, bliže označene u izreci prvostepene odluke, te je apelantica obavezana da tuženom (S.S.) nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su na spornoj nekretnini kao suvlasnici i suposjednici upisani tuženi, te da je upis izvršen na osnovu dopunskog rješenja o nasljeđivanju od 15. aprila 2014. godine (iz kojeg proizlazi da se apelantica kao zakonski nasljednik prihvatila svog nasljednog dijela i taj dio ustupila prvotuženom S.Š.). Budući da apelantica nije dokazala da je vlasnik sporne nekretnine, niti je dokazala da posjeduje jače pravo u odnosu na tužene, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio apelantičin tužbeni zahtjev u skladu sa odredbama člana 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da pravilo o teretu dokazivanja (član 123. stav 1. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)) obavezuju sud da uzme za nedokazanu tvrdnju za čije postojanje stranka koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih dokaza, što je slučaj u konkretnom predmetu u odnosu na pravno relevantnu činjenicu vlasništva apelantice. Također, Kantonalni sud je naveo da apelantica nije prethodno, u posebnom postupku, osporavala zakonitost upisa tuženih na spornoj nekretnini, te da su stoga bez značaja žalbeni navodi vezani za postupak u kojem je doneseno dopunsko rješenje o nasljeđivanju od 15. aprila 2014. godine( na osnovu kojeg je izvršen upis prava tuženih), jer prvostepeni sud nije ovlašten ispitivati zakonitost tog rješenja, niti način na koji je doneseno. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je za razrješenje konkretnog spora od značaja činjenica da apelantica nije upisana kao vlasnik dijela sporne nekretnine, te da nema jače pravo na tom dijelu u odnosu na tužene, pa stoga ne može polagati bilo kakva prava na toj nekretnini, pa time ni pravo na predaju sporne površine, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Apelacioni navodi

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, između ostalog, navodi da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da se u ostavinskom postupku prihvatila nasljednog dijela i da je taj dio ustupila prvotuženom, jer nije prisustvovala ročištu za podjelu naknadno pronađene imovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u apelaciji, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe ZPP i Zakona o stvarnim pravima, zaključili da apelantica u sudskom postupku nije dokazala da je vlasnik sporne nekretnine, slijedom čega su odbili apelantičin tužbeni zahtjev za predaju u posjed dijela te nekretnine. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP i Zakona o stvarnim pravima sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova koja bi mogla voditi zaključku o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na djelotvoran pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2562/22 (S.S.) | Sudska praksa | Aktio