Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-262/21 (S. P.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-262/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 262/21, rješavajući apelaciju Sejde Plančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sejde Plančića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 053212 19 Rev od 22. oktobra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sejdo Plančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mustafe Cerovca i Damira Cerovca, advokata iz Tešnja, podnio je 27. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 053212 19 Rev od 22. oktobra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužitelja Javnog preduzeća za proizvodnju i promet toplotne energije Toplana d.d. Tešanj (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 26. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. juna do 13. juna 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 5. jula 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje.
5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Apelant je protiv tužitelja podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa.
8. Presudom Općinskog suda broj 39 0 Rs 019321 11 Rs 2 od 15. februara 2013. godine, djelimično preinačenom Presudom Kantonalnog suda broj 39 0 Rs 019321 13 Rsž 2 od 24. juna 2013. godine, poništena je kao nezakonita odluka Nadzornog odbora o razrješenju apelanta kao direktora tužitelja od 15. maja 2017. godine, te je naloženo tužitelju da apelanta vrati na poslove i radne zadatke direktora do isteka mandata, tj. do 27. jula 2013. godine, da mu na ime naknade plaće za period od 13. augusta 2011. godine do 22. novembra 2012. godine isplati iznos od 32.159,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. februara 2013. godine pa do isplate, da mu na ime neiskorištenih narađenih radnih sati isplati iznos od 4.020,00 KM, također sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da Zavodu PIOFBiH (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) za isti period uplati doprinose za apelantovo penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 10.781,13 KM.
9. Iz spisa predmeta proizlazi da je postupajući po navedenim presudama tužitelj 19. jula 2013. godine isplatio apelantu ukupan iznos od 44.829,07 KM, kao i da je 9. oktobra 2015. godine Zavodu PIO uplatio dosuđeni iznos na ime doprinosa.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 39 0 Rs 019321 14 Rev od 13. decembra 2016. godine revizija tuženog (u ranijem postupku tužitelja) uvažena je, te su preinačene presude Općinskog suda od 15. februara 2013. godine i presuda Kantonalnog suda od 24. juna 2013. godine tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.
11. Osim toga, proizlazi da je Presudom Općinskog suda broj 39 0 Rs 033615 13 Rs od 28. februara 2014. godine, donesenom po apelantovoj tužbi, naloženo tužitelju da apelantu na ime naknade plaće za period od 16. februara 2013. godine do 27. jula 2013. godine isplati iznos od 6.030,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. februara 2014. godine pa do isplate, te da Zavodu PIO uplati iznos od 2.007,90 KM na ime doprinosa za apelantovo penzijsko i invalidsko osiguranje za taj utuženi period. Iz spisa predmeta proizlazi da protiv te presude nijedna od parničnih stranaka nije izjavila žalbu, tako da je navedena presuda postala pravosnažna 19. marta 2017. godine, a izvršna 3. aprila 2014. godine.
Postupak okončan osporenom presudom
12. Tužitelj je, s obzirom na navedenu presudu od 13. decembra 2016. godine, 16. oktobra 2018. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta i njegovog mldb. sina A. P. (u daljnjem tekstu: apelantov mldb. sin) „radi isplate duga i ostavljanja ugovora bez dejstva“. Tužitelj je u tužbi naveo da su sredstava koja je isplatio apelantu neosnovano isplaćena jer je osnov isplate otpao donošenjem navedene presude Vrhovnog suda. Stoga je, na osnovu člana 210. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tražio vraćanje isplaćenog iznosa.
13. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 053212 18 P od 29. marta 2019. godine tužiteljev tužbeni zahtjev koji je preciziran u stavu 1. navedene presude je odbijen. Stavom 2. izreke ove presude apelantu je naloženo da tužitelju isplati iznos od 55.610,20 KM koji je stečen bez osnova, sa zakonskim zateznim kamatama na iznose i za periode kao u izreci presude. Tužiteljev zahtjev u dijelu potraživanja zakonskih zateznih kamata na iznose iz prethodnog stava za period prije 17. oktobra 2018. godine (stav 3. izreke presude) odbijen je u cijelosti. Također, stavom 4. izreke odbijeni su tužiteljevi tužbeni zahtjevi kojim je tražio da se utvrdi da je Ugovor o poklonu nekretnina pobliže označenih izrekom presude koji je zaključen 30. januara 2017. godine između apelanta kao poklonodavca i njegovog sina kao poklonoprimca (u daljnjem tekstu: ugovor o poklonu) bez dejstva prema tužitelju kao povjeritelju, kao i da se apelantovom sinu naloži da trpi i dopusti da tužitelj namiri svoje potraživanje iz st. 1. i 2. izreke presude iz poklonjenih nekretnina (pobliže označene izrekom presude; u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Presudom je nadalje određena sudska mjera osiguranja kojom je zabranjeno apelantu i njegovom mldb. sinu da otuđe, opterete ili da raspolažu na bilo koji način spornim nekretninama radi osiguranja tužiteljevog potraživanja do pravosnažnog okončanja postupka, te da će se ta zabrana zabilježiti u Službi za geodetske, imovinskopravne poslove i katastar Općine Tešanj. Također, određeno je da navedeno rješenje ima učinak rješenja o izvršenju donesenog po Zakonu o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP; st. 9, 10. i 11. izreke presude), kao i da mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja, a da žalba protiv tog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje. Nadalje je naloženo apelantu i njegovom sinu da tužitelju isplate precizirani iznos na ime troškova postupka i troškova povodom mjere osiguranja, a preko tih iznosa tužiteljev zahtjev je odbijen, kao i zahtjev za određivanje kamate na dosuđene troškove postupka.
14. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj na osnovu presude Općinskog suda od 15. februara 2013. godine i Kantonalnog suda od 24. juna 2013. godine isplatio apelantu ukupan iznos od 56.916,77 KM (uključujući i iznos doprinosa koji su isplaćeni na račun Zavoda PIO na apelantovo ime u iznosu od 10.781,13 KM). Ukazano je da su navedene presude preinačene presudom Vrhovnog suda od 13. decembra 2016. godine tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Prema ocjeni Općinskog suda, došlo je do stjecanja bez osnova, u smislu odredbe člana 210. stav 4. ZOO-a, jer reviziona odluka Vrhovnog suda ne predstavlja osnov za protivizvršenje, osim u dijelu troškova postupka koji je tužitelj već pokrenuo. Uzimajući u obzir odredbu člana 214. ZOO-a koja uređuje pitanje stjecanja bez osnova, sud je zaključio da je apelant savjestan stjecatelj i da se stoga zakonske kamate na dosuđene iznose imaju računati od dana podnošenja tužbe. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode o neblagovremenosti tužbe i zastari potraživanja za stjecanje bez osnova uz obrazloženje da reviziona odluka od 13. decembra 2016. godine znači otpadanje osnova u smislu člana 210. stav 4. ZOO-a pa da se petogodišnji rok zastare iz člana 371. ZOO-a treba računati od dana kada je tužitelj saznao za tu okolnost. Taj rok, kako je dalje navedeno, nije protekao jer je tužba podnesena 17. oktobra 2018. godine, a reviziona odluka je dostavljena tužitelju 29. decembra 2016. godine.
15. Općinski sud je odbio apelantov prvopostavljeni tužbeni zahtjev jer je utvrđeno da je u predmetu Općinskog suda broj 39 0 Rs 033615 13 Rs donesena presuda 28. februara 2014. godine, koja je postala pravosnažna i kojom je tužitelj (u tom postupku tuženi) obavezan da apelantu na ime naknade plaća isplati precizirani iznos te da je postupak izvršenja te presude završen 9. decembra 2015. godine. S obzirom na to, ukazano je da se tužiteljev tužbeni zahtjev u tom dijelu „odnosi na namirenje po osnovu koji nije otpao“ jer reviziona presuda Vrhovnog suda od 13. decembra 2016. godine nema učinak na navedenu pravosnažnu i izvršnu odluku.
16. U pogledu proglašavanja ugovora o poklonu bez dejstva radi onemogućavanja namirenja tužitelja iz darovane imovine, Općinski sud smatra da se radi o preuranjenoj paulijanskoj tužbi jer smatra da tužitelj tek treba da pravosnažnom presudom dokaže da su njegova potraživanja primjenom instituta stjecanja bez osnova dospjela. Stoga je tužiteljev tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan „jer [tužitelj] nije dokazao temeljnu pretpostavku za podnošenje ove tužbe propisanu čl. 280. ZOO-a, tj. da su njegova potraživanja dospjela“.
17. Nasuprot odbijanju paulijanske tužbe koja podrazumijeva izvjesnost obaveze, Općinski sud je zaključio da su ispunjene pretpostavke za određivanje mjere osiguranja zabranom daljnjeg raspolaganja darovanim nekretninama, određivanje načina provođenja mjere osiguranja, kao i da žalba ne zadržava izvršenje rješenja u smislu čl. 269. st. 1. tač. 1. i 2, čl. 273. st. 1. i čl. 279. stav 1. ZPP-a. U vezi s tim je istaknuto da je tužitelj učinio vjerovatnim svoja potraživanja samom činjenicom usvajanja drugopostavljenog tužbenog zahtjeva i da bi apelant, odnosno njegov sin daljnjim raspolaganjem mogao spriječiti ili znatno otežati namirenje tužiteljevog potraživanja. Općinski sud je također smatrao da je bespredmetan prigovor da apelantov mldb. sin nema poslovnu, stranačku ili parničnu sposobnost jer je ocijenio da „stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice“ i da je apelantov mldb. sin pravilno zastupan, a u postupku se ne preispituje njegova volja i savjesnost.
18. Kantonalni sud je Presudom broj 39 0 P 053212 19 Gž od 27. septembra 2019. godine tužiteljevu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio (u stavu 4. izreke presude prvostepenog suda) tako što je proglasio da je bez pravnog dejstva prema tužitelju kao povjeritelju ugovor o poklonu spornih nekretnina. Također, apelantovom mldb. sinu je naloženo da trpi i dopusti namirenje potraživanja kako je to precizirano u izreci. Presudom je nadalje djelimično uvažena žalba apelanata i prvostepena presuda je preinačena u stavu 2. izreke presude tako što je apelantu naloženo da tužitelju isplati iznos od 44.829,07 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.781,13 KM i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na navedeni iznos. Također je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka pa je apelantu naloženo da tužitelju na ime troškova postupka isplati precizirani (viši) iznos, dok su u preostalom dijelu žalbe tužitelja i apelanata odbijene kao neosnovane.
19. Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda te naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje iznosa od 10.117,68 KM i u tom dijelu je u cijelosti prihvatio razloge prvostepenog suda. Kantonalni sud je dalje utvrdio, u vezi sa stavom 2. izreke prvostepene presude, da je nesporno da je apelant stekao određenu imovinsku korist, odnosno da se apelantova imovina uvećala na teret tužiteljeve imovine, a da za takvo povećanje ne postoji punovažan pravni osnov, kako je to obrazložio i prvostepeni sud. Kantonalni sud je također naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o iznosu koji je tužitelju dosuđen stavom 2. izreke prvostepene presude, već se radi o iznosu od 44.829,07 KM jer je tužitelj preostali iznos isplatio Fondu PIO na apelantovo ime, pa to isplatom nije došlo do uvećanja apelantove imovine, te da je u tom dijelu prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
20. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se ticao ništavosti ugovora o poklonu, Kantonalni sud smatra pogrešnim rezoniranje prvostepenog suda da se radi o „preuranjenoj“ paulijanskoj tužbi. U vezi s tim je ukazao na sadržaj odredaba čl. od 280. do 285. ZOO-a iz kojih proizlazi da su opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji: dospjelost tražbine povjeritelja prema dužniku; pravna radnja dužnika; insolventnost dužnika i postojanje oštećenja povjeritelja, time da pobijanje omogućava povjeriteljevo namirenje. Navedene opće pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a zajedno s njima mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz člana 281. ZOO-a. Kantonalni sud je obrazložio da su u konkretnom slučaju ispunjene navedene pretpostavke jer je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, čime je ukinuo i izvršnu ispravu na osnovu koje je apelant naplatio tražbinu. Zatim je naveo da je apelant 30. januara 2017. godine, tj. mjesec dana od dana dostavljanja presude Vrhovnog suda, sa svojim mldb. sinom zaključio ugovor o poklonu spornih nekretnina, koje su upisane kao posjed apelantovog sina. Iz navedenog, kako je obrazložio Kantonalni sud, jasno proizlazi da je tužitelj dokazao da su za pobijanje dužnikovih pravnih radnji ispunjene sve navedene opće pretpostavke i posebna pretpostavka iz člana 281. ZOO-a. Ukazano je da je tužiteljevo potraživanje prema apelantu dospjelo danom donošenja presude Vrhovnog suda, kada je prestao i pravni osnov shodno kojem je apelant naplatio od tužitelja navedeni iznos, te da je apelant zaključivanjem ugovora o poklonu umanjio svoju imovinu, a da je pri tome znao da preduzetim radnjama nanosi štetu tužitelju kao povjeritelju, što je sve moglo biti poznato i njegovom sinu kao poklonoprimcu. Stoga je Kantonalni sud u tom dijelu uvažio tužiteljevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu jer iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da apelant učinjenim poklonom nema dovoljno sredstava za ispunjenje obaveze prema tužitelju.
21. U odnosu na određivanje mjere osiguranja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odluku kojom je odredio predloženu mjeru osiguranja donio na osnovu ispravno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava i da je o tome dao jasne, logične i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvata i drugostepeni sud.
22. Vrhovni sud je Presudom broj 39 0 P 053212 19 Rev od 22. oktobra 2020. godine odbio reviziju, kao i zahtjev apelanta i njegovog sina za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.
23. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan apelantov revizioni prigovor da nema osnova za isplatu tužitelju iznosa od 44.829,07 KM uz obrazloženje da su u konkretnom slučaju ispunjena sva četiri uvjeta od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu iznosa isplaćenog apelantu. Istaknuto je da je kod apelanta došlo do povećanja imovine, da je kod tužitelja došlo do umanjenja imovine, da postoji uzročno-posljedična veza, tj. da se apelantova imovina uvećala na teret tužiteljeve imovine, kao i da za navedeno ne postoji punovažan pravni osnov, koji je otpao donošenjem presude Vrhovnog suda od 13. decembra 2016. godine, što dalje znači da je u konkretnom slučaju apelant dužan tužitelju vratiti iznos za koji se neosnovano obogatio. Također, Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud ispravno zaključio da su ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke za pobijanje apelantovih pravnih radnji. Vrhovni sud je nadalje naveo da ne može razmatrati apelantov prigovor u vezi s mjerom osiguranja „jer se privremenom mjerom pravosnažno ne završava postupak (član 237. stav 1. ZPP-a) pa bi u tom dijelu revizija bila odbačena kao nedozvoljena, što je sadržano u odbijanju revizije izjavljene na u cijelosti, pravilno i zakonito donesenu pobijanu presudu“. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da se zastarni rok trebao računati od 19. jula 2013. godine, tj. od dana kada je tužitelj apelantu isplatio navedeni iznos, za što je, kako navodi, prvostepeni sud dao jasno i razložno obrazloženje koje u cijelosti prihvata i taj sud. Ukazano je da ostali revizioni navodi nemaju utjecaj na drugačije rješenje u konkretnom slučaju, te da nema povrede odredaba materijalnog prava na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Apelant smatra da se povreda navedenih prava ogleda u pogrešnoj primjeni relevantnih odredbi ZOO-a. Naime, apelant smatra da je sud pogrešno tumačio odredbu člana 210. stav 4. ZOO-a jer je ocijenio da za isplatu iznosa od 44.829,07 KM ne postoji punovažan pravni osnov, koji je otpao donošenjem presude Vrhovnog suda od 13. decembra 2016. godine. Naime, apelant ističe da je pogrešan stav Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju radi o nedozvoljenom stjecanju, zbog čega je obavezan da tužitelju vrati navedeni iznos, kao i da nisu ispunjeni uvjeti za pobijanje ugovora o poklonu spornih nekretnina. Također, smatra proizvoljnim stav Vrhovnog suda kojim je određena mjera osiguranja kojom se apelantovom mldb. sinu zabranjuje raspolaganje spornim nekretninama jer smatra da tužitelj nije dokazao da bi bez takve mjere mogao biti spriječen ili bi njegovo potraživanje bilo otežano. Ističe i da je mjera osiguranja usmjerena prema njegovom sinu koji je vlasnik predmetnih nekretnina i koji nije ni u kakvom odnosu s tužiteljem, tj. ne može biti stranka u ovom postupku. Apelant, također, smatra proizvoljnim stav suda kada je odbijen njegov prigovor zastare potraživanja u smislu odredbe člana 371. ZOO-a jer cijeni da je sud bio dužan pitanje zastare računati od trenutka izvršene isplate, a ne od trenutka podnošenja tužbe 17. oktobra 2018. godine.
II.Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima na koje se pozvao u osporenoj presudi, te istakao da je ona donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Predložio je da se apelacija odbije.
27. Kantonalni sud smatra da je prilikom donošenja osporene odluke pravilno primijenio materijalno pravo, što je potvrdio i Vrhovni sud, kada je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv osporene odluke tog suda, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Općinski sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
29. Tužitelj smatra da apelant nije objasnio u čemu se ogleda povreda prava na koju se poziva u apelaciji, osim što smatra da je nezadovoljan osporenom odlukom. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 269. st. 1. i 2.
(1) Mjera osiguranja može se odrediti:
1) ako predlagač osiguranja a na prijedlog protivnika osiguranja, učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja. (2) Ako drugačije nije zakonom određeno, sud će odrediti mjeru osiguranja samo pod uslovom da predlagač osiguranja, u roku koji odredi sud, prema odredbama zakona o izvršnom postupku, da jemstvo za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere osiguranja. Ako predlagač osiguranja ne da jemstvo u određenom roku, sud će odbiti prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Na njegov zahtjev, sud može osloboditi predlagača osiguranja od obaveze davanja jemstva ako sud utvrdi da on nije u finansijskoj mogućnosti da jemstvo da.
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Sticanje bez osnova Odsjek 1.
OPŠTE PRAVILO
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu, na bilo koji način, prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica, na bilo koji način, prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Odsjek 2.
POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI
Opšte pravilo Član 280.
(1) Svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca.
(2) Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca ako, uslijed njenog izvršenja, dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja.
(3) Pod pravnom radnjom podrazumijeva se i propuštanje zbog koga je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obaveza.
Uslovi pobijanja Član 281.
(1) Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati, da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(2) Ako je treće lice dužnikov suprug ili srodnik po krvi u prvoj liniji ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima.
(3) Kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(4) Odricanje od nasljedstva smatra se besplatnim raspolaganjem.
Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 39 0 P 053212 19 Rev od 22. oktobra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji je vođen radi isplate i proglašavanja da je ugovor o poklonu koji je zaključio apelant sa svojim sinom bez pravnog dejstva, iz čega slijedi zaključak da se radi o građanskopravnom sporu u kojem apelant uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na apelantovom nezadovoljstvu osporenom odlukom donesenom u predmetnom parničnom postupku. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud u proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise na njegovu štetu, relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a.
41. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a koje su oni detaljno ispitali i dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje i razloge zašto ti apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da apelant na taj način zapravo ne pokreće pitanje prava na pravično suđenje, već traži da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“, što nije njegov zadatak. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima, uz pozivanje na relevantnu odredbu člana 210. stav 4. ZOO-a, dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje o tome da je otpao pravni osnov na osnovu kojeg je tužitelj apelantu isplatio novčani iznos koji je bio predmet tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. Pri tome su redovni sudovi eksplicitno obrazložili zašto je, s obzirom na datum donošenja odluke Vrhovnog suda i datum podnošenja tužbe, neosnovan apelantov navod da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo u smislu člana 371. ZOO-a. Nadalje, Kantonalni sud i Vrhovni sud su također jasno i detaljno obrazložili zašto su zaključili da su ispunjeni uvjeti iz čl. 280. i 281. ZOO-a, te, shodno tome, udovoljili tužbenom zahtjevu da se proglasi ništavim ugovor o poklonu, kao i da se apelantovom sinu naloži da trpi i dopusti da tužitelj namiri svoje potraživanje iz spornih nekretnina. U vezi s tim je dato i obrazloženje zašto su neosnovani apelantovi navodi koje ponavlja u apelaciji o tome da njegov sin nije mogao biti stranka u postupku. Osim toga, nižestepeni sudovi su detaljno obrazložili i svoj zaključak da su u datim okolnostima ispunjeni uvjeti iz člana 269. ZPP-a za određivanje mjere osiguranja, a Vrhovni sud je obrazložio zašto ne može ispitivati drugostepenu odluku u tom dijelu.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao argumentirane i jasne razloge zašto je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naprotiv, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke u cijelosti zadovoljava standarde prava na obrazloženu odluku. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je apelantu očigledno bilo uskraćena neka garancija prava na pravično suđenje, već je apelacija rezultat apelantovog nezadovoljstva donesenom odlukom.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu
45. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju tog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, apelant ne navodi, niti iz osporene presude proizlazi da je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu došlo na način koji bi mogao voditi kršenju tog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također, neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u obrazloženju osporene presude odgovoreno na sva pitanja koja su bila ključna za odlučenje, zbog čega nema ničega što ukazuje na mogućnost da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo na apelantovu štetu.
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani, a apelant ne navodi, niti iz osporene presude proizlazi da je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu došlo na način koji bi mogao voditi kršenju ovog prava.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić