Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2610/22 (T. T.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Legitiman cilj
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2610/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2610/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Todor Tomić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Todor Tomić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 122649 21 Gž od 26. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Todor Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Dumić“ iz Bijeljine, podnio je 7. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 122649 21 Gž od 26. aprila 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice (T.J.) čine nekretnine, označene u izreci prvostepene presude, sa jednakim suvlasničkim udjelima bračnih supružnika od po ½, te da tužiteljici po tom osnovu pripada pravo suvlasništva i suposjedništva na tim nekretninama sa dijelom ½. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su tužiteljica i apelant bili u braku od 2002. do 2020. godine, da su sporne nekretnine, na kojima je upisano apelantovo pravo vlasništva sa dijelom 1/1, stečene na osnovu kupoprodajnih ugovora zaključenih 13. marta 2016. godine i 18. septembra 2019. godine, u kojima je navedeno da te nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu imovinu apelanta i tužiteljice. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu tužiteljice i apelanta u smislu člana 270. stav 5. Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Porodični zakon).
3. Naime, ukazao je da je osnovna zakonska pretpostavka da je imovina stečena radom tokom trajanja braka zajednička imovina i da su bračni partneri sa jednakim dijelovima suvlasnici na toj imovini u smislu člana 272. stav 1. Porodičnog zakona. Pri tome, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao da sporne nekretnine ne predstavljaju zajedničku imovinu, odnosno da je iste stekao sredstvima iz svoje posebne imovine, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio iskaze svjedoka T. R. i T. J. koji su izjavili da je apelant sporne nekretnine stekao sredstvima od posebne imovine, budući da su njihovi iskazi u suprotnosti sa sadržajem kupoprodajnih ugovora u kojima je izričito navedeno da sporne nekretnine čine zajedničku bračnu imovinu. Osim toga, ukazao je da su navedeni svjedoci u rodbinskim odnosima sa apelantom, te da su sva saznanja temeljili na apelantovim izjavama. Konačno, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da nije bilo doprinosa tužiteljice u sticanju zajedničke imovine i da je zarađivao mnogo više od nje, jer te činjenice nije dokazao, pri čemu je taj sud ukazao da se obim doprinosa ne cijeni isključivo na osnovu ostvarene zarade bračnih supružnika, nego i na osnovu drugih načina doprinosa u sticanju i održavanju zajedničke bračne imovine.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio tokom parničnog postupka, te ističe da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili iskaze saslušanih svjedoka i pogrešno primijenili član 272. stav 1. Porodičnog zakona kada su zaključili da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu tužiteljice i apelanta sa jednakim dijelovima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dao jasne razloge u pogledu ocjene iskaza saslušanih svjedoka, te u vezi s tim jasno obrazložio svoj zaključak da apelant nije dokazao da sporne nekretnine predstavljaju njegovu posebnu imovinu, slijedom čega je zaključio da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu tužiteljice i apelanta sa jednakim dijelovima shodno odredbama člana 270. stav 5. i člana 270. stav 1. Porodičnog zakona. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo propisano zakonom, da je imalo legitiman cilj i da je bilo „neophodno u demokratskom društvu“, a apelant nije pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić