Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2672/22 („The Welly“ d.o.o. Prnjavor)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2672/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. septembra 2022 godine, u predmetu broj AP-2672/22 rješavajući zahtjev „The Welly“ d.o.o. Prnjavor za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev “The Welly” d.o.o. Prnjavor za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „The Welly“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Malešević, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. jula 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 022124 21 Rev od 18. aprila 2022. godine.
2. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene kojom bi Ustavni sud odložio pravno dejstvo i izvršenje presude Vrhovnog suda iz tačke 1 ove odluke do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
3. Pred redovnim sudovima odlučivalo se o tužbenom zahtjevu tužitelja „Vedi Mani“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužitelj), te o protivtužbenom zahtjevu apelanta. Tužitelj je tražio utvrđivanje da je raskinut kupoprodajni ugovor koji su zaključili tužitelj i apelant 10. septembra 2012. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te aneks spornog ugovora, uz obavezivanje apelanta (drugotuženi u postupku) da tužitelju preda u posjed stvari (opremu, mašine i sl.) koje su taksativno navedene u izrekama presuda a koje su bile predmet ugovora, te da mu na ime protuvrijednosti prodatih, otpisanih i potrošenih stvari, koje su pojedinačno navedene u izreci prvostepene presude, tužena Danje Pajić, direktor i ovlašteno lice apelanta (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelant solidarno isplate ukupan iznos od 13.763.825,42 KM, uz naknadnu troškova parničnog postupka. Apelant je protivtužbom tražio da se utvrdi da je ništav sporni ugovor i njegov aneks, da se utvrdi ništavost mjenica preciziranih u izrekama presuda, te isplatu.
4. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 022124 19 P 3 od 24. jula 2020. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, a protivtužbeni zahtjev apelanta djelimično usvojen tako što je utvrđena ništavost spornog ugovora, njegovog aneksa i mjenica preciziranih u izreci presude, uz obavezivanje tužitelja na isplatu, dok je odbijen dio zahtjeva koji se odnosio na solidarnu isplatu preciziranog iznosa od strane prvotužene i tužitelja, a tužitelj i prvotužena su obavezani da apelantu naknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude.
5. Nakon ocjene velikog broja dokaza (provođenjem vještačenja od strane vještaka različitih struka, uvidom u materijalne dokaze i saslušavanjem svjedoka), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da su tužitelj, kao prodavac i apelant kao kupac, međusobno zaključili sporni ugovor čije je predmet prodaja pogona za proizvodnju obuće za ukupan iznos od 18.821.117,42 KM. Spornim ugovorom je regulisan način plaćanja, uz obavezu tužitelja da prilikom prodaje sačini pojedinačne fakture za opremu, materijal i dr. Iste ugovorne strane su sačinile i aneks spornog ugovora, kojim je izmijenjen način plaćanja, a plaćanje je obezbjeđeno izdavanjem mjenica na iznos od 10% osnovnog duga, koje povjerilac može, bez protesta, da naplati. Ugovoreno je da se sporni ugovor smatra raskinutim, te da prodavac ima pravo da bez bilo kakvog obrazloženja vrati stvari u posjed. Zbog neispunjenja obaveza tužitelj je dopisom od 2. aprila 2015. godine obavijestio apelanta da se sporni ugovor i njegov aneks smatraju raskinutim, tražeći povrat stvari koje su bile predmet prodaje, uz upozorenje da će aktivirati mjenice koje su mu predate kao sredstvo obezbjeđenja.
6. Tužitelj osnovnost tužbenog zahtjeva temelji na odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to čl. 124. i 132. Međutim, kako obrazlaže Osnovni sud, da bi tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva morao je dokazati da je vlasnik stvari koje potražuje, što tužitelj tokom postupka nije dokazao. Iz izvedenih dokaza nije se moglo utvrditi da je tužitelj vlasnik imovine čiji povrat traži, odnosno nije dokazano da je imovinu, koju je prethodno pribavio od preduzeća d.o.o. „Sad Est“ iz Prnjavora, platio. Pri tome je Osnovni sud iz dokaza priloženih u spisu, između ostalih, presuda koje su donesene u krivičnom predmetu koji se vodio u Italiji protiv Antonija Dradi-ja, Stefana Dradi-ja i Dragana Aleksića utvrdio da se radi o organizovanom međunarodnom kriminalu koji je svoje efekte imao i u BiH i koji se dovodi u vezu sa firmom „Sad „Est“ i tužiocem. Prema mišljenju Osnovnog suda upravo na tim okolnostima temelji se osnovanost protivtužbenog zahtjeva, u smislu člana 103. ZOO-a u odnosu na zahtjev za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora i njegovog aneksa (radilo se o fiktivnom ugovoru) te mjenica, jer je grafološkim vještačenjem utvrđeno da prvotužena nije imala ovlaštenje za potpisivanje mjenica, niti mjenične izjave odnosno da je punomoć vlasnika apelanta Luiđija Franćeskonija, kojom je dato ovlaštenje prvotuženoj za zaključenje spornog ugovora i aneksa, falsifikovana. Utvrđeno je također da je tužitelj postupao nesavjesno, te da shodno tome nije osnovan zahtjev za restituciju, u smislu člana
104. ZOO-a. Osnovni sud je zaključio da je osnovan dio tuženog zahtjeva u odnosu na vraćanje novčanog iznosa koji je na osnovu mjenica prenesen sa računa apelanta na račun tužitelja (sve opširnije na str. od 24 do 35 obrazloženja).
7. Odlučujući o žalbama tužitelja i prvotužene Okružni sud je donio Presudu broj 78 0 P 022124 20 Gž 3 od 14. septembra 2021. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude). O neosnovanosti žalbenih navoda Okružni sud se detaljno izjasnio na str. od 16 do 29.
8. Odlučujući o revizijama tužitelja i prvotužene Vrhovni sud je, presudom broj 78 0 P 022124 21 Rev od 18. aprila 2022. godine, reviziju tužitelja djelimično uvažio, a reviziju prvotužene u cijelosti usvojio i obje nižestepene presude preinačio u osporenom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i usvajajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva, tako što je djelimično usvojio tužbeni zahtjev utvrđujući da je raskinut sporni ugovor i njegov aneks, uz obavezivanje apelanta da vrati u posjed stvari koje su bile predmet spornog ugovora, te da mu na ime protuvrijednosti prodatih, otpisanih i potrošenih stvari isplati ukupan iznos od 11.897.330,00 KM, a protivtužbeni zahtjev apelanta je u cijelosti odbijen. U ostalom dijelu u odnosu na prvotuženu, te isplatu prodatih, otpisanih i potrošenih stvari preko dosuđenog iznosa, revizija tužitelja je odbijena, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Vrhovni sud je ocijenio osnovanim revizijske navode tužitelja da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da se radi o fiktivnim ugovorima, prije svega na temelju zapisnika o iskazima svjedoka datih u istražnom krivičnom postupku u Italiji, koji nisu saslušavani u predmetnoj parnici, te su stranke uskraćene za mogućnost postavljanja pitanja. Zatim je naglašeno da su nižestepeni sudovi interpretirali i presudu krivičnog suda u Firenci, prema kojoj su lica iz presude oglašena krivim za krivično djelo u vezi sa stečajem po propisima druge države, a prema navedenoj presudi Dragan Aleksić je oglašen krivim za kojeg je u protivtužbi navedeno da je postao vlasnik d.o.o. „Sad Est“ Prnjavor, koji je zajedno sa suprugom postao vlasnik tužitelja. Prema mišljenju Vrhovnog suda navedeno nesporno dovodi u sumnju zakonitost poslovanja navedene firme, pa i parničnih stranaka u konkretnom slučaju, ali po ocjeni revizijskog suda izvedeni dokazi nisu dovoljni za zaključak da se radilo o fiktivnom ugovoru. U odnosu na navod iz protivtužbe da prvotužena nije imala valjano ovlaštenje za zaključenje spornog ugovora i njegovog aneksa, nižestepeni sudovi su utvrdili da potpisi vlasnika apelanta na punomoćima za zaključenje spornog ugovora i aneksa nisu autentični odnosno da su falsifikovani. Stoga se po ocjeni Vrhovnog suda valjanost spornog ugovora i aneksa treba posmatrati u skladu sa odredbama člana 88. stav 1. ZOO-a odnosno potrebno je ocijeniti da li je sporni ugovor od strane apelanta naknadno odobren, a iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova je proizašlo da je dio stvari koji su bili predmet kupoprodaje, apelant prodao ili otpisao, iz čega se nameće zaključak da je tim radnjama apelant odobrio zaključenje spornog ugovora. Stoga je Vrhovni sud zaključio da sporni ugovor i njegov aneks nisu ništavi, u smislu člana 103. ZOO-a. Po mišljenju Vrhovnog suda nisu ništave ni mjenice koje su saglasne aneksu spornog ugovora i koje su izdate kao sredstvo obezbjeđenja predmetne kupoprodaje. Mjenice su popunjene svim bitnim elementima, te su sve realizovane (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na strani 23 obrazloženja presude). Kako se ne radi o ništavom pravnom poslu, već se radi o pravno valjanom ugovoru, na sporni ugovor i njegov aneks se primjenjuju odredbe o raskidu ugovora, a u konkretnom slučaju su ispunjeni uslovi za raskid spornog ugovora i njegovog aneksa, u smislu člana 124. ZOO-a (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. 23 i 24). Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom člana 250. stav 1. ZPP-a.
Izvršni postupak
10. Rješenjem Osnovnog suda broj 78 0 P 022124 22 I od 21. juna 2022. godine usvojen je prigovor apelanta, kao izvršenika, izjavljen protiv rješenja o izvršenju, te je obustavljeno u cijelosti izvršenje uz ukidanje svih provedenih radnji (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja). Razlog za takvo odlučenje Osnovni sud je utemeljio na utvrđenju da nije protekao rok u kojem je izvršenik (apelant) bio dužan dobrovoljno ispuniti obavezu utvrđenu izvršnom ispravom, što sprječava izvršenje. Osnovni sud je još naglasio da takva odluka ne sprječava tražitelja izvršenja da po nastupanju uslova koji se tiče izvršnosti potraživanja, inicira postupak prinudne naplate po osnovu presude Vrhovnog suda.
11. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se iznose brojni prigovori kojima se osporava presuda Vrhovnog suda. Između ostalog, apelant tvrdi da je Vrhovni sud prilikom odlučenja zanemario činjenično utvrđenje nižestepenih sudova. U apelaciji se prigovora da Vrhovni sud nije jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj pravni stav, a pri tome je preinačio nižestepene presude. Prema navodima apelanta Vrhovni sud stav o nezakonitosti nižestepenih presuda temelji na pogrešnoj primjeni prava, ali do takvog zaključka dolazi nakon što u više navrata izvodi zaključak da su nižestepeni sudova proizvoljno i pogrešno utvrdili činjenično stanje, pa je po ocjeni apelanta Vrhovni sud postupao suprotno članu 240. stav 2. ZPP-a, koji izričito propisuje da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
12. U zahtjevu za privremenu mjeru apelant navodi da ukoliko dođe do izvršenje osporene presude posljedice po apelanta će biti prestanak rada odnosno gašenje privrednog subjekta koji 100% svoje proizvodnje plasira na inostrano tržište, te na taj način u tom procentu učestvuje u saniranju spoljnog trgovinskog deficita BiH, pri čemu apelant uredno ispunjava sve svoje poreske obaveze, a u svakom trenutku zapošljava 90-ak radnika. Ako se uzme u obzir način na koji je potrošen dio sredstava od realizacije mjenica u iznosu od 913.000,00 KM, da je tužitelj fiktivno društvo, bez aktivnih računa i koji je osnovan da bi izvršio samo jednu transakciju, da je riječi o društvu sa jednim članom koji je nedostupan istražnim organima, da je izvršni postupak pokrenut prije izvršnosti osporene presude jer je osporena presuda uručena prvotuženoj prije nego je Sud uopšte primio presudu Vrhovnog suda, sve navedeno daje dovoljno osnova za sumnju da se radi o planiranim aktivnostima sa željom da se do ukidanja nezakonite presude Vrhovnog suda otme apelantova imovina. Paradoks je, kako apelant dalje navodi, da počinioci više krivičnih djela imaju izvršni naslov na osnovu fiktivnih ugovora, odnosno falsifikovanih mjenica, zbog čega apelant traži od Ustavnog suda da spriječi ovakav „pravosudni skandal međunarodnih razmjera“. S obzirom da je apelant prigovorom privremeno zaustavio izvršenje osporene presude po prijedlogu prvotužene, te da ne postoji druga zakonom propisana mogućnost za zaustavljanje izvršenja, a sasvim je izvjesno da će se izvršni postupak nastaviti, apelant traži odlaganje izvršenja osporene odluke do konačne odluke Ustavnog suda.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
16. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
17. Usto, Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
18. Imajući u vidu argumentaciju koju je iznio apelant u zahtjevu za donošenje privremene mjere u svjetlu ranije iznesenih stavova Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa u izvršnom postupku, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
19. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić