Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2570/22 (M. I.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2570/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2570/22, rješavajući apelaciju Miroslava Ivanković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Ivanković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 574891 17 Rsž od 13. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 8. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 574891 17 Rsž od 13. maja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 574891 16 Rs od 11. januara 2017. godine.
2. Presudom Općinskoga suda od 11. januara 2017. godine obvezana je tužena ( Federacija BIH, Sudska policija F BIH) da apelantu isplati iznos od 491,35 KM na ime manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. avgusta 2013. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 842,40 KM, dok je apelantov zahtjev u odnosu na zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka, te iznos troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene odluke, Kantonalni sud je rješenjem od 13. maja 2022. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu odluku. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantu ne pripadaju troškovi prevoza njegovog punomoćnika i troškovi odsustva iz kancelarije za vrijeme putovanja. U vezi sa tim, Kantonalni sud je ukazao da se navedeni troškovi mogu dosuditi samo ukoliko su, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, bili opravdani u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku (( u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je naveo da u konkretnom predmetu navedeni troškovi nisu bili opravdani, jer je apelant imao mogućnost da angažuje jednako kvalifikovanog advokata i u sjedištu prvostepenog suda i time izbjegne navedene troškove prevoza svog punomoćnika-advokata. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je takvo stanovište u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj AP-1398/14 od 11. januara 2017. godine i pravnim shvatanjem usvojenim na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti od 30. januara 2014. godine Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je drugostepeni sud pogrešnim tumačenjem odredbe člana 387. ZPP i člana 26. stav (1) tačka 5) Advokatske tarife potvrdio prvostepenu odluku, te odbio žalbu apelanta u dijelu troškova prevoza ličnim automobilom i odsustva iz kancelarije. Nadalje je naveo da su predmetni troškovi uredno specificirani i priloženi na ročištu za glavnu raspravu i da ima pravo, temeljem Advokatske tarife koja je lex specialis u odnosu na ZPP, na naknadu tih troškova.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5719/15 od 27. februara 2018. godine, AP-7243/18 od 23. juna 2020. godine i AP-570/21 od 7. aprila 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nema razloga da zaključi drugačije, već se poziva na obrazloženja iznesena u navedenim odlukama. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić