Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1659/22 (A.L. i drugi)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1659/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1659/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli A. L. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli A. L., H. L., S. Š., M. S., S. A., Z. Š., M. B. i D. P. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 546236 18 Rsž od 6. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. L., S. Š., S. A., Z. Š. i M. B. iz Mostara i H. L., M. S. i D. P. iz Čitluka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Faruk Karić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 12. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 546236 18 Rsž od 6. aprila 2022. godinej (i u apelaciji i u osporenoj odluci je broj pogrešno napisan, što je Ustavni sud utvrdio uvidom u CMS bazu nadležnog suda).
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da im tužena (Federacija BiH, Federalno ministarstvo finansija) isplati određene novčane iznose (precizirane u izreci prvostepene presude) na ime: razlike plate po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%, razlike plate zbog primjene različite osnovice, razlike naknade za minuli rad i razlike naknade za ishranu u toku rada.
3. U obrazloženju osporene presude, u odnosu na dio prvostepene odluke kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za isplatu na ime razlike plate zbog primjene različite osnovice, razlike naknade za minuli rad i razlike naknade za ishranu u toku rada, Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvaća obrazloženje koje je u vezi s tim dao prvostepeni sud. Naime, prvostepeni sud je ukazao da se plate državnih službenika i namještenika utvrđuju isključivo prema parametrima iz istog izvora radnog zakonodavstva, Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Prema tome, nema mjesta primjeni odredbi Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor) prema kojoj bi se osnovna plata isplaćivala kao umnožak broja ostvarenih sati i najniže satnice. Također, navedeni pravni stav, koji je potvrdio i Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp od 27. januara 2017. godine, primjenjuje se i na zahtjev apelanata da im se naknada za minuli rad računa po stopi od 0,6% (u situaciji kada je relevantnim odredbama Zakona propisana stopa od 0,5%). Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio zahtjev apelanata za isplatu naknade za topli obrok prema odredbama člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU) iz 2000. godine jer su ovlašćeni pregovarači u spornom periodu zaključili sporazume prema kojima se nastavlja primjena Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU iz 2013. godine (kojim je član 31. GKU izmijenjen tako da se broj „2%“ zamjenjuje brojem „1%“). Konačno, Kantonalni sud je u odnosu na dio prvostepene odluke kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za isplatu na ime razlike plate po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života ukazao da sudu nije dato ovlašćenje da u redovnom postupku, prostom računicom, vrši usklađivanje najniže bruto satnice, te da je takav stav zauzeo i Vrhovni u navedenoj odluci o spornom pravnom pitanju od 27. januara 2017. godine. Apelacioni navodi
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da su tužbenim zahtjevom tražili da im sud dosudi razliku plata jer je „Vlada bila dužna da poveća najmanju bruto satnicu, a to nije učinila iako je to bila evidentno obavezna u smislu člana 9. Opšteg kolektivnog ugovora“. U odnosu na dio odluke kojom je odbijen kao neosnovan njihov zahtjev za isplatu na ime razlike plate zbog primjene različite osnovice i razlike naknade za minuli rad apelanti smatraju da im se ova razlika trebala obračunati primjenom odredbi Opšteg kolektivnog ugovora. Nadalje, apelanti ističu da je Kolektivni ugovor o izmjenama i dopunama GKU prestao da važi 7. decembra 2015. godine, pa kako „prije njegovog isteka nisu zaključene bilo kakve izmjene kolektivnog ugovora koje bi bile pravno punovažne“, to je trebalo primijeniti odredbu člana 31. GKU. Također smatraju da je u postupku povrijeđeno načelo pravne sigurnosti pozivajući se na Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine kojom je „u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužilaca koji se odnosi na identično potraživanje kao i u ovom revizionom sudskom postupku“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-349/18 od 8. maja 2019. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nema razloga da zaključi drugačije, već se poziva na obrazloženje izneseno u toj odluci.
9. U odnosu na navode apelanata da je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, Ustavni sud najprije ukazuje da apelanti uz apelaciju nisu dostavili presudu Vrhovnog suda od 5. decembra 2017. godine (na koju su se pozvali), nego da je uz apelaciju dostavljena Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 545639 17 Rsž od 23. marta 2022. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje protivriječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Kantonalnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost) (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine, tačka 37., dostupna na www.ustavnisud.ba), za šta apelanti u konkretnom slučaju nisu predočili dokaze.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelacioni navodi pokreću ustavna pitanja na koja su se apelanti pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić