Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-660/21 (N. K.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-660/21
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 660/21, rješavajući apelaciju Nikole Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nikole Kovačevića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 209064 19 Gž od 12. maja 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Nikoli Kovačeviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Kovačevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 209064 19 Gž od 12. maja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nikola Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 26. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 209064 20 Rev od 16. decembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 209064 19 Gž od 12. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 209064 14 P od 15. februara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2890/20 od 14. oktobra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3227/20 koju je apelant podnio 26. augusta 2020. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 209064 19 Gž od 12. maja 2020. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužioca S. O. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 21. i 22. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su u periodu od 30. juna do 8. jula 2022. godine dostavili odgovor na apelaciju.
5. Odgovori na apelaciju su 21. jula 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje, ali on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Tužilac je 23. jula 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi povrata u posjed pokretnih stvari.
8. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 209064 14 P od 15. februara 2019. godine apelant je obavezan da vrati tužiocu u posjed kao vlasniku pokretne stvari (određene mašine i mesarski pribor, bliže označeno u izreci presude) u ispravnom stanju (stav I izreke). Istovremeno, apelant je obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu (stav II izreke), dok je višak zahtjeva koji se odnosi na naknadu troškova postupka odbijen (stav III izreke).
9. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je shodno činjeničnom utvrđenju i provedenim dokazima (uvid i čitanje materijalne dokumentacije, vještačenje po vještaku mašinske struke i saslušanje svjedoka) na konkretan slučaj primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, tj. Zakona o stvarnim pravima. Općinski sud je citirao odredbe člana 126. stav
1. Zakona o stvarnim pravima, te istakao da je na osnovu provedenih dokaza, posebno uzimajući u obzir potpisanu apelantovu izjavu i njegov iskaz, tužilac dokazao da se njegove pokretne stvari nalaze kod apelanta, odnosno da je tužilac dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 209064 19 Gž od 12. maja 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u st. I i II izreke. Istovremeno, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka, posebno u sadržaju iskaza parničnih stranaka, koji su saglasni u dijelu relevantnom za odlučivanje u ovom sporu i koji odgovaraju sadržini materijalnog dokaza – spiska stvari koji je potpisao apelant, imao dovoljno osnova za izneseni zaključak da je tužilac vlasnik individualno određenih pokretnih stvari. Nadalje, ukazano je da se te stvari nalaze u apelantovom posjedu, zbog čega tužiocu u smislu odredbi člana 126. stav 1. i člana 127. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima pripada pravo od apelanta zahtijevati povrat pokretnih stvari, kako je tužilac tužbenim zahtjevom i tražio. Također je istaknuto da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odgovarajuće odredbe Zakona o stvarnim pravima, koji propis se, s obzirom na datum podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, ima primijeniti na započeti postupak (član 372. Zakona o stvarnim pravima), tako da su u cijelosti neosnovani apelantovi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Najzad, ukazano je da je neprihvatljivo apelantovo istrajavanje na istaknutom prigovoru zastare potraživanja i u vezi s tim pozivanje na petogodišnji rok zastare predviđen odredbama ZOO, a koji je prvostepeni sud cijenio i pravilno zaključio da je u cijelosti neosnovan pravilno nalazeći da se u konkretnom slučaju osnovanost tužiočevog tužbenog zahtjeva za povrat stvari ima cijeniti s aspekta pravilne primjene odredbi Zakona o stvarnim pravima kojim je jasno propisano da pravo na povrat stvari ne zastarijeva (član 126. stav 2. Zakona o stvarnim pravima).
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 209064 20 Rev od 16. decembra 2020. godine odbačena je apelantova revizija podnesena protiv navedene presude Kantonalnog suda kao nedopuštena. Također je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, odnosno da se odredba člana 126. stav 2. Zakona o stvarnim pravima nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju jer je suština ove zakonske odredbe u tome da se ta odredba odnosi na individualno određene stvari, a ne na generičke stvari kao što su ove pokretne stvari. Osim toga, apelant tvrdi da je postupak dugo trajao, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. b)Odgovori na apelaciju
14. Tužilac je, između ostalog, istakao da su neosnovani apelacioni navodi apelacije da su u pitanju generičke stvari, a ne individualno određene stvari, jer su u konkretnom slučaju pokretne stvari individualno određene, a utvrđeno je da su kao takve kupljene isključivo za potrebe obavljanja mesarskog obrta, pa kako apelant nije dokazao suprotno – da su u pitanju generičke stvari, to su se mogle primijeniti samo odredbe Zakona o stvarnim pravima.
15. Kantonalni sud je opisao hronološki tok postupka pred tim sudom i naveo da nisu osnovani apelantovi navodi o neopravdanoj dužini trajanja postupka pred tim sudom. Također je naveo da je osporena odluka tog suda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je istakao da je u cijelosti postupao u zakonskim okvirima, te donio ispravnu i zakonitu presudu, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, pa da, prema tome, nije došlo do povrede navedenih apelantovih prava. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” broj 66/13, objavljen 28. augusta 2013. godine, i broj 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 126.
(1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
(2) Pravo na povrat stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.
Član 127. st. (1) i (2) (1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.
(2) Vlasnik mora stvar čiji povrat traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
Član 372.
Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana početka primjene ovoga zakona okončat će se po odredbama tih propisa.
Član 374.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“ a počet će se primjenjivati šest mjeseci nakon njegovog stupanja na snagu.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 2890/20 od 14. oktobra 2020. godine odbačena kao preuranjena apelacija broj AP 3227/20 koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 209064 19 Gž od 12. maja 2020. godine budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 209064 20 Rev od 16. decembra 2020. godine (apelantov punomoćnik primio navedeno rješenje 23. februara 2021. godine) revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 209064 19 Gž od 12. maja 2020. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužiočevom tužbenom zahtjevu protiv apelanta, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3227/20, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2890/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 209064 19 Gž od 12. maja 2020. godine dostavljena apelantovom punomoćniku 1. jula 2020. godine, a da je apelacija protiv navedene presude Kantonalnog suda podnesena 26. augusta 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi povrata u posjed pokretnih stvari. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporene odluke
27. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi kako je u postupku utvrđeno da je tužilac vlasnik individualno određenih pokretnih stvari koje se nalaze u apelantovom posjedu, to je u smislu člana 126. Zakona o stvarnim pravima njegov tužbeni zahtjev osnovan. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno razmotrili apelantov prigovor u vezi s primjenom Zakona o stvarnim pravima, odnosno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, koji ponavlja i u apelaciji, i ocijenili ga neosnovanim, odnosno da su u osporenim presudama data detaljna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
29. Imajući u vidu praksu Ustavnog suda, kao i sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke. U odnosu na suđenje u razumnom roku
30. Ustavni sud je u brojnim odlukama u kojima se bavio pitanjem dužine postupka pred sudovima isticao da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je relevantan period od podnošenja tužbe (23. jula 2014. godine) do donošenja presude Kantonalnog suda (12. maja 2020. godine). Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju je pet godina i oko devet mjeseci.
32. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja su u konkretnom slučaju sudovi trebali riješiti, te imajući u vidu provedene dokaze (uvid i čitanje materijalne dokumentacije, vještačenje po vještaku mašinske struke i saslušanje svjedoka), Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima. Također, Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku koji po zakonu nije hitne prirode. Osim toga, Ustavni sud smatra da iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka.
33. Analizirajući postupanje redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao četiri godine i oko šest mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud nije izjasnio u vezi s apelacionim navodima o dužini trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud uočava da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko jednu godinu (računajući od dostavljanja spisa na postupanje po žalbi). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, posebno da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima, Ustavni sud smatra da je do kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ došlo zbog neažurnog postupanja Općinskog suda (pred kojim je postupak trajao četiri godine i oko šest mjeseci) koji nije ponudio objektivno prihvatljive razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
35. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
36. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi npr. Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 300,00 KM.
37. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
38. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao pet godina i oko devet mjeseci, pri čemu je dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost Općinskog suda pred kojim je postupak trajao četiri godine i oko šest mjeseci, koji nije ponudio objektivno prihvatljive razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
40. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničeg što ukazuje da je sud postupao proizvoljno i na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje.
41. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić