Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1719/22 (A. M.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Zastara
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1719/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1719/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Alisa Mujagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Alisa Mujagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 463701 22 Rev od 31. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alisa Mujagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanskog Petrovca, koju zastupa Nedžla Šehić advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 463701 22 Rev od 31. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 463701 16 Gž od 9. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 463701 14 P od 16. avgusta 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 16. avgusta 2016. godine obavezani su prvotuženi (S.D.), drugotuženi (P.B.) i trećetužena (Republika Srpska) da apelantici, po osnovu nematerijalne štete na ime duševnih i fizičkih bolova, pretrpljenog straha, povrede prava, dostojanstva i morala ličnosti mučenjem, nečovječnim i ponižavajućim postupanjem i duševnih bolova zbog umanjenja opće životne sposobnosti isplate iznos od 100.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama (stav I izreke presude). Također, obavezana je trećetužena da po osnovu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika – oca, apelantici isplati iznos od 20.000,00 KM sa zakonskim zateznima kamatama (stav II izreke presude).
3. Presudom Kantonalnog suda od 9. jula 2021. godine uvažena je žalba trećetužene i prvostepena presuda preinačena tako što je u odnosu na trećetuženu odbijen tužbeni zahtjev.
4. Presudom Vrhovnog suda od 31. januara 2022. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
5. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su pravosnažnim presudama Kantonalnog suda u Bihaću prvotuženi i drugotuženi oglašeni krivim što su u odnosu na apelanticu za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu zbog toga što je u odnosu na nju nastupila zastara potraživanja, s obzirom na to da je petogodišnji rok zastare istekao 23. decembra 2001. godine (koji se računa od ukidanja stanja neposredne ratne opasnosti 23. decembra 1996. godine), a tužba je podnesena 14. oktobra 2014. godine. Naime, drugostepeni sud je naveo da se privilegovani rok zastare potraživanja iz odredbe člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) može primijeniti samo na neposrednog učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, na koje se može primijeniti samo rok zastare iz člana 376. ZOO. U vezi s tim je Vrhovni sud zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da se na trećetuženu, kao treće lice koje odgovara umjesto neposrednog učinioca za prouzrokovanu štetu, ne može primijeniti privilegovani rok zastare, koji se može primijeniti samo na neposrednog učinioca krivičnog djela.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i člana 14. stav (1) Konvencije UN-a protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih tretmana ili kažnjavanja. Apelantica u suštini ponavlja navode koje je isticala tokom parničnog postupka, a naročito da su redovni sudovi i na trećetuženu trebali primijeniti privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO. Također, apelantica ukazuje i na Odluku Komiteta UN-a protiv mučenja iz 2019. godine protiv BiH, kojim je utvrđena povreda člana 14. stav (1) Konvencije UN-a protiv mučenja (predmet „gospođa A. protiv BiH), kao i na međunarodne principe zabrane nametanja neopravdanih vremenskih ograničenja na zahtjeve za odštetu (IV/7) iz Osnovnih principa UN-a iz 2004. godine, te ističe da je zbog pretjerano restrikitivnih rokova zastare, kao i činjenice da se ne priznaje privilegovani rok zastare za supsidijarnu odgovornost (entiteta, odnosno države), onemogućena da realizira svoje pravo na odštetu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u kontekstu primjene odredaba čl. 376. i 377. ZOO, raspravljao u predmetu broj AP-4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, na koje se može primijeniti samo odredba člana 376. ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nema razloga da i u okolnostima konkretnog slučaja odluči drugačije, već se poziva na obrazloženje izneseno u toj odluci. Naime, imajući u vidu da je navedeni stav potvrđen i u nizu drugih odluka koje su nakon toga uslijedile (vidi, npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-249/15 od 30. novembra 2017. godine, AP-641/18 od 15. januara 2020. godine, AP-1165/20 od 16. decembra 2021. godine, i Odluka o dopustivosti broj AP- 770/22 od 11. maja 2022. godine dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelacioni navodi, niti bilo što drugo ne ukazuju na postojanje razloga da odstupi od svoje dobro utvrđene prakse.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić