Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1715/22 (A.B.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Penzija
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1715/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1715/22, rješavajući apelaciju koju je podnio A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. B.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 166478 21 Rev od 1. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 13. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 166478 21 Rev od 1. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 166478 12 21 Gž 2 od 20. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 166478 12 (21) Rs od 29. marta 2021. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova) povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje na način da ga je kao zaposlenika onemogućio da obavlja rad i da mu nije isplatio platu. Također, odbijen je i zahtjev da mu tuženi omogući da obavlja rad i da mu isplaćuje propisanu platu za taj rad do okončanja žalbenog postupka pred Policijskim odborom tuženog, kao i zahtjev da mu tuženi na ime naknade štete prouzrokovane diskriminacijom isplati određen novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tuženi donio rješenje od 22. oktobra 2014. godine o prestanku radnog odnosa apelantu zbog navršenih 40 godina penzijskog staža. Također je utvrđeno da je tuženi postupio na isti način sa još 29 zaposlenika koji su ispunili uslove za penzionisanje zbog navršenih 40 godina penzijskog staža. Konačno, utvrđeno je da je apelant, nakon izjavljivanja žalbe protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, redovno dolazio na posao, ali da nije bio zadužen poslovima i radnim zadacima, te da mu tuženi nije isplaćivao plate i druge naknade. Vrhovni sud je ukazao da se kod dokazivanja postojanja diskriminacije primjenjuje princip podjele tereta dokazivanja, koji u suštini znači da je na apelantu bio teret dokazivanja da postoje određene činjenice na kojima se može utemeljiti presumpcija o postojanju diskriminacije. Nakon toga, teret dokazivanja se prebacuje na tuženog koji mora dokazati da nije došlo do povrede načela jednakog postupanja. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je tuženi, nasuprot apelantovim tvrdnjama, dokazao da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelanta nakon donošenja rješenja od 22. oktobra 2014. godine. Naime, Vrhovni sud je naveo da tuženi nije povrijedio apelantovo pravo na jednako postupanje, te da se apelant ne može porediti sa zaposlenicima koji su u radnom odnosu i kojima rješenje o prestanku radnog odnosa nije doneseno, već samo sa zaposlenicima u istoj situaciji kao i apelant. Pri tome, ukazao je da je tuženi za još 29 zaposlenika donio identična rješenja o prestanku radnog odnosa u 2014. godini zbog ispunjavanja uslova za penziju i postupao na isti način kao sa apelantom, zbog čega su, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilne odluke nižestepenih sudova o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ističe da je u postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da ga tuženi nije diskriminisao, kao i da su proizvoljno primijenili pravila o prebacivanju tereta dokazivanja (ne)postojanja diskriminacije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučio o identičnim apelantovim tvrdnjama u svojoj odluci, a da apelant nije u apelaciji naveo ništa čime bi ove svoje navode učinio vjerovatnim. Naime, Ustavni sud zapaža da član 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije propisuje prebacivanje tereta dokazivanja upravo na način kako je to obrazložio i Vrhovni sud. Budući da je Vrhovni sud jasno obrazložio da je tuženi dokazao da nije različito postupao prema apelantu u odnosu na odgovarajuću uporednu grupu, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić