Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1672/22 (R. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1672/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1672/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Radovan Kondić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radovan Kondić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 301442 21 Gž od 11. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Kondić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koju zastupa Cvijetin Trivunović advokat iz Brčkog, podnio je 10. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 301442 21 Gž od 11. februara 2022. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 301442 19 Mal od 28. januara 2021. godine obavezan je tuženi („Krajina osiguranje“ a.d. Banjaluka) da apelantu na ime naknade materijalne štete na vozilu isplati određene iznose sa kamatama i troškovima postupka, kako je precizno navedeno u izreci ove presude.

3. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 71 0 Mal 301442 21 Gž od 11. februara 2022. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je smanjio iznos koji je prvostepeni sud dosudio na ime naknade štete, pa je u skladu s tim smanjio i troškove postupka, kako je navedeno u izreci drugostepene presude.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da se 7. januara 2019. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovale D.K koja je upravljala vozilom marke Audi u vlasništvu apelanta i D.D. koja je upravljala vozilom marke Peugeot osiguranim kod tuženog, te da je D.D. u prekršajnom postupku oglašena odgovornom zato što je skretala vozilom ulijevo, a da se prethodno nije uvjerila da tu radnju može učiniti bez opasnosti po sebe i druge učesnike u saobraćaju. Okružni sud je naveo da u parnicama radi naknade štete prouzrokovane motornim vozilom u pokretu sud odlučuje na osnovu odredbi člana 178. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega se u takvim slučajevima mora kvantitativno utvrditi učešće stranaka u prouzrokovanju štete, što je pravno pitanje (a ne matematička formula). Naime, Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti tvrdnja apelanta da vozač vozila u apelantovom vlasništvu nije doprinio konkretnoj nezgodi jer je vozač dužan da, shodno odredbama člana 43. stav (1) Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, prilagodi brzinu kretanja vozila osobinama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti, saobraćajnim znacima itd., tako da vozilo može blagovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju pod navedenim uslovima može da predvidi. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da vozač vozila u vlasništvu apelanta nije prilagodila brzinu kretanja vozila datim uslovima, jer se vozilo, neposredno prije nezgode, kretalo brzinom većom od ograničenja na tom dijelu puta, te da je u trenutku sudara brzina tog vozila bila veća od brzina vozila osiguranog kod tuženog. Imajući u vidu propuste oba učesnika u saobraćajnog nezgodi, sud je zaključio su ispunjeni uslovi za „podijeljenu odgovornost“ srazmjerno utvrđenom stepenu krivice učesnika u nezgodi i to na strani vozača vozila koje je u vlasništvu apelanta od 30%, a na strani vozača vozila koje je osigurano kod tuženog od 70%, pa je Okružni sud u skladu s tim i smanjio iznos naknade štete koju je dosudio prvostepeni sud. Srazmjerno uspjehu u sporu sud je smanjio i troškove postupka, a naveo je i to da troškovi prevoza apelantovog punomoćnika vlastitim automobilom nisu bili nužni u konkretnom slučaju, pa apelantu ne pripadaju troškovi na ime prevoza i nagrade za odsustvo iz kancelarije. Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je vozač vozila u vlasništvu tuženog isključivo odgovorna za nastanak sporne saobraćajne nezgode i da na strani vozača vozila u vlasništvu apelanta nije bilo propusta koji bi opravdali odlučenje Okružnog suda u konkretnom slučaju. Također, apelant osporava i odluku o troškovima postupka smatrajući da je u konkretnom slučaju njegovom punomoćniku uskraćeno pravo na naknadu troškova prevoza i naknadu za odsustvo iz kancelarije, iako je pravo na navedene naknade utvrđeno Advokatskom tarifom i Zakonom o advokaturi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, u odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP-570/21 od 7. aprila 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).Osim toga, apelant nije naveo ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije na njegovu štetu. Također, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo propisano zakonom, da je imalo legitiman cilj i da je bilo „neophodno u demokratskom društvu“, a apelant nije pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1672/22 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio