Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4375/20 (ZZ „Agropromet“ Banjaluka)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4375/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-4375/20, rješavajući apelaciju koju je podnio ZZ „Agropromet“ Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ZZ „Agropromet“ Banjaluka podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 111153 20 Pž 2 od 23. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ZZ „Agropromet“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Željko Mišić, advokat iz Banjaluke, podnio je 3. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 111153 20 Pž 2 od 23. septembra 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 111153 19 Ps 2 od 8. maja 2020. godine.

2. U ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodno donesena presuda povodom apelantove žalbe ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, Okružni privredni sud je donio presudu broj 57 0 Ps 111153 19 Ps 2 od 8. maja 2020. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva sa 1/1 dijela građenjem na nepokretnostima i to na pomoćnim objektima u privredi (u daljnjem tekstu: sporni objekti) izgrađenim na parcelama (tri parcele, bliže označene u izreci presude, u daljnjem tekstu: sporne parcele ili parcela I, II i III) i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu spornih objekata, što je tuženi Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan trpjeti, kao i da se utvrdi da je ništav upis prava svojine u listu nepokretnosti izvršen u korist tuženog na spornim nepokretnostima i da se naloži brisanje prava svojine tuženog i uspostavi ranije katastarsko knjižno stanje. Prvostepenom presudom, obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

3. Okružni privredni sud je, izimeđu ostalog, naveo da je rješenjem Komisije za izlaganje podataka o nepokretnostima i utvrđivanja prava na nepokretnostima PJ Banjaluka (u daljnjem tekstu: Komisija) od 19. avgusta 2014. godine utvrđeno pravo svojine u korist tuženog na spornim parcelama na kojima se nalaze sporni objekti sagrađeni bez odobrenja za građenje, kako je navedeno u rješenju, kao i da je do izvršenog izlaganja apelant imao pravo korištenja na spornom zemljištu, kao i da je na osnovu Zakona o premjeru i katastru i Pravilnika o načinu osnivanja i održavanja nepokretnosti, te raspoložive dokumentacije, odlučeno da se pravo svojine upiše u korist tuženog. Nadalje je utvrđeno da je u prethodnom postupku vještak geodetske struke identifikokvao sporne parcele, a vještak građevinsko-arhitektonske struke konstatovao da su na parceli I izgrađena tri objekta, a na parceli II jedan objekat. Također, utvrđeno je da su objekti građeni bez odobrenja za građenje, ali da s obzirom da su izgrađeni prije 1969. godine ne podliježu legalizaciji. Osim toga je navedeno da na parceli III nema objekata čvrste gradnje i da služi kao parking. Dalje, u ponovnom postupku je ponovo vještačio vještak geodetske struke, pa je utvrdio da su sporne parcele bile u posjedu apelanta od 1969. godine sa 1/1 dijela sve do donošenja rješenja Komisije od 19. avgusta 2014. godine, a da su sporne k. č. u zemljišnim knjigama bile upisane kao opštenarodna imovina. Nadalje je navedeno da je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da je apelant korisnik spornog zemljišta od 60-ih godina, koje je dobio na korištenje od Opštine Banja Luka bez naknade, te da su sporni objekti građeni prije aerofotogrametrijskog snimanja iz apelantovih sredstava, što nije sporno među strankama.

4. Okružni privredni sud je dalje naveo da je upis prava svojine u korist tuženog izvršen u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanja prava na nepokretnostima, te da je postupak pred nadležnim organom uprave proveden u smislu odredaba čl. 75-86. Zakona o premjeru i katastru i nakon toga doneseno rješenje od 19. avgusta 2014. godine. Dalje je istaknuto da su materijalnopravni uslovi za upis prava svojine, odnosno prava raspolaganja ili korištenja, postojanje valjane pravne osnove za sticanje tog prava. Okružni privredni sud je naveo da nije sporno da su objekti na parcelama I i II, na kojima apelant traži utvrđenje prava svojine, izgrađeni prije 1969. godine, što je potvrdio vještak građevinsko-arhitektonske struke. Nadalje je naveo da je odredbama člana 344. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da se na sticanje, promjene, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenju propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava. Također, da je stavom 3. istog člana propisano da se na rokove za sticanje i prestanak stvarnih prava koji su počeli teći prije stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju odredbe do tada važećih propisa, a stavom 4. propisano je da se u roku za sticanje održaja nepokretnosti, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenoj, odnosno državnoj svojini, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nepokretnostima održajem, ne računa vrijeme držanja dok su na snazi bili propisi koji su izričito isključivali održaj. Okružni privredni sud je detaljno ukazao na sadržaj relevantnih odredaba, ZSP, ukazao da odredbe člana 344. ZSP, Zakona o uknjiženju nepokretnosti u društvenoj svojini, Zakona o prometu zemljišta i zgrada, koji su bili na snazi u vrijeme izgradnje spornih objekata, na osnovu kojih društvena svojina na nepokretnostima nije mogla prestati niti su se poljoprivredna zemljišta u društvenoj svojini mogla otuđivati, a nekretnine preći u privatno vlasništvo na osnovu održaja. Zatim je naveo da su sporni objekti izgrađeni na zemljištu u društvenoj, odnosno na državnoj svojini, pa apelant nije mogao steći pravo vlasništva na tom zemljištu. Takvo pravilo je sadržano i u kasnijim zakonima, odnosno Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima koji je donesen 1980. godine.

5. Okružni privredni sud je ukazao i na relevantne odredbe Zakona o poljoprivrednim zadrugama pa je zaključio da poljoprivredne zadruge, nakon stupanja na snagu ZSP, nisu mogle podnositi zahtjev za utvrđenje da se njihovo pravo raspolaganja tog zakona pretvori u pravo svojine, niti je nadležan upravni organ mogao donijeti rješenje sa takvim sadržajem, jer je posebnim zakonom određeno da sva prava poljoprivrednih zadruga (korištenje, upravljanje ili raspolaganje) postaju pravo svojine jedinica lokalne samouprave. Nadalje je ukazao da apelant ni prema odredbama Opšteg zakona o zadrugama nije mogao steći pravo svojine na konkretnim nepokretnostima. Na osnovu svega navedenog, sud je zaključio da nekretnine koje je apelant koristio nisu mogle postati njegova svojina, jer se radi o društvenom, odnosno državnom zemljištu, kao ni objekti koje je sagradio na tim nekretninama, jer su propisi koji su važili u vrijeme izgradnje tih objekata isključivali mogućnost sticanja prava vlasništva građenjem na zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini.

6. Apelant je protiv prvostepene presude podnio žalbu, koja je presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 111153 20 Pž 2 od 23. septembra 2020. godine odbijena kao neosnovana. Drugostepenom presudom, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe. U obrazloženju svoje odluke Viši privredni sud je u cijelosti prihvatio obrazloženje prvostepenog suda, naročito istakavši da apelant nije dokazao da je nakon stupanja na snagu ZSP stekao osnov za sticanje prava vlasništva (potrebno vrijeme). Zatim je naveo da apelant nije proveo niti jedan dokaz da su objekti građeni isključivo njegovim sredstvima da bi se u skladu sa odredbama Opšteg zakona o zadrugama mogli smatrati njegovom svojinom. Nadalje je naveo da apelant, u skladu sa teretom dokazivanja nije dokazao ni pravni kontinuitet sadašnjeg tužioca koji je osnovan 1990. godine i Zemljoradničke zadruge „Agropromet“ koja je bila udružena sa drugim zemljoradničkim zadrugama i kojoj je 50-ih godina dodijeljeno na korištenje konkretno društveno zemljište i koja je bila upisana kao korisnik tog zemljišta od 30. avgusta 1972. godine.

7. Također, Viši privredni sud je naveo da je zakonodavac jasno napravio razliku između imovine koju zadruga koristi u svom radu i imovine koja je svojina zadruge. Naime, imovina koju zadruga koristi, u skladu sa Opštim zakonom o zadrugama, može da bude u svojini fizičkih i pravnih lica, u državnoj svojini, u svojini stranih fizičkih i pravnih lica i u svojini zadruge. Slijedom toga, Viši privredni sud je zaljučio da apelant pogrešno smatra da je u skladu sa navedenim zakonom po sili zakona postao vlasnik imovine koju koristi, te da su stoga žalbeni navodi neosnovani. Također, Viši privredni sud je naveo da u cijelosti prihvata i zaključak i utvrđenje prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je u skladu sa tada važećim propisima stekao vlasništvo na spornim objektima, te da su i ti žalbeni navodi bez osnova. Sud je naročito ukazao da je prvostepeni sud, prilikom donošenja pobijane presude, u ponovnom postupku postupio u skladu sa uputama tog suda od 16. avgusta 2018. godine.

Apelacioni navodi

8. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Apelant je naveo hronologiju postupka i citirao određene dijelove prvostepene i drugostepene presude. Nadalje je istakao da se u ponovnom postupku nisu pojavili nikakvi novi dokazi koji bi išli u prilog stavu prvostepenog suda da treba ostati kod izreke prvostepene presude, koja je već jednom bila ukinuta. Zatim je ukazao da nema materijalnopravnih uslova za upis tuženog kao vlasnika spornih parcela. Također je ponovio da je sporne objekte izgradio svojim sredstvima prije 1969. godine, pa da se stoga smatraju legalno izgrađenim. Apelant je ukazao da ne postoji niti jedan akt nadležnog državnog organa kojim se sporne nekretnine oduzimaju od njega ili u kojem bi bio naveden zakonski razlog za oduzimanje nekretnina iz njegovog posjeda i oduzimanje prava korištenja na spornom zemljištu. Nadalje je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je na spornim nepokretnostima bio upisan sa pravom korištenja sa 1/1, da je izgradio sporne objekte svojim sredstvima, da je bio upisan kao posjednik i držao u posjedu sporne nekretnine. Apelant je naveo da se prvostepeni sud neosnovano pozvao na odredbe člana 48. st 1. i

2. Zakona o poljoprivrednim zadrugama, jer nikakvog rješenja o upisu prava svojine u korist tuženog, na osnovu tog člana nije bilo, niti je bilo zahtjeva gradonačelnika za upis na osnovu tog člana. Zatim, da nikakva eksproprijacija nije provedena, da njemu, niti zadrugarima nije plaćena naknada za objekte koje je apelant izgradio svojim sredstvima, a to su legalni objekti. Apelant osporava i način primjene Ppšteg zakona o zadrugama i smatra da sud nije „dao valjano, odnosno nikakvo obrazloženje pravnog shvatanja razlike između imovine i svojine“. Naveo je i da se u konkretnom slučaju radi o bespravnom oduzimanju posjeda, bespravnom oduzimanju imovine koju je izgradio vlastitim sredstvima, uz istovremeno proglašenje tuženog za vlasnika nekretnina, bez ikakvih obaveza plaćanja naknade apelantu. Osim toga, apelant je istakao i da tuženi nije osporavao činjenicu da je apelant svojim sredstvima izgradio sporne objekte, te nije jasno kako je drugostepeni sud utvrdio da apelant nije dokazao da je sporne objekte izgradio svojim sredstvima. Također, apelant je naveo da je Viši privredni sud u konačnoj odluci prvi put ukazao na navodni problem apelantovog pravnog kontinuiteta.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.

15. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na dvije instance, zauzeli iste stavove po pitanju osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne odluke slijedi da je drugostepeni sud prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantov tužbeni zahtjev, shodno utvrđenim činjenicama i relevantnim odredbama materijalnog prava, nije osnovan,kao i da su odluke redovnih sudova zasnovane, prije svega, na utvrđenju da se radi o imovini koja je upisana kao društvena imovina na kojoj apelant nije mogao steći pravo vlasništva u skladu sa odredbama materijalnog prava na koje su se redovni sudovi pozvali u obrazloženjima svojih odluka. Shodno tome, Ustavni sud smatra da, nasuprot apelantovim tvrdnjama, navodi iz obrazloženja drugostepene presude, vezano za apelantov pravni kontinuitet i da apelant nije proveo dokaz da su sporni objekti građeni isključivo njegovim sredstvima, ne upućuju na zaključak da su na taj način prekršena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4375/20 (ZZ „Agropromet“ Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio