Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1716/22 (B.G.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1716/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1716/22, rješavajući apelaciju B. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. G.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 188781 21 Rev od 13. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 13. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 188781 21 Rev od 13. januara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 188781 20 Rsž od 11. marta 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 188781 17 Rs od 9. decembra 2019. godine poništena je kao nezakonita odluka tuženog (Aluminij d.d. Mostar) o otkazu ugovora o radu apelantu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 6. decembra 2016. godine (stav I izreke) te je poništen ugovor o radu od 8. decembra 2016. godine zaključen između apelanta i tuženog (stav II izreke). Istom presudom je utvrđeno da se apelant, u periodu od 6. decembra 2016. do 31. avgusta 2019. godine, nalazi u stalnom radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog sa punim radnim vremenom, te da mu je tuženi dužan regulisati radno-pravni status na tom radnom mjestu i isplatiti mu naknadu plate u visini koju bi ostvario da je radio na tom radnom mjestu (stav III izreke). Nadalje, obavezan je tuženi da apelantu, na ime dijela regresa za 2014., 2015. i 2016. godinu, na ime razlike plate, dijela plate i prijevoza, isplati određene novčane iznose za zakonskom zateznom kamatom (kako je precizno navedeno u st. IV-VII izreke). Konačno, obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.281,12 KM (stav VIII izreke).

3. Presudom Kantonalnog suda od 11. marta 2020. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev iz st. I, II i III izreke prvostepene presude, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.140,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

4. Presudom Vrhovnog suda od 13. januara 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je naveo činjenična utvrđenja prvostepenog suda, a naročito je istakao da je tuženi prije donošenja Pravilnika konsultovao sindikat tuženog koji se nije izjasnio u roku od 30 dana, kao i da je apelant potpisao saglasnost, odnosno akt interne preraspodjele. Vrhovni sud je ukazao da drugostepeni sud nije prihvatio stanovište prvostepenog suda u pogledu odluke iz stava I, II i III izreke prvostepene presude, zbog toga što se po shvatanju drugostepenog suda radi o poslovno uslovljenom otkazu, te da je tuženi u svemu postupio u skladu sa odredbama Zakona o radu i Zakona o vijeću zaposlenika. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je u navedenom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što je tuženi dokazao valjane razloge za otkaz, odnosno raspoređivanje apelanta na drugo radno mjesto sa čim se izričitom i potpisanom izjavom saglasio i sam apelant. U skladu s tim, Vrhovni sud je ukazao da su i po ocjeni tog suda ispunjeni svi formalno-pravni i materijalno-pravni uslovi za zaključivanje spornog ugovora i premještaja apelanta na drugo radno mjesto.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, pa naročito ističe da je (novi) ugovor o radu nezakonit, jer je nezakonit i otkaz prvobitnogugovora o radu, s obzirom na to da je tuženi prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenih bio obavezan da se konsultuje sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci i da traži saglasnost sindikata, kao i da ispuni formalno-pravne uslove otkaza ugovora o radu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima faciedokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje u odnosu na sve prigovore koje je apelant iznio u reviziji i koje ponavlja i u apelaciji, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1716/22 (B.G.) | Sudska praksa | Aktio