Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1676/22 (D. P.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1676/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1676/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Darko Popović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Darko Popović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 262104 21 Rev od 15. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Darko Popović protiv Naredbe o neprovođenju istrage Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci broj T13 0 KTA 0057237 21 od 17. maja 2022.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Darko Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Gordana Erceg advokat iz Banjaluke, podnio je 11. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 262104 21 Rev od 15. decembra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 262104 20 Rsž od 15. septembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 262104 17 Rs od 25. decembra 2019. godine. Dopunom apelacije od 1. juna 2022. godine apelant je osporio Naredbu o neprovođenju istrage Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) broj T13 0 KTA 0057237 21 od 17. maja 2022. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. avgusta 2022. godine Postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 15. decembra 2021. godine

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonit sporazum o prestanku radnog odnosa zaključen 15. decembra 2016. godine između apelanta i tuženog („Muehlbauer“ d.o.o. Banjaluka), te da se obaveže tuženi da vrati apelanta na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant bio zaposlen kod tuženog na poslovima i zadacima IT administratora, te da je u novembru 2016. godine tuženi izvršio sistematizaciju radnih mjesta kojom je ukinut cijeli IT sektor u kojem je apelant bio zaposlen. Također, utvrđeno je da je apelantu ponuđen sporazumni prestanak radnog odnosa koji je apelant potpisao 15. decembra 2016. godine, ovjerio kod nadležnog organa i primjerak ovjerenog sporazuma dostavio tuženom, pa mu je radni odnos prestao 5. januara 2017. godine.

4. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 175. stav (1) tačka 3) Zakona o radu propisano da radni odnos prestaje sporazumom između radnika i poslodavca, te da, shodno odredbama člana 177. st. (1) i (3) navedenog zakona sporazum proizvodi pravno dejstvo od dana ovjere potpisa radnika na sporazumu od strane nadležnog organa lokalne samouprave. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je apelantu, u smislu odredbi člana 175. stav (1) tačka 3) Zakona o radu, radni odnos prestao na zakonit način. Naime, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao svoje navode da je u vrijeme zaključenja sporazuma bio u zabludi, pod sedativima, nekoncentrisan ili nesposoban za rasuđivanje, odnosno da je bio primoran da potpiše sporazum, jer iz medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta ne proizlazi da apelant boluje od bolesti zbog koje bi bio nesposoban za rasuđivanje, niti da je primao terapiju usljed koje bi mu sposobnost za rasuđivanje do te mjere bila narušena da nije mogao zaključiti sporazum. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da na navedene okolnosti apelant nije predložio i izveo dokaz vještačenjem koje bi bilo relevantno za ocjenu apelantovog psihičkog stanja u vrijeme zaključivanja sporazuma.

Postupak po apelantovoj krivičnoj prijavi

5. Naredbom o nesprovođenju istrage Okružnog javnog tužilaštva od 17. maja 2022. godine odlučeno je da se neće provoditi istraga povodom apelantove prijave od 16. juna 2021. godine, koju je podnio protiv vlasnika firme „Muehlbauer“ d.o.o. Banjaluka zbog krivičnog djela Povreda prava na podnošenje pravnog sredstva iz člana 158. Krivičnog zakonika Republike Srpske, jer je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja prije podnošenja krivične prijave tj. 30. decembra 2020. godine.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da je sporazum o prestanku radnog odnosa od 15. decembra 2016. godine nezakonit jer je apelant pozvan od strane tuženog za vrijeme dok je bio na bolovanju da potpiše navedeni sporazum, a apelant zbog lošeg psihičkog i fizičkog stanja nije tada bio sposoban za rasuđivanje i nije mogao da shvati značaj i posljedice potpisanog sporazuma. U dopuni apelacije od 1. juna 2022. godine apelant ističe da mu je „nepravilnim“, „nezakonitim“ i „neustavnim“ aktom Okružnog javnog tužilaštva povrijeđeno pravo na pravično suđenje, dok dopunom apelacije od 11. avgusta 2022. godine apelant Ustavnom sudu predlaže da ga „vrati na posao do okončanja spora“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 15. decembra 2021. godine

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o radu, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na postupak po apelantovoj krivičnoj prijavi

11. Razmatrajući pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelant u konkretnom slučaju pojavljuje u ulozi podnosioca krivične prijave protiv trećeg lica, a ne kao osoba protiv koje postoji „krivična optužba“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“, zato što se samo takva osoba može smatrati „žrtvom“ u smislu tog člana. Obrnuto tumačenje, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi npr. odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine, AP 2641/17 od 7. septembra 2017. godine i AP 3809/20 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

12. Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1676/22 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio