Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1732/22 (JP "Putevi Republike Srpske" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Aktivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Eksproprijacija
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1732/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1732/22, rješavajući apelaciju koju je podno JP "Putevi Republike Srpske" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP "Putevi Republike Srpske" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 033914 21 Rev od 18.

februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP "Putevi Republike Srpske" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milica Cvijanović advokat iz Banjaluke, podnio je 16. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 033914 21 Rev od 18. februara 2022. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 033914 21 Gž od 27. avgusta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 033914 20 P od 13. aprila 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda od 13. aprila 2021. godine obavezan je apelant da tužiocu (S.F.), na ime naknade po osnovu izvršene faktičke eksproprijacije trajno zauzetog zemljišta, pobliže označenog u izreci presude, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1996. godine, te da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Presudom Okružnog suda od 27. avgusta 2021. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je potvrđena.

4. Presudom Vrhovnog suda od 18. februara 2022. godine djelimično je uvažena apelantova revizija i obje nižestepene presude su preinačene u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati tako što je kamata na dosuđeni iznos naknade po osnovu faktičke eksproprijacije dosuđena od 13. aprila 2021. godine, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je Republika Srpska, na osnovu odluke od 15. avgusta 1997. godine, utvrdila opšti interes za izgradnju javnog puta Foča-Miljevina-Ustiprača. Također je utvrđeno da je prednik apelanta, Republička direkcija za puteve Republike Srpske, izgradila navedeni javni put i da je tom prilikom trajno zauzeto zemljište tužioca, a da prethodno nije proveden postupak eksproprijacije, niti je tužiocu isplaćena novčana naknada za trajno zauzeto zemljište. Također, utvrđeno je da je vještak geodetske struke identificirao i na skici snimanja prikazao sporne nekretnine, a da je vještak poljoprivredne struke procijenio njihovu vrijednost. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da apelantov prigovor zastare nije osnovan uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, a ne o zahtjevu za naknadu štete, te da pravo vlasnika faktički eksproprisane nekretnine ne zastarijeva. Također, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi imali dovoljan osnov za utvrđenje aktivne legitimacije tužioca i visinu naknade, jer je tužilac u listu nepokretnosti u vrijeme presuđenja bio upisan kao vlasnik spornih nekretnina, kao i da je naknada pravilno dosuđena.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“ u dijelu navoda o aktivnoj legitimaciji tužioca, prigovorima na vještačenje po vještaku poljoprivredne struke i pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu razlikovanja instituta naknade štete i faktičke eksproprijacije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, uključujući i pitanje aktivne legitimacije tužioca i visine naknade, koja je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda da osporene odluke nisu obrazložene u odnosu na navedena pitanja, nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je u provedenom postupku došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već raspravljao o identičnom pitanju, tj. pitanju zastare potraživanja u situaciji kada je izvršena faktička eksproprijacija, te da je u vezi s tim konstantno ukazivao da je na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine) usaglašeno pravno shvatanje prema kojem zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene eksproprijacije ne zastarijeva (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći u vezu navedeno sa odlučenjem redovnih sudova, te podržavajući praksu povodom navedenog pitanja, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1732/22 (JP "Putevi Republike Srpske"… | Sudska praksa | Aktio