Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-9/21 (M. P. i drugi)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni odnos
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-9/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-9/21, rješavajući apelaciju Miće Pejkanovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacije Miće Pejkanovića, Željka Hercegovca, Zorana Pejčića, Zlatka Kitanovića, Milenka Pekije i Milorada Trivanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 072709 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mićo Pejkanović, Željko Hercegovac, Zoran Pejčić, Zlatko Kitanović, Milenko Pekija i Milorad Trivanović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Doboja, Zvornika, Stanara i Novog Grada, koje zastupa Vladimir Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 30. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 072709 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 072709 18 Rs od 14. juna 2019. godine, donesenom po tužbi apelanata protiv tužene „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) „radi prava iz radnog odnosa“, odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se utvrdi da je tužena, donošenjem rješenja o prestanku radnih odnosa apelanata (u daljnjem tekstu: sporna rješenja), povrijedila njihovo pravo na jednako postupanje u pogledu prava na rad i prava na dostupnost radnih mjesta pod jednakim uslovima u odnosu na ostale željezničke radnike koji u procesu reorganizacije kod tužene ne ostvare uslove iz člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama, kao i u odnosu na radnike na koje se u pogledu uslova za prestanak radnog odnosa primjenjuje član 175. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. Također, prvostepenom presudom odbijen je zahtjev da se sporna rješenja ponište kao nezakonita i da se naloži tuženoj da svakom od apelanata nadoknadi materijalnu štetu na ime izgubljene zarade, u iznosima bliže navedenim u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se naloži tuženoj da apelante vrati na rad. Prvostepenom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Presudom Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 072709 19 Rsž od 2. oktobra 2019. godine odbijene su žalbe apelanata i prvostepena presuda potvrđena.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 072709 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine odbijene su revizije apelanata izjavljene protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da su apelanti bili radnici tužene i da im je radni odnos prestao na osnovu spornih rješenja (kad su apelanti navršili određene godine penzijskog staža – 40 i više godina, te određene godine života, sve bliže navedeno u obrazloženju presude), kao i da su apelanti ostvarili pravo na starosnu penziju. Dalje je navedeno da je tužena, prije donošenja spornih rješenja, sačinila analizu poslovanja u kojoj je, između ostalog, konstatovano da tužena radi sa 50% kapaciteta i da je zato neophodno svesti broj radnika na optimalan broj, te da je Vlada Republike Srpske prihvatila konkretnu analizu kao i prijedlog Plana reorganizacije, koji je podržala i Svjetska banka. Vrhovni sud je naveo da su na osnovu takvog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi ocijenili da tužbeni zahtjevi apelanata nisu osnovani, uz poziv na odredbe člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama, člana 42. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), člana
175. Zakona o radu i člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije. Vrhovni sud je također naveo da Zakon o željeznicama predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o radu, kada su u pitanju radni odnosi željezničkih radnika o kojima govori odredba člana 2. tačka 12. tog zakona. Nadalje je ukazao da odredbama člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama nije propisan uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju, već ova odredba imperativno propisuje da željezničkom radniku prestaje radni odnos, po sili zakona, kada se pristupi reorganizaciji u željeznicama Republike Srpske i kada navrši 40 godina penzijskog staža i godine života utvrđene članom 42. stav 1. i članom 178. stav 1. Zakona o PIO. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je tužena dokazala da je pristupila reorganizaciji i da su apelanti na dan donošenja spornih rješenja imali navršenih najmanje 40 godina penzijskog staža i najmanje 57 godina i četiri mjeseca života, čime su se ostvarili zakonom propisani uslovi (član 116a. stav 2. Zakona o željeznicama) za prestanak radnog odnosa apelanata.
5. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da nisu osnovane ni tvrdnje apelanata da je donošenjem spornih rješenja narušen princip ravnopravnosti, odnosno da odredba Zakona o željeznicama na kojoj su utemeljena sporna rješenja nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Republike Srpske i odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je ukazao i da je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-31/18 od 20. decembra 2018. godine odbijen prijedlog za utvrđenje neustavnosti člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama. Ukazao je da je apelantima radni odnos kod tužene prestao primjenom zakonske odredbe imperativnog karaktera, te da okolnost da je zakonom propisano da svima koji u određenoj godini pune određene godine života prestaje radni odnos u situaciji kada se pristupi reorganizaciji tužene ne znači nejednako postupanje u odnosu na sve druge radnike koji nemaju te godine života, odnosno koji uopšte ne rade kod tužene. Zatim je naveo da apelanti nisu učinili vjerovatnim da su diskriminisani, odnosno da bi njihov položaj bio bolji da je njihov radnopravni status rješavan na način da su proglašeni tehnološkim viškom. Vrhovni sud je istakao da je, nasuprot tome, tužena dokazala da je prilikom donošenja spornih rješenja primijenila imperativnu zakonsku odredbu (član 116a. stav 2. Zakona o željeznicama) i da je prema svim radnicima koji su se našli u istoj situaciji jednako postupila. Također je naveo da pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda Republike Srbije nije relevantno, jer se radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kao i u odlukama Ustavnog suda ne koje su se pozvali. Apelacioni navodi
6. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, opšta zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 39. st. 3. i 4. Ustava Republike Srpske i člana 6. tačka 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno-pravne propise. Također smatraju da je odredba člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama suprotna principu zakonitosti, te diskriminatorna u odnosu na apelante i grupu kojoj pripadaju, na način da ih diskriminiše po osnovu starosne dobi i imovinskog statusa, u pogledu ostvarivanja prava na rad i zaradu, što su sve detaljno obrazložili u apelaciji, ponavljajući navode koje su isticali i u parničnom postupku. Apelanti također ističu da redovni sudovi, iako su bili dužni, nisu proveli tzv. „test diskriminacije“, što su također detaljno obrazložili u apelaciji. U prilog svojih navoda, apelanti ukazuju na odluku Ustavnog suda Srbije broj IUz-244/2015 od 4. oktobra 2016. godine, o sličnoj situaciji, i odluku Ustavnog suda broj AP-204/15, u kojoj se radilo o gotovo identičnom pravnom pitanju. Relevantni propisi
7. Zakon o željeznicama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/17, 28/17 i 100/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 116a.
(1) Željezničkim radnicima radni odnos prestaje:
1) istekom roka na koji je zasnovan, 2) kad radnik navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, 3) sporazumom između radnika i poslodavca, 4) otkazom ugovora o radu od strane radnika ili poslodavca, 5) odlukom nadležnog suda, 6) na zahtjev roditelja ili staratelja radnika mlađeg od 18 godina života, 7) smrću radnika.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, u slučaju kada se pristupi reorganizaciji u željeznicama Republike Srpske, željezničkom radniku radni odnos prestaje kad navrši 40 godina penzijskog staža i godine života utvrđene članom 42. stav 1. ili članom 178. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13 i 103/15).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud podsjeća da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda utvrđeno da sporna rješenja nisu nezakonita, jer su se ostvarili zakonom propisani uslovi (član 116a. stav 2. Zakona o željeznicama) za prestanak radnog odnosa apelantima kod tužene. Nadalje, utvrđeno je i da su neosnovane tvrdnje apelanata da je donošenjem predmetnih rješenja narušen princip ravnopravnosti, te je ukazano da apelanti nisu učinili vjerovatnim da su diskriminisani. Pri tome, Vrhovni sud je detaljno i jasno analizirao sve relevantne zakonske propise i obrazložio njihovu primjenu na konkretan slučaj te, suprotno apelacionim navodima, cijenio sve okolnosti koje se tiču navodne diskriminacije apelanata, o čemu je dao opširno i relevantno obrazloženje. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
14. Ustavni sud dalje podsjeća da je u svojoj praksi postupao po apelaciji koja se odnosila na isto pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 621/22 od 6. aprila 2022. godine, tačka 10, dostupna na www.ustavnisud.ba), te u vezi s tim zaključio da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u toj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali i da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U pogledu pozivanja apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 204/15 od 11. oktobra 2017. godine, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj Odluci utvrdio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelantičinu štetu zaključivši da se pravo na odlazak u penziju pod povoljnijim uvjetima ostvaruje ex lege, iako iz relevantnih odredbi Zakona o PIO i očitovanja zakonodavca proizlazi da se radi o pravu osiguranika koje se ostvaruje samo na zahtjev osiguranika. Imajući u vidu da iz odredbe člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama RS proizlazi da se radi o imperativnoj zakonskoj odredbi o prestanku radnog odnosa u slučaju ispunjenja propisanih uslova, Ustavni sud smatra da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom stanju, pa se stavovi iz navedene odluke ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.
16. U vezi s apelacionim navodom o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu obrazložili taj navod, nego su ga samo paušalno naveli. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da nema ništa što ukazuje da je apelant „žrtva“ kršenja ovog prava, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelanti navode da je osporenom odlukom prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te opšta zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 39. st. 3. i 4. Ustava Republike Srpske i članom 6. tačka 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud ističe da iz odredbe člana 116a. stav 2. Zakona o željeznicama jasno proizilazi kad se ona primjenjuje i prema kojoj kategoriji lica. Imajući u vidu da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto smatraju neosnovanim navode apelanata o diskriminaciji i da je tužena dokazala da je prema svim radnicima koji su se našli u istoj situaciji jednako postupila, što potvrđuju i osporene presude u navedenom predmetu AP 621/22, kao i u predmetima AP 3921/20, AP- 3783/20 i AP- 4349/20 (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti od 20. aprila 2022. godine, 11. maja 2022. godine i 22. juna 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ), Ustavni sud smatra i ove navode očigledno (prima facie) neosnovanim.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić