Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1698/22 (M. Z.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prekršaj
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Komunalna taksa
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1698/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1698/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Miroslav Zelenika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Zelenika protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 065098 22 Pžp od 11. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Zelenika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Hrvoje Galić advokat iz Širokog Brijega, podnio je 12. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Pr 065098 22 Pžp od 11. aprila 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 Pr 065098 20 Pr od 19. januara 2022. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda od 19. januara 2022. godine apelant je oglašen odgovornim što je, prilikom inspekcijskog nadzora izvršenog 6. decembra 2019. godine, utvrđeno da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu („Williams kladionica“ d.o.o. Široki Brijeg) propustio da podnese prijavu za razrez komunalne takse za priređivanje igara klađenja na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje za 2019. godinu za uplatno mjesto Ćoralići bb, Cazin. Na taj način apelant je počinio prekršaj iz člana 11. stav (1) Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi Općine Cazin (u daljnjem tekstu: Odluka o komunalnim taksama), za koji mu je izrečena novčana kazna.
3. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da su po prijedlogu ovlašćenog organa izvedeni dokazi čitanjem neovjerenih fotokopija zapisnika i službene zabilješke tog organa iz kojih proizlazi da je navedeni organ izvršio inspekcijski nadzor na konkretnom uplatnom mjestu te da je tom prilikom utvrdio da nije podnesena prijava za razrez takse, pa je slijedom navedenog apelantu dostavljen prekršajni nalog. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je dozvolio izvođenje navedenih dokaza jer su ti dokazi u saglasnosti sa prekršajnim nalogom po kojem je apelant zatražio sudsko odlučivanje, te da je nesporno da je izdavanju navedenog naloga prethodio inspekcijski nadzor.
4. Kantonalni sud je rješenjem od 11. aprila 2022. godine žalbu apelantovog branioca odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je najprije ukazao da apelantov prigovor da se prvostepeno rješenje zasniva na neovjerenim fotokopijama dokaza, ne dovodi u pitanje pravilnost osporenog rješenja jer u žalbi nije navedeno koje odredebe Zakona o prekršajima FBiH i KZP FBIH je prekršio prvostepeni sud, zbog čega se osporeno rješenje nije moglo ni ispitati u tom pravcu. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao na zaključak prvostepenog suda da apelant ne spori da nije prijavio razrez komunalne takse, čime je u suštini priznao počinjenje prekršaja koji mu je stavljen na teret. Stoga su se u radnjama apelanta ostvarila sva bitna obilježja bića prekršaja propisanog članom 11. Odluke o komunalnim taksama, koji je kažnjiv po članu 23. navedene Odluke.
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponovo navodi da su kao dokaz u konkretnom postupku prihvaćene neovjerene fotokopije isprava, iako se on tome protivio ističući da se na takvim dokazima ne može zasnivati sudska odluka, te ističe da je Općinski sud „u potpunosti ignorisao“ ovaj apelantov prigovor.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prekršajima FBiH, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno obrazložio razloge zbog kojih je dozvolio izvođenje dokaza koje apelant ponovo osporava u apelaciji, te da je Kantonalni sud potvrdio prvostepenu odluku dajući dovoljno jasno obrazloženje za svoje odlučenje. Osim toga, apelant osporava samo formu korištenih fotokopija izjava, ali ne i njihov sadržaj, kao ni to da u postupku nije ni sporio da nije prijavio razrez komunalne takse, dakle da je počinio prekršaj za koji je kažnjen. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
10. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić