Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1765/22 (D. A.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1765/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1765/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Džemal Alispahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Džemal Alispahić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 068812 20 Rev od 15. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemal Alispahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Faruk Ćosović, advokat iz Visokog, podnio je 18. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 068812 20 Rev od 15. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 068812 20 Gž od 23. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 068812 19 P 2 od 14. novembra 2019. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Breza“ d.o.o. – Breza) na ime naknade štete isplati novčani iznos koji je naveden u izreci prvostepene presude.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je rješenjem od 29. jula 1974. godine i odobrenjem za građenje od 26. januara 1978. godine Općine Breza apelantovom predniku odobreno da može na vlastiti rizik izgraditi objekte na nekretnini koja se nalazi u eksploatacionom polju u kojem je tuženom odlukom nadležnih organa odobrena koncesija. Zatim je utvrđeno da je tuženi u mišljenju od 14. juna 1974. godine naveo da je moguće da se građevinski objekt na navedenoj nekretnini ošteti uslijed rudarskih radova. Također, utvrđeno je da je u zemljišnoj knjizi uknjižena izjava apelantovog prednika da se odriče bilo kakve naknade ili odštete na navedenim objektima. Konačno je utvrđeno da su na navedenim objektima nastala oštećenja zbog seizmičkih talasa i izvora tokom miniranja pri eksploataciji uglja. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju nisu ostvarile materijalno-pravne pretpostavke koje opravdavaju osnovanost tužbenog zahtjeva budući da je apelantovom predniku odobrenje za građenje izdato na vlastiti rizik u smislu odredbe člana 58. stav (4) Zakona o rudarstvu koji je važio u vrijeme izgradnje konkretnih objekata. Naime, ukazao je da je navedenom zakonskom odredbom propisano da se odobrenje za izgradnju građevinskog objekta može izuzetno izdati i kada prema mišljenju rudarskog preduzeća, odnosno organa uprave nadležnog za izdavanje odobrenja za eksploataciju postoji mogućnost oštećenja građevinskog objekta, ali samo ako ne postoji opasnost po život i zdravlje građana, ako se investitor pismeno odrekne prava na naknadu štete koja bi nastala kao posljedica rudarskih radova i ako se njegova izjava zabilježi u zemljišne knjige. Stoga, kako je apelantov prednik znao da konkretne objekte gradi na vlastiti rizik, tj. u granicama eksploatacionog polja rudnika, te kako je prihvatio rizik mogućeg nastanka oštećenja na tim objektima i da neće moći tražiti naknadu štete koja je posljedica rudarskih radova, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da rudarska organizacija ne odgovara za štetu u situaciji kada je graditelj, uprkos tome što je prema pozitivnim zakonskim propisima predviđena obaveza pribavljanja građevinske dozvole i mišljenja rudarske organizacije o riziku građenja, izgradio objekt na eksploatacionom rudarskom polju.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na imovinu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, primjenjujući odredbu člana 58. stav (4) Zakona o rudarstvu, zaključio da tuženi nije obavezan apelantu nadoknaditi pričinjenu štetu budući da je apelantov prednik preuzeo rizik za oštećenje građevinskih objekata uslijed rudarskih radova, odnosno budući da se apelantov prednik odrekao prava na naknadu štete nastale na izgrađenim objektima uslijed obavljanja rudarskih radova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dosljedna primjena relevantnih zakonskih odredbi u interesu osnivanja pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema. Navedeno nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju prevagnuo nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom. Naime, s obzirom na to da je apelantov prednik na sebe preuzeo rizik izgradnje objekata, ne može se zaključiti da je država stavila neprimjeren teret gubitka imovine na apelanta. Zbog toga Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
10. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na dom, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u navedenom postupku povrijeđeno to njegovo pravo, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman