Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1796/22 (PZU Apoteka "Europharm" Bihać)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1796/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobar 2022. godine, u predmetu broj AP-1796/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela PZU Apoteka "Europharm" Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela PZU Apoteka "Europharm" Bihać protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 026994 20 Uvp od 20. januara 2022.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. PZU Apoteka "Europharm" Bihać (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Emir Imširević advokat iz Bihaća, podnijela je 19. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 026994 20 Uvp od 20. januara 2022. godine.
2. Rješenjem Federalnog zdravstvenog inspektora Federalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 18. maja 2016. godine zabranjeno je apelantici kao pravnom licu i direktoru Z.S. kao odgovornom licu da prometuju lijekom, pobliže opisanim u izreci rješenja. Rješenjem Federalnog ministarstva zdravstva od 27. juna 2016. godine odbijene su žalbe apelantice i Z.S. izjavljene protiv rješenja prvostepenog organa. Presudom Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 026994 16 U od 19. novembra 2019. godine odbijene su tužbe apelantice i Z.S. podnijete protiv rješenja drugostepenog organa.
3. Presudom Vrhovnog suda od 20. januara 2022. godine odbijeni su zahtjevi apelantice i Z.S. za vanredno preispitivanje sudske odluke podnijeti protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je federalni zdravstveni i sanitarni inspektor 12. maja 2016. godine izvršio inspekcijski nadzor apelantice, te da je tom prilikom konstatovao da je u prometu lijek za koji ne postoji dozvola za stavljanje u promet koju izdaje Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH (u daljnjem tekstu: Agencija). Također, Vrhovni sud je naveo da je inspektor konstatovao da taj lijek nije, saglasno zakonskim propisima, označen na vanjskom, odnosno unutrašnjem pakiranju, zatim da je kompletan tekst na njemačkom jeziku, bez bilo kakve oznake-deklaracije uvoznika, ili bilo kakve druge oznake na jednom od službenih jezika u upotrebi u BiH.
4. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je članom 8. stav (1) Zakona o apotekarskoj djelatnosti propisano da lijek koji se nalazi u prometu mora imati dozvolu za stavljanje lijeka u promet izdatu od Agencije, dok je stavom (2) tog člana propisano da lijek koji se nalazu u prometu mora biti označen saglasno odredbama Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima BiH. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je članom 71. tačka 5) Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima BiH propisano da lijekovi koji su u prometu u BiH moraju biti označeni na spoljnom, odnosno unutrašnjem pakovanju sa osnovnim podacima o lijeku na jednom od službenih jezika u upotrebi u BiH. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ocijenio da su pobijana rješenja nadležnih organa pravilna i na zakonu zasnovana, slijedom čega je pravilno odbio apelantičinu tužbu. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je članom 49. Zakona o inspekcijama F BiH propisano da direktor Federalne uprave ovlašćuje više federalnih ili kantonalnih inspektora da vrše inspekcijski nadzor u izvršavanju federalnih i propisa BiH. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelantica neosnovano ističe da je inspekcijsku mjeru donio od nenadležno inspektoro, jer prema stanju spisa jasno proizlazi da je nadzor izvršio ovlašteni federalni zdravstveni i sanitarni inspektor, kojem ovlaštenje daje direktor Federalne uprave. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani apelantičini navodi da u gradu Bihaću nema ispostava federalnog inspektorata, jer prema članu 47. stav (2) Zakona o inspekcijama F BiH Federalna inspekcija vrši inspekcijski nadzor na cijelom području Federacije iz svoje nadležnosti, dok se prema članu 82. istog zakona postupak pokreće po službenoj dužnosti.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da se iz odluka redovnih sudova ne vidi koje je to norme zakona povrijedila, kao i da je federalni zdravstveni i sanitarni inspektor nenadležan organ. Apelantica je u prilogu apelacije dostavila Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 026991 16 U od 24. septembra 2019. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 041959 17 Pžp od 15. septembra 2017. godine, te ukazala da su u njima redovni sudovi zauzeli stav da federalni zdravstveni inspektor ne može da vrši nadzor, s obzirom na to da je riječ o nenadležnom organu. S obzirom na to, apelantica smatra da postojanje dvije različite odluke povodom identičnog pravnog pitanja predstavlja povredu principa pravne sigurnosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o apotekarskoj djelatnosti F BiH, Zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima BiH i Zakona o inspekcijama F BiH, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje o svim ključnim pitanjima, uključujući i u odnosu na prigovor koji se tiče nadležnosti inspektora koji je izvršo nadzor. Takvo obrazloženje svih relevntnih činjeničnih i pravnih pitanja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantičine navode o povredi principa pravne sigurnosti, Ustavni sud podsjeća da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova s nadležnošću na određenoj teritoriji, te da to, samo po sebi, nije suprotno Evropskoj konvenciji. Kako se apelantica pozvala na odluke kantonalnih sudova u kojima je drugačije odlučeno, Ustavni sud smatra da apelantičini navodi ne dovode u pitanje princip pravne sigurnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić