Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1830/22 (Demmel Sixtus A.G.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1830/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1830/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Demmel Sixtus A.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Demmel Sixtus A.G. protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 129725 21 Pž 2 od 18. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Demmel Sixtus A.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Savezne Republike Njemačke, kojeg zastupa Din Tešić advokat iz Banjaluke, podnio je 23. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 129725 21 Pž 2 od 18. marta 2022. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju broj 57 0 Ps 129725 19 Ps od 28. septembra 2020. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda, obavezan je apelant da tužiocu („Dabar Holldz“ d.o.o. Kozarska Dubica) na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke, Viši privredni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da su apelant i tužilac bili u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o prijevozu robe drumskim putem. Također, utvrđeno je da je tužilac za apelanta izvršio prijevoz određene robe za koji je ispostavio fakture, ali koje je apelant djelimično platio. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke je utvrrđeno da je apelant ostao dužan tužiocu da plati iznos od 23.978 KM. Pri tome, Viši privredni sud je naveo da apelant nije osporavao navedeno, ali da je istakao prigovor radi prebijanja za iznos od 10.398,14 Eura koji se odnosio na iznajmljivanje vozila sa prikolicom tužiocu, te je tvrdio da ga je tužilac onemogućio da izvrši obavezu iz ugovora u vezi sa prometom robe. Međutim, Viši privredni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno ukazao da ugovor o iznajmljivanju vozila na koji se apelant pozivao, tužilac nije potpisao, da računi u vezi s tim ugovorom nisu glasili na tužioca niti su knjiženi u apelantovim knjigovodstvenim evidencijama. S obzirom na to, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se na osnovu provedenih dokaza nije moglo utvrditi postojanje apelantovog potraživanja prema tužiocu, slijedom čega je odbio kao neosnovan apelantov prigovor radi prebijanja potraživanja.

4. Dalje, Viši privredni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je tužilac dokazao kako osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva. Pri tome, Viši privredni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je nalaz i mišljenje vještaka finnasijske struke zasnovan na činjenicama i dokazima koji nisu objektivni. Naime, po mišljenju tog suda, prvostepeni sud je pravilno cijenio nalaz i mišljenje navedenog vještaka, s obzirom da je nalaz zasnovan na raspoloživoj dokumentaciji koja je prikazana u nalazu i mišljenju i koja nije dovedena u sumnju apelantovim navodima iznijetim na glavnoj raspravi prilikom saslušanja vještaka.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Apelant, u suštin,i ponavlja navode koje je iznosio i tokom parničnog postupka, pa, između ostalog, navodi da ga je tužilac onemogućio prilikom izvršavanja njegove obaveze. U vezi s tim ističe kako redovni sudovi nisu cijenili njegove navode koji se na to odnose, kao i da je dokazao da je prigovor kompenzacije osnovan. Također, apelant ponovo ističe da je nalaz i mišljenje vještaka zasnovan „na činjenicama koje nisu objektivne“, te da je vještak, kako bi vještačenje bilo objektivno, trebao da utvrdi srednju prosječnu vrijednost prijevoza robe u zemlji i inostranstvu. Konačno, apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na tužioca u čiju korist je odlučeno.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima faciedokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima koji se isključivo tiču osporavanja utvrđenog činjeničnog stanja i načina na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i primijenili relevantne propise, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne razloge o neosnovanosti apelantovog prigovora radi prebijanja potraživanja, kao i u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, pa su neosnovani apelantovi navodi da sudovi o tim pitanjima nisu dali zadovoljavajuće razloge. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Viši privredni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve navode stranaka, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i da svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. S obzirom na to, te kako apelant ni u apelaciji ne navodi na koji način ga je tužilac „onemogućio da izvrši svoju obavezu“, niti da mu je uskraćena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da ničim nije doveo u pitanje poštivanje garancije prava na pravično suđenje u provedenom postupku.

10. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Takokđer, u odnosu na apelantove navode o navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je diskrimisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1830/22 (Demmel Sixtus A.G.) | Sudska praksa | Aktio