Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-74/21 (Privredna komora Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna vlast
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Miješanje u imovinu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Ništavost
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o privrednim komorama u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o privrednim komorama u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim komorama u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 8
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-74/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 74/21, rješavajući apelaciju Privredne komore Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Privredne komore Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 153683 19 Rev od 18. septembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Privredna komora Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija „Nermin Vila“ Sarajevo, podnijela je 8. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 153683 19 Rev od 18. septembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužioca u predmetnom postupku „Ecoplan“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je u periodu od 17. do 20. maja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su u periodu od 23. maja do 9. juna 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 29. juna 2022. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelantica je 6. jula 2022. godine dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
6. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud je 26. januara 2021. godine dostavio traženu dokumentaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Postupajući po tužiočevoj tužbi protiv apelantice radi isplate i apelanticinoj protivtužbi protiv tužioca radi utvrđivanja ništavosti ugovora, Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 153683 14 Ps od 30. januara 2019. godine kojom je obavezao apelanticu da isplati tužiocu iznos od 231.853,05 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U cijelosti je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je u cijelosti ništav ugovor o izradi projektne dokumentacije i pružanju drugih stručno-tehničkih usluga zaključen 8. aprila 2010. godine između apelantice, zastupane po J. L., kao ugovornog organa, i tužioca, kojeg zastupa direktor B. P., kao izvođača radova (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da se utvrdi da su ništave sve pravne posljedice tog ugovora. Apelantica je presudom obavezana i da tužiocu nadoknadi troškove postupka, dok je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja, koja su detaljno navedena i obrazložena, proizlazi da sporni ugovor nije protivan odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje se odnose na ništavost. U vezi s tim, obrazloženo je da je sporni ugovor u apelanticino ime zaključilo ovlašteno lice, na osnovu poslovnih odluka apelanticinih nadležnih organa – Upravnog odbora, u skladu s ranijim poslovnim odlukama, što dokazuju i raniji upravni postupci izdavanja urbanističke saglasnosti za izgradnju istog poslovnog objekta, za što je apelantici također bila potrebna odluka Upravnog odbora prema apelanticinim aktima. Dalje je obrazloženo da je izrada projektne dokumentacije (predmet ugovora), koja je rađena prema navedenoj „urbanističkoj saglasnosti“, samo nužni i zakonski slijed procesa radi ishođenja dozvole za građenje, koja je i dobivena rješenjem nadležnog organa od 7. jula 2011. godine. Općinski sud je naveo da sporni ugovor nije protivan ni odredbi člana 26. ZOO jer je dokazima utvrđeno da je u vrijeme njegovog zaključenja postojala stvarna volja ugovornih strana za zaključenje ugovora, koju su slobodno izrazila ovlaštena lica ugovornih strana, kako to propisuje član 28. stav 2. ZOO. Dalje je navedeno da apelantica ponuđenim dokazima nije dokazala da sporni ugovor i nije bio izraz apelanticine volje. Istaknuto je da su za sud potpuno irelevantne krivične prijave koje je apelantica podnijela 2016. godine protiv J. L. i B. P. i da one ne dokazuju niti jednu bitnu činjenicu za rješenje konkretnog spora. Općinski sud je ukazao da, čak i da je zauzeo drugačiji stav u odnosu na zaključak da je J. L. bio ovlašten potpisati ugovor u apelanticino ime, i dalje ostaje utvrđena činjenica da je apelantica odobrila sporni ugovor konkludentnim radnjama preduzetim nakon njegovog zaključenja. U vezi s tim, sud je ukazao da je apelantica preuzela glavni projekt po svom zaposleniku iz gradske službe, koristila izrađeni glavni projekt za svoje potrebe (za dobivanje „građevinske dozvole“) i koristila se navedenom građevinskom dozvolom za privlačenje partnera. Općinski sud je zaključio da je svim navedenim radnjama, posebno kada se posmatraju u međusobnoj funkcionalnoj vezi, apelantica de facto odobrila sporni ugovor i priznala ga kao svoj važeći ugovor (bez obzira na to ko ga je potpisao), čime mu je dala pravnu valjanost i zakonitost (član 88. stav 1. ZOO).
10. S obzirom na utvrđenje da je sporni ugovor valjan, Općinski sud je ocijenio i ostale relevantne činjenice od kojih je zavisila odluka o tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, ukazao je da je tužilac izvršio ugovorene radove iz člana 3. tačka 1. spornog ugovora, tj. izradio je ugovorenu projektnu dokumentaciju vezanu za izgradnju poslovnog objekta u Mostaru, da je izvršio stručno-tehničke usluge oko pribavljanja odobrenja za gradnju, te ih prema ugovoru predao na ovjeru ovlaštenoj gradskoj službi za urbanizam, što sve proizlazi iz provedenih dokaza. Istaknuto je da iz rješenja o odobrenju građenja proizlazi da je osnov izdavanja bila uredna projektna dokumentacija – glavni projekt, koju je tužilac uradio na osnovu spornog ugovora. Također je ukazano da je iz nalaza i mišljenja vještaka arhitektonske struke utvrđeno da je tužilac u cijelosti, stručno i u skladu s pravilima struke, izvršio sve ugovorene radove iz člana 3. tačka 1. u vezi sa članom 1. spornog ugovora. Općinski sud je naveo da komunikacija tužioca i apelantice u vrijeme realizacije spornog ugovora učvršćuje uvjerenje suda da je tužilac ispunio svoju ugovornu obavezu u cijelosti, ukazujući na određene predračune, račune i izjave. Dalje je navedeno da su i brojni dokumenti koji se odnose na tužiočeve kooperante dokazi koji, posredno, ali nesumnjivo potkrepljuju utvrđenje suda da je tužilac ispunio svoju ugovornu obavezu prema apelantici. Istaknuto je i da je svjedok J. L. potvrdio da je tužilac u cijelosti izvršio svoj ugovorni zadatak i da apelantica treba platiti cijenu za izvršene usluge, te da nije osporavao tužiočeve račune, što je jasno potvrdio i svjedok B. P. Stoga je Općinski sud zaključio da je tužilac uredno ispunio ugovornu obavezu i osnovano potražuje ispunjenje ugovora od apelantice na osnovu odredbi člana 262. stav 1, člana 600. u vezi sa članom
17. ZOO.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 153683 19 Pž od 24. jula 2019. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prihvatio zaključke prvostepenog suda, a naročito je naglasio da je utvrđeno da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora J. L. imao ovlaštenje da ga potpiše, bez obzira na to da li je u vrijeme zaključenja obavljao funkciju apelanticinog predsjednika ili potpredsjednika. Istaknuto je i da ugovor nije ništav ni zbog toga što nema formalne saglasnosti apelanticinog Upravnog odbora za zaključenje, s obzirom na to da je glasio na iznos veći od 200.000,00 KM. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je za sve apelanticine pravne poslove koji su prethodili ili slijedili zaključenju ugovora bila potrebna saglasnost apelanticinog Upravnog odbora, pa navedena saglasnost nije mogla izostati ni na sporni ugovor „koji je samo jedna od karika u lancu poslova koje je preduzima[la] [apelantica] na izgradnji zgrade“. Istaknuto je da na ispravnost navedenog zaključka posebno ukazuje činjenica da je apelantica plaćala obaveze proistekle iz spornog ugovora (uplatnica o plaćenoj komunalnoj naknadi za pogodnost – renta). Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je tužilac izvršio ugovoreni posao (nepobitan dokaz građevinska dozvola), kao i da apelantica nije platila naknadu za izvršeni posao. Stoga je zaključeno da je irelevantno ko je potpisao ugovor i da li je Upravni odbor dao saglasnost na njega jer apelantica ničim nije uspjela dokazati tužiočevu nesavjesnost u poslovnom odnosu s apelanticom. Istaknuto je da se apelantica, zapravo, kroz cijeli postupak poziva na svoju nesavjesnost (neovlašteno zaključen ugovor, Upravni odbor nije dao saglasnost), a niko se ne može pozvati na vlastitu nesavjesnost i iz toga očekivati neku korist za sebe. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je apelantica obavezana isplatiti tužiocu ugovoreni iznos naknade. Također, sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode u odnosu na dio presude kojom je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev. U vezi s tim, citirao je član 103. ZOO, te ukazao da zaključenje spornog ugovora nije protivno ni Ustavu Bosne i Hercegovine ni prinudnim propisima, a ni moralu društva, zbog čega nema razloga za utvrđivanje ništavosti.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 153683 19 Rev od 18. septembra 2020. godine odbijena je apelanticina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda, te je odbijen tužiočev zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u toku postupka nisu učinjene povrede odredbi parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u pogledu apelanticinih navoda u reviziji da sudovi nisu jednako cijenili dokaze parničnih strana. U vezi s tim, ukazao je da je prvostepeni sud sve izvedene materijalne dokaze cijenio u sklopu ostalih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka i stranaka, nakon čega je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbama člana 103, člana 26, člana 28. stav 2, član 88. stav 1, član 262. stav 1, član 600. u vezi sa članom 17. ZOO. U vezi s tim, ukazao je da je pravilan stav nižestepenih sudova, sve i da su zauzeli drugačiji stav o potpisivanju spornog ugovora od strane J. L., da je apelantica konkludentnim radnjama preduzetim nakon zaključenja odobrila ugovor. Istaknuto je da navedeno proizlazi iz usvojenog pravnog shvaćanja u primjeni odredbe člana 88. stav 2. ZOO – da se ugovor koji neovlašteno lice sklopi u ime drugog bez ovlaštenja može naknadno odobriti ne samo izričito nego i konkludentnim radnjama. Imajući u vidu apelanticine radnje (preuzimanje glavnog projekta iz gradske službe i njegovo korištenje za dobivanje odobrenja za gradnju), Vrhovni sud je zaključio da apelantica ne može s uspjehom tvrditi da ugovor čije sklapanje poriče nije pravovaljan, bez obzira na to da li ga je uredno potpisao apelanticin zastupnik, odnosno da li je J. L. kao apelanticin potpredsjednik bio ovlašten i da li je imao saglasnost Upravnog odbora za potpisivanje. Istaknuto je da su cijenjeni i ostali revizioni navodi, ali da nisu posebno obrazlagani jer nisu bili od odlučnog značaja za donošenje drugačije odluke.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da tužilac nije dokazao osnov i visinu svog potraživanja, a da je apelantica dokazala ništavost spornog ugovora. Ističe da je taj ugovor suprotan ZOO, Zakonu o privrednim društvima, Zakonu o privrednim komorama, te apelanticinim aktima, te kao takav ništav od samog zaključenja, kao i njegove posljedice. Također smatra da su redovni sudovi arbitrarno primijenili materijalno pravo zato što nisu ispravno cijenili izvedene dokaze i utvrdili odlučne činjenice. U vezi s tim, apelantica ponovo ističe da J. L. nije imao ovlaštenje za zaključenje spornog ugovora, što je znao, i da je samim tim ugovor ništav, kao i da Vrhovni sud zanemaruje činjenice da volju može iskazati ovlašteno lice, a ne bilo koji apelanticin zaposlenik. Ističe i da ovlaštenje uvijek mora proizlaziti iz zakonskih propisa ili internih akata pravnog lica, a u konkretnom slučaju, iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da J. L. nije mogao u svojstvu potpredsjednika potpisati sporni ugovor. Apelantica navodi da je ugovor zaključen suprotno članu
26. ZOO jer je izostala apelanticina stvarna volja, koju može dati jedino ovlašteno lice za zaključenje ugovora, u vezi sa članom 28. stav 2. ZOO. Apelantica također tvrdi da prvostepeni sud nije cijenio dokaze, kao i da redovni sudovi nisu obrazložili razloge prihvaćanja ili neprihvaćanja apelanticinih materijalnih dokaza, slijedom čega odluke nisu pravilno obrazložene. Također ističe da Vrhovni sud nije cijenio sve navode revizije. Povredu prava na imovinu vidi u okolnosti da su sudovi svojim odlukama, koje nisu donesene na zakonit način, doveli apelanticu u situaciju da ostane bez imovine u vidu određenog novčanog iznosa.
II.Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da u postupku njenog donošenja nisu prekršena apelanticina prava na pravično suđenje i imovinu.
15. Kantonalni sud navodi da je podjednako cijenio dokaze obje parnične strane, na osnovu kojih je potvrdio činjenično stanje, koje je utvrdio prvostepeni sud, iz kojeg je izveo pravilne pravno relevantne zaključke. Također smatra da je za drugostepenu odluku dao podrobne razloge, te da nisu prekršena apelanticina prava na pravično suđenje i imovinu.
16. Općinski sud smatra da prvostepena presuda zadovoljava standard obrazložene presude, da sadrži cjelovitu analizu svih provedenih dokaza i jasnu i obrazloženu sintezu svih zaključaka o pravno relevantnim činjenicama na osnovu kojih je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo. Ističe da su neosnovani navodi o kršenju prava na imovinu, te da okolnost da glavni projekt nema danas istu vrijednost nije posljedica pogrešnog sudovanja već je u zoni odgovornosti apelantice.
17. Tužilac smatra da je apelacija neosnovana, te da je Vrhovni sud pravilno zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje i dali argumentirane razloge.
Izjašnjenje na odgovore na apelaciju
18. Apelantica smatra paušalnim tužiočeve navode iznesene u odgovoru na apelaciju, te da redovni sudovi nisu dali suštinski odgovor kojim pobijaju ijedan apelacioni navod. Navodi da ostaje pri prijedlogu koji je iznijela u apelaciji.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 88.
(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtijevati od neovlašćeno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.
(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.
(4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.
Član 103. stav 1.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 262. stav 1.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Član 600.
Ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl. a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.
21. Zakon o privrednim komorama u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/98 i 34/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1.
Privredne komore u Federaciji (u daljem tekstu: komore) su nezavisna, nevladina, neprofitna udruženja pravnih i fizičkih lica koja obavljaju privrednu djelatnosti.
Članstvo u komori je dobrovoljno.
Član 7. stav 3.
Registri članova komora su javne knjige, na osnovu kojih se izdaju i ovjeravaju odgovarajuća uvjerenja i potvrde, kao javne isprave.
Član 11. stav 1. alineja 7.
Iz oblasti unapređenja privrede i poduzetništva Privredna komora Federacije, pored poslova utvrđenih Statutom, ima sljedeće nadležnosti:
- izdaje uvjerenja, javne i druge isprave, po ovlaštenjima iz propisa federalnih organa i statuta, Član 20. stav 1.
Sredstva za rad komora obezbjeđuju se i iz naknada za vršenje usluga i usluga u oblasti javnih ovlaštenja obavljenih pojedinačno članovima, odnosno drugim zainteresiranim subjektima.
Član 23. st. 2.-4.
Odluke za izbore članova prvih konstituirajućih skupština kantonalnih komora, donose vlade kantona.
Postojeće komorske asocijacije u Federaciji predložit će Vladi Federacije članove inicijativnog odbora za sazivanje prve skupštine Privredne komore Federacije, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Ukoliko u roku iz stava 3. ovog člana komorske asocijacije ne dostave prijedlog, imenovanje članova inicijativnog odbora izvršit će Vlada Federacije.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 153683 19 Rev od 18. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zastupnik je primio 11. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
27. Ustavni sud najprije podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), državna tijela, kao što su centralni organi države, lokalni i regionalni organi, kao i pravna (odnosno javno-pravna) lica, osim teritorijalnih organa, koja učestvuju u izvršavanju vladinih ovlaštenja ili obavljaju javnu službu pod kontrolom vlade ne mogu da podnose predstavke Evropskom sudu (vidi Evropski sud, Consejo General de Colegios Oficiales de Economistas de España protiv Španije, odluka Komisije od 28. juna 1995. godine). Prilikom utvrđivanja da li neko dato pravno lice spada u tu kategoriju, Evropski sud uzima u obzir njegov pravni status, prirodu i kontekst djelatnosti koju obavlja i stepen njegove nezavisnosti od političkih organa (vidi Evropski sud, Sveta Gora protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, i Privredna, industrijska i poljoprivredna komora Temišvara (broj 2) protiv Rumunije, presuda od 16. jula 2009. godine, st. 14–17).
28. Dovodeći navedena načela u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije državni organ, niti predstavnik javne vlasti (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 472/20 od 8. septembra 2021. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, apelantica je „nezavisno, nevladino, neprofitno udruženje pravnih i fizičkih lica koja obavljaju privrednu djelatnosti“ (član 1. stav 1. Zakona o privrednim komorama u Federaciji Bosne i Hercegovine). Ustavni sud, međutim, primjećuje da iz odredbi Zakona o privrednim komorama u Federaciji Bosne i Hercegovine proizlazi da su registri članova komora javne knjige, na osnovu kojih se izdaju i ovjeravaju odgovarajuća uvjerenja i potvrde, kao javne isprave (član 7. stav 3), da apelantica, pored ostalog, izdaje uvjerenja, javne i druge isprave, po ovlaštenjima iz propisa federalnih organa i statuta (član 11. stav 1. alineja 7), te da se sredstva za rad komora osiguravaju i iz naknada za vršenje usluga i usluga u oblasti javnih ovlaštenja (član 20. stav 1). Imajući u vidu navedeno, kao i okolnost da je navedenim zakonom propisano da nadležne vlade učestvuju u organizaciji prvih skupština komora na način preciziran u članu 23, Ustavni sud smatra da apelantica ne uživa dovoljan stepen autonomije od javne vlasti, u smislu citirane prakse Evropskog suda (vidi Evropski sud, Hrvatska gospodarska komora protiv Srbije, presuda od 25. aprila 2017. godine, stav 38).
29. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne uživa garancije prava iz Evropske konvencije, te će ispitati apelanticine navode u odnosu na njeno ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku po tužiočevoj tužbi radi isplate i apelanticinoj protivtužbi radi utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelantica u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
32. Apelantica smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno ocijenjeni dokazi, da nisu utvrđene odlučne činjenice i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te ukazuje na kršenje prava na obrazloženu presudu.
33. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja navodnih kršenja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. U pogledu apelacionih navoda da prvostepeni sud nije cijenio dokaze, odnosno da redovni sudovi nisu obrazložili razloge prihvaćanja ili neprihvaćanja apelanticinih materijalnih dokaza, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi kontinuirano isticao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene.
35. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi izveo dokaze koje su stranke predložile na pripremnom ročištu, odnosno da je izvršio uvid u obimnu materijalnu dokumentaciju koju su predložili apelantica i tužilac, saslušao svjedoke i apelanticinog zakonskog zastupnika, te da je izvršeno vještačenje po vještacima finansijske i arhitektonske struke. U vezi s tim, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju odluka detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Nadalje, Ustavni sud smatra i da su redovni sudovi izvedene dokaze cijenili u međusobnoj vezi, te su detaljno obrazložili odlučne činjenice koje su utvrdili na osnovu izvedenih dokaza. Također, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su izvedeni svi predloženi dokazi, te da je Općinski sud odbio izvođenje samo jednog apelanticinog dokaza jer se odnosio na akt koji je apelanticina procesna radnja u parnici (odgovor na tužbu). Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelacione navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenim odlučnim činjenicama.
36. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno da sporni ugovor nije ništav, te je apelantica obavezana da tužiocu isplati iznos koji mu duguje po osnovu predmetnog ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance bili jedinstveni u stavu da predmetni ugovor nije ništav u smislu relevantnih odredbi ZOO, a da je tužilac uredno ispunio ugovornu obavezu i osnovano potražuje ispunjenje ugovora od apelantice. Nadalje, Vrhovni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, ukazao je da je pravilan stav nižestepenih sudova da je apelantica odobrila predmetni ugovor konkludentnim radnjama preduzetim nakon njegovog zaključenja. Pri tome, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud cijenio apelanticine navode koji se odnose na tvrdnju da J. L. nije imao ovlaštenje za potpisivanju spornog ugovora, te detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da ovi navodi ne utječu na drugačiju odluku suda. Pri tome se Vrhovni sud pozvao na relevantne odredbe ZOO i obrazložio njihovu primjenu u konkretnom slučaju, koja se također ne čini proizvoljnom.
37. U pogledu apelanticinih navoda da Vrhovni sud nije cijenio sve njene revizione navode, Ustavni sud podsjeća na stav da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, i novije odluke Evropskog suda, Kölge protiv Turske, odluka od 18. maja 2021. godine, aplikacija broj 22625/10, stav 37, i Elisei-Uzun i Andonie protiv Rumunije, odluka od 23. aprila 2019. godine, aplikacija broj 42447/10, stav 60) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvim ocijeni. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud cijenio i dao obrazloženje za apelanticine navode koje je smatrao suštinski bitnim za rješavanje konkretnog pravnog spora, te ukazao da je cijenio i ostale revizione navode, ali ih nije posebno obrazlagao jer nisu bili od odlučnog značaja za donošenje drugačije odluke. Imajući u vidu iscrpna i detaljna obrazloženja prethodnih sudskih odluka i osporene odluke, te prethodne stavove Ustavnog suda, Ustavni sud ne smatra da je Vrhovni sud propustio obrazložiti odluku u skladu sa standardima prava na obrazloženu odluku.
38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
40. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je navela u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, apelantica ne navodi, niti iz osporenih presuda proizlazi, da je do miješanja u apelanticino pravo na imovinu došlo na način koji bi mogao voditi kršenju ovog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je sud u osporenoj odluci, kojom je obavezao apelanticu da ispuni svoju obavezu preuzetu ugovorom koji je u njeno ime potpisalo ovlašteno lice, dao jasna i relevantna obrazloženja kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava.
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su iznijete u odnosu na pravo na pravično suđenje, koje je Ustavni sud odbio kao neosnovane, te kada apelantica ničim nije dokazala, niti je očigledno da je došlo do miješanja u apelanticino pravo na imovinu na način koji bi mogao voditi kršenju ovog prava.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić