Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1710/22 (L.S.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1710/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1710/22, rješavajući apelaciju koju je podnio L. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio L. S.

protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 043502 21 Gž 6 od 3. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. L. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Boško Zekić advokat iz Zvornika, podnio je 12. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 043502 21 Gž 6 od 3. marta 2022. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Vlasnici broj 92 0 P 043502 19 P 3 od 16. oktobra 2020. godine utvrđeno je da tužiteljka (J. S.), po osnovu sticanja zajedničke imovine u braku sa R. S. (u daljnjem tekstu: ostavilac), ima pravo svojine i posjeda sa dijelom ½ na nekretnini (stanu), pravo posjeda sa dijelom ½ na dvije garaže i pravo svojine od ½ na pokretnim stvarima (pobliže označeno u izreci presude), te je utvrđeno da je tužiteljka stekla vanknjižno pravo susvojine i suposjeda na dijelovima od ½ na porodičnoj kući i parceli pobliže označenoj u izreci presude, što su apelant (kao prvotuženi) i ostali tuženi dužni priznati i trpjeti da se tužiteljka upiše kao vlasnik i posjednik stana, posjednik garaža i suposjednik porodične kuće i parcele sa dijelovima od ½. Obavezani su apelant i ostali tuženi da tužiteljki naknade troškove postupka.

3. Okružni sud je presudom od 3. marta 2022. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i ukinuo prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka, te u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su tužiteljka i ostavilac živjeli 10 godina u vanbračnoj zajednici nakon čega su 1985. godine zaključili brak, te da su tokom trajanja vanbračne i bračne zajednice radili kao prosvjetni radnici, sa približno istim primanjima pri čemu je tužiteljka obavljala poslove u domaćinstvu. Dalje je utvrđeno da je apelant (ostaviočev brat) poklonio tužiteljki i ostaviocu zemljište na kojem je sagrađena nekretnina (porodična kuća). Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 270. stav (6) Porodičnog zakona propisano da pokloni trećih lica učinjeni tokom trajanja bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se na osnovu dokaza provedenih pred prvostepenim sudom ne može sa sigurnošću utvrditi da je apelant zemljište poklonio samo ostaviocu, kao jednom od bračnih supružnika. Također, Okružni sud je naveo da apelant u postupku pred prvostepenim sudom nije izvedenim dokazima dokazao da tužiteljka nema pravni interes za vođenje konkretne parnice, pa je u tom smislu uputio na obrazloženje prvostepenog suda dato u vezi s tim (da tužiteljkin pravni interes proizlazi iz činjenice da ona po osnovu sticanja u bračnoj zajednici traži izdvajanje ½ dijela prava svojine, dok će preostala ½ suvlasničkog dijela biti predmet raspravljanja zaostavštine na način pobliže označen u obrazloženju prvostepene presude). Konačno, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud, nalažući upis vanknjižnog vlasništva, naložio izvršenje neprovodive presude, budući da je utvrdio da je tužiteljka stekla vanknjižno pravo susvojine i suposjeda na dijelovima od ½ na porodičnoj kući i parceli pobliže označenoj u izreci presude, te je naložio upis prava suposjeda, a ne i vanknjižnog vlasništva.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da je prvostepeni sud naložio izvršenje neprovodive presude, jer sporna nekretnina „nije upisana ni po posjedovnoj, ni po vlasničkoj evidenciji“. Također navodi da je obrazloženje redovnih sudova da je neosnovan apelantov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljke proizvoljno, te činjenično i pravno neosnovano.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje je Okružni sud ispitao i dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati, zbog čega su njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1710/22 (L.S.) | Sudska praksa | Aktio