Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1347/22 (O.S.)
Odluka donesena 22. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Reformatio in peius
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Krivični postupak
- Ispitivanje svjedoka
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1347/22
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1347/22, rješavajući apelaciju O.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nussberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 22. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija O.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 012872 21 Kž 18 od 21. marta 2022. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. O.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice podnio je 18. aprila 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 012872 21 Kž 18 od 21. marta 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 012872 20 K 5-p od 8. jula 2021. godine. Apelant je 3. maja i 14. jula 2022. godine od Ustavnog suda zatražio da donese privremenu mjeru. Apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 1347/22.
2. Apelant je 13. juna 2022. godine, posredstvom opunomoćenika Marinka Brkića, advokata iz Banje Luke, podnio apelaciju protiv istih odluka navedenih u prethodnom stavu. Apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 2195/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 1347/22 i AP 2195/22 odnose na iste presude, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1347/22.
4. Ustavni sud je prethodno odbio apelantov zahtjev od 3. maja 2022. godine za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 1347/22 od 26. maja 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 27. maja i 24. juna 2022. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci - Posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo ili Specijalno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije. Vrhovni sud, Okružni sud, Republičko javno tužilaštvo Republike Srpske – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) su u periodu od 2. juna do 8. jula 2022. godine dostavili odgovore na apelacije. Dostavljeni odgovori su 5. i 25. jula 2022. godine poslani na izjašnjenje apelantu i njegovom opunomoćeniku na koje se oni nisu izjasnili.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
7. Apelant i S. R. (u daljnjem tekstu: prvooptuženi), te M. K. i S. Đ. su bili zaposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUPRS) – Centar javne bezbjednosti Banja Luka (u daljnjem tekstu: CJB) - Odjeljenje za sprečavanje proizvodnje i prometa opojnih droga.
8. Apelant je 16. oktobra 2013. godine lišen slobode. Okružno tužilaštvo je 11. aprila 2014. godine podiglo optužnicu protiv apelanta, prvooptuženog i drugih lica koju je Okružni sud potvrdio 14. aprila 2014. godine.
9. Okružni sud (vijeće sastavljeno od sudija Snježane Kudrić, kao predsjednice, Marije Aničić- Zgonjanin i Srđana Force, kao članova) je Presudom broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine apelanta proglasio krivim što je, zajedno sa još sedam optuženih lica, među kojim su i prvooptuženi, te M. K., počinio krivična djela (detaljno navedena u izreci presude) koja su propisana Krivičnim zakonom. Slijedom toga, sud je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i pet mjeseci. Također, apelantu, prvooptuženom i M.K. sud je izrekao mjeru zabrane vršenja poziva ili dužnosti.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine sve žalbe podnesene protiv presude Okružnog suda od 6. jula 2015. godine odbio kao neosnovane. Nakon toga su Presudom broj 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine odbijeni i zahtjevi za zaštitu zakonitosti izjavljeni protiv navedene presude Vrhovnog suda od 2. marta 2016. godine. Postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 2127/16
11. Odlučujući o apelacijama apelanta i prvooptuženog protiv navedenih presuda, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2127/16 od 22. marta 2018. godine (vidi, www.ustavnisud.ba, u daljnjem tekstu: Odluka broj AP 2127/16). Tom odlukom Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ukinuo presude Vrhovnog suda br. 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine i 11 0 K 012872 15 Kž od 2. marta 2016. godine u dijelu koji se odnosio na apelanta i prvooptuženog, pa je predmet vratio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku.
12. Ustavni sud podsjeća na svoje stavove iz navedene odluke o nezakonitosti određenih dokaza, tj. iskaza svjedoka G.B. i S. Đ.
13. U odnosu na svjedoka G.B.:
„80. [...] da zapisnik o saslušanju svjedoka G.B. broj T 19 0 KTA 0000578 14 od 8. aprila 2014. godine nije sačinjen u skladu sa odredbama čl. 63. i 151. ZKPRS“, da je „83. [...] Okružni sud bio dužan da, u najmanju ruku, ukoliko to nije učinilo Specijalno tužilaštvo, kao svoj dokaz provede dokaze na okolnosti vršenja eventualnog pritiska na svjedoka prilikom davanja iskaza i sačinjavanja zapisnika o saslušanju broj T 19 0 KTA 0000578 14 od 8. aprila 2014. godine“. Međutim, budući da ni Okružni sud, niti Specijalno tužilaštvo nisu preduzeli bilo kakve radnje u vezi sa provjerom svjedokovih navoda, Ustavni sud smatra da i konkretne okolnosti dovode u sumnju pouzdanost i tačnost iskaza svjedoka G.B. [...];
„90. [...] da apelanti nisu bili u prilici da na glavnom pretresu unakrsno ispitaju ovog svjedoka i da su na taj način ostali uskraćeni za mogućnost da diskreditiraju iskaz ovog svjedoka, kojem je sud poklonio vjeru i koji je bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje krivice apelanata za radnje opisane u tački 1. izreke presude [...]“, te, konačno, „91. [...] okolnost da je Okružni sud kao dokaz krivice apelanata prihvatio Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 015444 15 Kps-p od 16. marta 2015. godine, koju je taj sud donio na osnovu sporazuma o priznanju krivice koji je zaključio svjedok G.B. [...] Naime, Ustavni sud smatra da se presuda koja je donijeta na osnovu sporazuma o priznanju krivice može pročitati u dokaznom postupku u predmetu protiv drugog okrivljenog, ali da ta presuda može biti dokaz o činjenicama i okolnostima koje se odnose na krivično djelo i krivicu lica osuđenog tom presudom, a nikako kao jedini dokaz i utvrđena činjenica u postupku koji je u toku protiv drugih optuženih osoba. [...]“
14. U odnosu na svjedoka S. Đ.:
„95. [...] da u obrazloženju osporenih presuda ne postoje jasni i logični razlozi i obrazloženja iz kojih proizlazi da su sudovi izvršili jasnu, preciznu i kritičku analizu izvedenih dokaza iz kojih bi bilo vidljivo da su ocijenjeni svi relevantni argumenti obje strane u postupku i svi relevantni pozitivnopravni propisi a iz kojih je zaključio da svjedok Slavko Đ. nije povrijedio dužnost čuvanja službene tajne. [...]“;
„97. [...] ova okolnost sama po sebi nije dovoljna da se utvrdi da je predmetni postupak 'u cjelini bio nepravičan', u dijelu koji je [Ustavni sud] ispitivao. Naime, Ustavni sud smatra da je ključno u vezi sa ovim dokazima da odgovori na pitanje: 'Da li je odluka o krivici apelanata u [jednom] ili odlučujućem dijelu zasnovana na ovim dokazima.'“ Postupak nakon donošenja Odluke Ustavnog sud broj AP 2127/16
15. Izvršavajući Odluku broj AP 2127/16, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 012872 18 Kž 14 od 17. aprila 2018. godine „kojim je uvažio žalbe optuženih, njihovih branilaca i apelantove majke, ukinuo Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine u odnosu na optužene i u tom dijelu predmet vratio na ponovno suđenje“.
16. Okružni sud je u istom vijeću, kao i u prethodnom prvostepenom postupku, ponovno provodeći postupak, donio Presudu broj 11 0 K 12872 14 K 4-p od 6. septembra 2019. godine. Tom presudom apelant, kao „pripadnik kriminalne grupe“ i prvooptuženi, kao „organizator kriminalne grupe“, proglašeni su krivim zato što su na način opisan u tački 1. (1.1, 1.2, 1.3, 1.4, 1.5. i 1.6) dispozitiva navedene presude počinili krivična djela, i to apelant iz člana 366. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakonik) u vezi sa krivičnim djelom iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. i u vezi sa članom 38, sve u vezi sa krivičnim djelom iz člana 315. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika. Zatim, apelant je proglašen krivim i zato što je, na način opisan u tač. 3. i 5. izreke presude, izvršio krivično djelo iz člana 349. stav 1. Krivičnog zakonika (falsificiranje ili uništavanje službene isprave). Za počinjena krivična djela Okružni sud je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i tri mjeseca u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora. Kako je već navedeno, apelantu i prvooptuženom je izrečena i mjera zabrane vršenja poziva ili dužnosti.
17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 012872 20 Kž 16 od 2. jula 2020. godine navedenu prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju ovog rješenja Vrhovni sud je istakao da je osporena presuda nerazumljiva i da je u obrazloženju presude izostala ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da nije data ocjena svih protivrječnih dokaza.
Osporene presude
18. Okružni sud je u istom vijeću kao i u prethodna dva navrata donio Presudu broj 11 0 K 012872 20 K 5-p od 8. jula 2021. godine. Tom presudom apelant je proglašen krivim zato što je na način detaljno opisan u izreci presude radnjama iz tačke 1. (1.1, 1.2, 1.3, 1.4, 1.5. i 1.6) počinio krivično djelo izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 2. Krivičnog zakonika u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. u vezi sa članom 38. i krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika. Zatim, apelant je proglašen krivim zato što je zajedno sa prvooptuženim, na način opisan u tački 3. izreke presude, izvršio krivično djelo iz člana 349. stav 1. Krivičnog zakonika. Slijedom toga, Okružni sud je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i tri mjeseca u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora. Također, tom presudom je, na osnovu čl. 83. i 84. Krivičnog zakonika, od apelanta i prvooptuženog oduzeta imovinska korist koju su pribavili izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 117.000,00 KM. Na osnovu člana 99. stav 1. u vezi sa članom 96. stav 2. tač. e) i ž) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), apelant i prvooptuženi su obavezani da nadoknade sudski paušal, nagradu i nužne izdatke svojih branilaca po službenoj dužnosti, čiju visinu će sud utvrditi posebnim rješenjem u skladu sa članom 97. stav 2. ZKPRS. Na osnovu člana 77. Krivičnog zakonika, apelantu i prvooptuženom je izrečena identična mjera zabrane kao u prethodnom postupku. Istom presudom, na osnovu člana 297. tačka d) ZKPRS, odbijena je optužba da je apelant počinio krivično djelo iz člana 349. stav 1. Krivičnog zakonika.
19. Apelant i prvooptuženi su proglašeni krivim što su, kao pripadnici organizirane kriminalne grupe (u daljnjem tekstu: kriminalna grupa) u kojoj je prvooptuženi bio organizator, a apelant i već osuđeni M.K., S. Đ. i G.B. pripadnici, vršili opisana krivična djela. Utvrđeno je da su pripadnici te grupe, u skladu sa planom, iskorištavali svoja policijska ovlaštenja, pronalazili preprodavače i prinuđivali ih da prodaju drogu za kriminalnu grupu tako što su ih ucjenjivali, zastrašivali i fizički zlostavljali koristeći infrastrukturu i opremu MUP-a RS. Zatim je utvrđeno da su lica koja su odbila da sarađuju sa njihovom grupom fizički zlostavljali i lišavali ih slobode, demonstrirajući na taj način silu i moć kriminalne grupe. Utvrđeno je i da su članovi kriminalne grupe novac od prodate droge dijelili između sebe.
20. Okružni sud je u ponovljenom postupku, na osnovu člana 331. stav 4. ZKPRS, prihvatio iskaze 53 poimenično navedena svjedoka i vještakā, te pisane nalaze i mišljenja kao dokazni materijal. Sud je obrazložio da su apelant, prvooptuženi i njihovi branioci unakrsno ispitali sve svjedoke i vještake prilikom svjedočenja i da je, uz saglasnost stranaka i branilaca optuženih, na osnovu člana 289. stav 4. ZKPRS, sud izvršio uvid u brojne materijalne dokaze optužbe. Iz dokazne građe optužbe izdvojen je iskaz svjedoka S.Đ., koji je dao u istražnom postupku i na glavnom pretresu u ranijem postupku, jer prije davanja tih iskaza nije bio proveden postupak skidanja službene tajne. Okružni sud je naveo da je kao dokaz Okružnog tužilaštva uvrstio zapisnik o saslušanju svjedoka G.B. od 8. aprila 2014. godine [iz istrage], jer je taj svjedok na [prethodno održanom] glavnom pretresu direktno i unakrsno ispitan i da mu je tada predočen iskaz iz istrage koji je koristio tužilac. Odbrana se protivila tome ukazujući da je taj zapisnik nezakonit i suprotan članu 10. ZKPRS. Dalje, Okružni sud je naveo da je saslušao tri službena lica kao svjedoke optužbe (specijalnog tužioca, tužilačkog istražioca i šefa Odjeljenja za istrage Specijalnog tužilaštva, u daljnjem tekstu: svjedoci optužbe – službena lica) radi provjere „ne/zakonitosti“ iskazā svjedoka G.B. Navedeno je i da se svjedok G.B. sada nalazi u Sremskoj Mitrovici, Republika Srbija, na izdržavanju kazne zatvora o čemu postoji dokaz u sudskom spisu.
21. U vezi sa iskazom svjedoka G.B., Okružni sud je (str. 36. i 41. presude) naveo da je tom svjedoku, tokom svjedočenja u postupku koji je ranije proveden, bio postavljen kao savjetnik advokat. Istaknuto je da je tužiteljica obavijestila vijeće i sve prisutne da je Specijalno tužilaštvo 9. aprila 2014. godine zaključilo sporazum o priznanju krivice sa ovim svjedokom. U tom sporazumu G.B. je priznao da je učinio opisano krivično djelo i obavezao se da će istinito i potpuno svjedočiti u ovom krivičnom predmetu kako o svojoj, tako i o ulozi drugih pripadnika ovog zločinačkog udruženja. U presudi je potom interpretiran iskaz ovog svjedoka, te je navedeno da je na određena pitanja tužioca svjedok, uz konsultaciju sa savjetnikom, odbio da odgovori, jer bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. (Napomena: Iz presude proizlazi da je G.B. na glavni pretres u ranijem postupku bio pozvan u svojstvu svjedoka, te da je 12. novembra 2014. godine, nakon što su mu osigurane sve garancije iz ZKPRS, dao iskaz kojim je opisao da poznaje apelanta, prvooptuženog i „još dvojicu inspektora“, ali da u tom iskazu nije teretio apelanta i ostale optužene. Okružni sud je potom u presudi interpretirao iskaz ovog svjedoka iz istrage, te je za donošenje presude koristio njegov iskaz dat u istrazi uz obrazloženje da je provjerio njegove prigovore da je iskaz dao pod prisilom. Naime, sud je naveo da je, u vezi s tim, saslušao službena lica – svjedoke optužbe koja su bila prisutna prilikom davanja iskaza G.B. u istrazi, te je zaključio da nikakve prisile nije bilo.) U osporenoj presudi su interpretirani i iskazi svjedoka odbrane optuženih (bliže opisano na str. od 77. do 115. presude) i navedenih svjedoka optužbe (bliže opisano na str. 131. i 132. presude).
22. Okružni sud je naveo da je prije saslušanja svjedoka S. Đ. optužba kao novi dokaz izvela Odluku MUP-a RS o oslobađanju od obaveze čuvanja tajnih podataka od 15. maja 2018. godine i Odluku o ukidanju tajnosti u vezi sa podacima u predmetima registriranih operativnih veza - informanata od 15. maja 2018. godine (u daljnjem tekstu: odluke o oslobađanju čuvanja tajnih podataka). Tim odlukama je svjedok S. Đ. oslobođen obaveze da čuva tajne podatke, kako je to propisano članom 147. stav 1. ZKPRS i članom 57. stav 1. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima Republike Srpske. Potom je interpretiran iskaz ovog svjedoka (bliže opisano na str. od 125. do 131. presude). Okružni sud je naveo da je taj svjedok potvrdio da je i on bio jedan od pripadnika ove kriminalne grupe, među kojim su bili i apelant i prvooptuženi koji je organizirao kriminalnu grupu i njome rukovodio, te da je prvooptuženi angažirao G.B. da, kao pripadnik kriminalne grupe, prodaje opojnu drogu heroin. Prvooptuženi je od svjedoka G.B. uzimao novac od prodate droge i dijelio ga ostalim pripadnicima kriminalne grupe, a od ostalih pripadnika je izričito zahtijevao da pružaju zaštitu G.B. Okružni sud je naveo da je svjedok S.Đ. na glavnom pretresu izjavio da je pravosnažnom presudom iz 2016. godine osuđen za krivično djelo organizirani kriminal i da sada više nije zaposlen u MUP-u RS u Odjeljenju za drogu, ali da je u inkriminiranom periodu radio sa svima koji su bili optuženi u ovom predmetu. Svjedok je pojasnio da su se „oni u odjeljenju“ jednostavno u određenom momentu formirali kao grupa i udružili radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi preprodajom opojne droge marihuane, koja je oduzimana bez potvrda, a da su pružali i određenu zaštitu licima. Svjedok je pojasnio ulogu svakog člana kriminalne grupe i opisao radnje koje je kriminalna grupa preduzimala. Također, svjedok je pojasnio da su pružali zaštitu određenim licima da mogu da se bave preprodajom manje količine droge na području Banje Luke. U početku se to radilo na manjem nivou, a kasnije se prenijelo na viši nivo.
23. Okružni sud je naveo da je postojanje kriminalne grupe utvrdio iz iskaza svjedoka G. B. i S.Đ., koji su bili pripadnici kriminalne grupe, kao i iskaza drugih svjedoka optužbe. U vezi sa iskazima svjedoka koji su teretili apelanta, u presudi je navedeno da je svjedok N. L. (zaposlen u MUP-u) naveo da je prije lišavanja slobode apelanta, prvooptuženog i M.K. „od nekih lica čuo da se bave nelegalnim radnjama…“. Zatim je taj svjedok naveo da ga je 14. oktobra 2013. godine, nakon što je slobode lišen S.Đ., nazvao njegov brat M.Đ. i ispričao mu da su apelant i M.K. došli do njega taksijem (što je potvrdio vozač taksija prilikom saslušanja), da su ga pretresli (da utvrde da nije ozvučen) i da su rekli da je „najbolje za [S.Đ.] da šuti“. Dalje, taj svjedok je naveo da je apelant tražio od njega da S.Đ. ne smije ništa progovoriti, jer su oni dobili podatak iz Uprave da je S.Đ. spominjao njih i da je progovorio u vezi sa nekim njihovim radnjama. Svjedok je naveo i da su tražili od njega da stupi u kontakt sa advokatom i sugerira mu da S.Đ. ne smije ništa priznati.
24. Osim toga, sud je detaljno naveo i iskaze drugih svjedoka. Između ostalog, navedeno je da je svjedok N.S., vozač taksija, u sudnici prepoznao M.K., jer ga je vozio, a apelant je potvrdio da je bio sa M.K. tu večer. Drugi svjedok V.K. je svjedočio da su ga apelant i prvotuženi jednom prilikom lišili slobode, te da su mu nakon uzimanja izjave oduzeli drogu i pustili ga. Svjedok M.D. (korisnik opojne droge) je naveo da je u dva navrata dobijao heroin od prvooptuženog u službenoj kancelariji u apelantovoj prisutnosti, kao i nekoliko puta u blizini njegove kuće, kada je sa prvooptuženim nekoliko puta bio i apelant. Također je naveo da su mu, dok je jednom bio u zatvoru, prvooptuženi i apelant rekli da „o svemu šuti“. Svjedok Z. B. je naveo da je „po izlasku iz pritvora“ imao susret s apelantom, koji mu je, između ostalog, nudio da radi za njega, odnosno da može raditi samo ako njemu prijavi i da u tom slučaju „neće biti problema“, te ako odluči da radi za njega, da ga nazove, ostavivši svoj broj telefona. Svjedok je rekao apelantu da više neće da prodaje drogu, zatim mu je apelant rekao da će ga optužiti kao člana tzv. Pašine grupe, te da mu apelant može pomoći. Svjedok D.P. je izjavio da je apelant od njega tražio da sarađuju, odnosno da svjedok „prodaje za njih drogu, plaća ... ili ide u zatvor“. Svjedok je izjavio da je apelant njegovom kumu, S.V., rekao da mogu utjerivati dugove umjesto njega. Svjedok P.S. je naveo da mu je apelant jednom prišao, pokazao mu službenu legitimaciju pitajući ga ima li šta nedozvoljeno kod sebe, pa mu je svjedok predao marihuanu koju je kupio tog dana. Zatim je svjedok opisao da su ga jednom prilikom apelant i drugi inspektori doveli u prostorije CJB i da ga je tada apelant natjerao da se potpuno skine. Fizički su ga maltretirali i zlostavljali na način da ga je apelant šamarao, a prvooptuženi ga je udarao bejzbol palicom. Apelant i prvooptuženi su ga, zatim, natjerali da glumi da skija. Apelant ga je udarao po glavi, to je trajalo oko pola sata, stavljali su ga golog uz prozor govoreći da će ga baciti. Apelant mu je uzeo telefon, a inspektori su ga pregledali i našli privatni snimak njegovog seksualnog odnosa sa suprugom. Prijetili su svjedoku da će snimak odnijeti na posao njegovoj ženi, staviti na Internet, a jedan od inspektora je snimak prebacio na svoj telefon. Dalje, svjedok A.N. je naveo da je u gradu saznao da prvooptuženi, apelant i M.K. štite G.B. kao informanta, „da mu miču konkurenciju i da im daje novac“. Svjedok je opisao način na koji ga je apelant fizički maltretirao, te da je apelant jednom presreo njegovog rođaka M.M. i maltretirao ga, pa je prijavljen unutrašnjoj kontroli. Svjedok je izjavio da je apelant vršio na njega pritisak. O tome je svjedok razgovarao sa S.Đ., koji mu je rekao da je „otegao saradnju“ sa njima oko nabavke i prodaje heroina, te da, kada apelant počne dobijati novac, to neće biti tako, da će upravo apelant biti taj koji će ga štititi i da će svi problemi sa apelantom prestati kada on počne za njih prodavati drogu i donositi njima zaradu. Svjedok je naveo da ga je apelant pretresao i u osnovnoj školi, kada je išao po djecu. Apelantov cilj je bio da ga ponizi, a izjavio je i da je „prijetio [njegovom rođaku M.M.] da će ga polomiti“. Sud je interpretirao i druge iskaze svjedoka, pa je naveo da su ti iskazi potvrđeni i provedenim materijalnim dokazima.
25. Okružni sud je naveo da je odbrana tokom postupka na okolnosti radnji opisanih pod tačkom 1. (od 1.1. do 1.6) izreke presude izvela dokaze saslušanjem brojnih svjedoka i da je uložila i određene materijalne dokaze. Saslušano je 15 imenovanih svjedoka i drugih policijskih službenika na okolnost rada i ponašanja optuženih dok su obavljali dužnost policijskih službenika. Apelant i prvooptuženi su saslušani u svojstvu svjedoka u vezi sa svim tačkama optužnice koje su navedene u izreci presude. Okružni sud je zaključio da je navedenim dokazima odbrana pokušala da prikaže da su u inkriminiranom periodu oni profesionalno i u skladu sa zakonom i pravilima službe obavljali dužnost policijskih službenika, da su za svoj rad pohvaljivani i nagrađivani, a da su iskazi svjedoka optužbe iskonstruirani, te da su svjedoci optužbe lica vrlo problematične kriminalne prošlosti.
26. Sud je detaljno obrazložio kako je ocijenio i dovodio u vezu sve provedene dokaze na osnovu čega je zaključio da iz njih nesumnjivo proizlazi da su apelant i prvooptuženi, kao službenici MUP-a, počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Sud je naročito naglasio da je dokazano da su apelant i prvooptuženi, kao policijski službenici, neposredno dolazili u kontakt sa preprodavcima droga i ovisnicima i da su angažiranjem tih lica (kao informanata-saradnika ili kao prodavaca narkotika) koristili svoja službena ovlaštenja s namjerom da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist. Sud je, dalje, naveo da je utvrdio da su apelant i prvooptuženi „zahvaljujući svojim pozicijama koristili zastrašivanje i nasilje radi utjecaja na spomenuta lica“. Također, sud je zaključio da razultati izvedenih dokaza optužbe nesumnjivo pokazuju da se u konkretnom slučaju radi o organiziranoj kriminalnoj grupi koja je, radeći na poslovima u borbi protiv neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, koristila svoj službeni položaj i infrastrukturu MUP-a, kako bi iskoristila lica koja su se već bavila prodajom narkotika da rade sa njima i njima predaju novac.
27. Okružni sud je utvrdio da je u međuvremenu Krivični zakon izmijenjen u korist optuženih i da je Krivični zakonik [objavljen u “Službenom glasniku RS” broj 64 od 10. jula 2017. godine, koji je stupio na snagu 18. jula 2017. godine] blaži u odnosu na zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Naime, Krivičnim zakonikom je propisana blaža kazna za djelo koje se stavlja na teret apelantu i prvooptuženom zbog čega je primijenio odredbe novog Krivičnog zakonika.
28. Na osnovu člana 77. Krivičnog zakonika, Okružni sud je obrazložio razloge za izricanje mjere sigurnosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti u trajanju od pet godina, računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim da im se ona ne uračunava u vrijeme provedeno u zatvoru.
29. Okružni sud je (strana 191) utvrdio da su optuženi prodajom opojne droge pribavili određenu imovinsku korist, čija visina iznosi najmanje 117.000,00 KM. Nesporno je, prema ocjeni Okružnog suda, da taj iznos prelazi 50.000,00 KM, jer je iz dokaza optužbe na nesumnjiv način utvrđeno da je u spornom periodu prodano oko osam kg opojne droge heroin i oko 6.700 grama opojne droge marihuana (detaljno pojašnjeno u presudi). Zaključak o cijenama opojne droge Okružni sud je utvrdio iz dokaza optužbe, kako iz iskaza S.Đ. (kao člana kriminalne grupe), G.B. (člana kriminalne grupe koji je prodavao opojnu drogu i novac od prodaje predavao prvooptuženom), mldb. V.K. i D. Č. (korisnika i prodavca opojne droge) i V. P. (heroinskog ovisnika], tako i iz izvedenih materijalnih dokaza kojima su potvrđeni iskazi navedenih svjedoka. Imajući u vidu da je imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela, Okružni sud je oduzeo imovinsku korist u navedenom iznosu, navodeći da sud nije mogao utvrditi koliku je korist pribavio poimenično svaki od saučesnika.
30. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 012872 21 Kž 18 od 21. marta 2022. godine odbio žalbu Republičkog tužilaštva, dok je djelimično uvažio žalbe apelanta, prvooptuženog, njihovih branilaca i apelantove majke, pa je preinačio prvostepenu presudu u odnosu na pravnu ocjenu djela i u odluci o krivičnoj sankciji. Slijedom toga, apelant je za krivično djelo izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 2. Krivičnog zakonika u vezi sa krivičnim djelima neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. u vezi sa članom 38. i zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 315. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Također, tom presudom je, na osnovu člana 297. tačka d) ZKPRS, obojici optuženih odbijena optužba da su na opisani način počinili krivično djelo iz člana 349. stav 1. Krivičnog zakonika. Vrhovni sud je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio.
31. Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka b) ZKPRS, koji su zasnovani na činjenici da je pobijanu presudu donijelo isto vijeće koje je sudilo dva puta u ranijim postupcima i čije presude su dva puta ukinute. Te okolnosti, kako je naveo Vrhovni sud, „kao ni ostali navodi apelanta o pristrasnosti sudija“ ne izazivaju razumnu sumnju u pristranost sudećeg vijeća, niti da su imenovane sudije trebale biti izuzete na osnovu odredbe člana 37. tačka đ) ZKPRS. [Napomena: Vrhovni sud u presudi nije naveo apelantove „ostale navode“ o pristrasnosti sudija, a ti navodi su se odnosili na izjave i komentare sutkinja članica vijeća tokom prvostepenog postupka i ti navodi su ponovljeni u apelaciji).
32. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni prigovori odbrane kojima se ističe da je prvostepeni sud povrijedio princip reformatio in peius i ne bis in idem. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, nakon što je Ustavni sud ukinuo raniju odluku u ovom postupku, postupio po Odluci broj AP 2127/16, te ponovo razmatrao žalbe optuženih, njihovih branilaca i apelantove majke, pa je uvažio te žalbe, ukinuo prvu presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je pojasnio da se ovdje ne radi o ponavljanju krivičnog postupka u korist osuđenog, niti se radi o presuđenoj stvari, zbog čega se ne mogu ni primjenjivati odredbe člana 343. ZKPRS, niti je primjenljiva odredba člana 4. ZKPRS. Naime, kako je navedeno, odlukom Ustavnog suda su ukinute presude Vrhovnog suda, pa više nema pravosnažne sudske odluke koja je preduvjet za primjenu čl. 4. i 343. tačka đ) ZKPRS. Upravo donošenjem odluke Ustavnog suda ranije osuđeni su ponovo dobili status optuženih lica, jer su status osuđenih dobili donošenjem Presude ovog suda broj 11 0 K 012872 15 Kž od 2. marta 2016. godine, koju je ukinuo Ustavni sud.
33. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima i to na iskazima svjedoka S.Đ. i G.B., te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKPRS. Vrhovni sud je naglasio da je u žalbi navedeno da je u odluci Ustavnog suda utvrđeno da su navedeni dokazi nezakoniti, te da se takvi dokazi „ne mogu naknadno konvalidirati, pa da ih je prvostepeni sud trebalo izdvojiti iz sudskog spisa kao nezakonite“.
34. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da, nasuprot žalbenim navodima, konvalidacija nezakonitih dokaza je u pojedinim slučajevima moguća. U tom pravcu je navedeno da se mogu konvalidirati dokazi, između ostalog, ako se mogu popraviti procesne radnje koje su dovele do nezakonitosti nekog dokaza. Tako je moguće konvalidirati iskaz svjedoka koji prije svjedočenja nije bio upozoren da može odbiti da svjedoči, u smislu odredbe člana 148. ZKPRS. Također je moguće konvalidirati iskaz svjedoka koji je dao iskaz i time povrijedio dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, jer ga nadležni organ nije oslobodio te dužnosti, u smislu odredbe člana 147. stav 1. tačka a) ZKPRS. Iskaz svjedoka koji prije svjedočenja nije upozoren da može odbiti svjedočenje moguće je konvalidirati na način da se ponovo sasluša takvo lice kao svjedok, a da ga prije davanja iskaza nadležni organ upozori da može odbiti da svjedoči, te da se to upozorenje, kao i odricanje od tog prava, unese u zapisnik. Lice koje prije svjedočenja nadležni organ nije oslobodio čuvanja državne, vojne ili službene tajne može se ponovo saslušati kao svjedok nakon što ga nadležni organ oslobodi dužnosti čuvanja tajne. U tom kontekstu iskaz svjedoka S.Đ. iz ranijeg postupka je, u skladu sa odlukom Ustavnog suda, izdvojen iz spisa predmeta i na tom iskazu se ne zasniva pobijana presuda. Iskaz ovog svjedoka je dat na ponovljenom suđenju, nakon što ga je nadležni organ oslobodio dužnosti da čuva službenu tajnu, pa, prema ocjeni Vrhovnog suda, predstavlja zakonit dokaz na kojem se može zasnivati sudska odluka. Pritom taj novi iskaz svjedoka S.Đ., suprotno žalbenim navodima odbrane, nije proizišao iz nezakonitog dokaza, jer navodi iz iskaza ovog svjedoka ne predstavljaju njegova saznanja koja proistječu iz nekog drugog dokaza, koji bi eventualno bio nezakonit, nego činjenice koje je taj svjedok iznio predstavljaju njegovo lično i neposredno saznanje.
35. Kad je riječ o prigovoru u vezi sa iskazom svjedoka G.B. iz istrage, prvostepeni sud je, prema ocjeni Vrhovnog suda, taj iskaz pravilno ocijenio kao zakonit i vjerodostojan, ne prihvatajući tvrdnje tog svjedoka na glavnom pretresu da je iskaz u istrazi dao pod prijetnjom. O tome je na strani 148, 149. i 150. pobijane presude prvostepeni sud dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, postupajući po uputama kako Vrhovnog, tako i Ustavnog suda, prvostepeni sud je saslušao u svojstvu svjedoka i lica koja su uzimala izjavu od svjedoka G.B. u istrazi radi provjere navoda tog svjedoka da je iskaz u istrazi dao pod pritiskom, zbog straha za vlastiti život i da je zbog toga i potpisao zapisnik o saslušanju iz istrage. Saslušani svjedoci su bili kategorični u svojim izjavama da prema ovom svjedoku nije vršen nikakav pritisak.
36. Vrhovni sud je ocijenio da je, nasuprot žalbenim navodima odbrane, optuženima data mogućnost da ispitaju svjedoka optužbe G.B., jer je taj sud, na osnovu uvida u audiovideo zapis i transkript sa pretresa pred prvostepenim sudom, održanog 12. novembra 2014. godine, nesporno utvrdio da je svjedoka G.B. ispitao direktno tužilac, te da je odbrani data mogućnost da unakrsno ispita tog svjedoka. Tako su pitanja svjedoku G.B., između ostalih, postavljali i tadašnji branilac prvooptuženog, prvooptuženi i apelantov branilac. Data je mogućnost i apelantu da unakrsno ispita tog svjedoka, te je istaknuto da se predsjednik prvostepenog vijeća apelantu obratio riječima: “Optuženi [apelant], izvolite, pitanja ili prigovori“, nakon čega je apelant izjavio „da nema pitanja i da nema prigovora“. Prema tome, kako je optuženima i njihovim braniocima data mogućnost da ispitaju svjedoka G.B., to su bez osnova žalbeni prigovori da je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu optuženih, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS i iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
37. Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane i žalbene prigovore odbrane kojima se ukazuje da je saslušanje svjedoka optužbe – službenih lica nezakonito, jer nijednom odredbom ZKPRS nije propisana zabrana da se sasluša u svojstvu svjedoka tužilac ili druga ovlaštena službena lica koja su u tom svojstvu postupala u tom predmetu. S druge strane, navedeni svjedoci nisu u svojim izjavama iskazivali činjenice koje je svjedok G.B. iznosio u svom iskazu, već su samo iznosili činjenice o načinu pozivanja i saslušavanja tog svjedoka.
38. Bez osnova su i žalbeni prigovori odbrane da je Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 015444 15 Kps-p od 16. marta 2015. godine [koja se odnosi na G.B.], kao i ostale pravosnažne presude prvostepenog suda (presuda Okružnog suda od 14. decembra 2015. godine koja se odnosi na S.Đ., te presude Okružnog i Vrhovnog suda koje se odnose na lica koja su prvobitno bila optužena sa apelantom) koje su provedene kao dokazi na pretresu nezakoniti dokazi i da su morale biti izuzete iz spisa ovog predmeta. Naime, sa jedne strane, te presude su pravosnažne, pa ne mogu biti nezakonite. Sa druge strane, Odlukom broj AP 2127/16 Ustavni sud nije utvrdio da je navedena prva presuda nezakonita, već je samo naveo da se presuda koja je donesena na osnovu sporazuma o priznanju krivice može pročitati u dokaznom postupku, u postupku protiv drugog optuženog, da ta presuda može biti dokaz o činjenicama i okolnostima koje se odnose na krivično djelo i krivicu lica osuđenog tom presudom, ali da nikako ne može biti jedini dokaz u postupku koji je u toku protiv drugih optuženih lica.
39. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta (mobilnih telefona, SIM kartica, memorijskih kartica, kompjuterskih sistema i dr.) nisu izvršeni u skladu sa odredbom člana 135. ZKPRS.
40. Vrhovni sud je naveo da je tačno da je prvostepeni sud postojanje kriminalne grupe, prije svega, utvrdio na osnovu iskaza svjedoka optužbe S.Đ. s obzirom na to da je taj svjedok iskazao da je i on bio jedan od pripadnika kriminalne grupe, te da je kriminalnu grupu organizirao i njome rukovodio prvooptuženi koji je lično angažirao G.B. Osim toga, iz iskaza tog svjedoka proizlazi da su se na inicijativu prvooptuženog njih četverica (apelant, prvooptuženi, te već osuđeni M.K. i S.Đ.) sastali na opisanom mjestu radi dogovora o planu kriminalne grupe. Na tom sastanku je, na prijedlog prvooptuženog, dogovoreno da G.B. prodaje veću količinu opojne droge (heroin) u Banjoj Luci, te da mu zaštitu pružaju ostali pripadnici te kriminalne grupe. Također, dogovoren je i dio plana koji se odnosi na djelovanje sa V. K. i D. Č., pa su tako mogli da ostvare prihode od prodaje droge sa dvije strane (od G.B. i ove dvojice). Ta tvrdnja svjedoka S. Đ. u vezi sa planom kriminalne grupe koji se odnosi na nabavku i prodaju opojnih droga heroina i marihuane u potpunosti je potvrđena iskazima svjedoka G.B., kao i iskazima V.K. i D.Č.
41. Vrhovni sud je istakao da je tačno da su i S.Đ. i G.B. sa tužiocem zaključili sporazume o priznanju krivice. Međutim, navodi ovih svjedoka su potvrđeni iskazom svjedoka A.N., čiji je iskaz u ovom dijelu potvrđen iskazima svjedoka P. S. (konzumenta opojne droge kojeg je apelant fizički maltretirao), S. B. (inspektora MUP-a RS) i optuženog G. M. (šefa Odsjeka za borbu protiv neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga). Pojašnjeno je da iz iskaza svjedoka A. N. proizlazi da mu je S.Đ. nudio da nastavi da slobodno prodaje heroin pod uvjetom da radi s njim i sa još trojicom inspektora, tj. da prodaje heroin za njih i da im daje novac, te da će uživati njihovu zaštitu. Taj svjedok je kasnije od S.Đ. saznao da se radi o apelantu i prvooptuženom, te da mu je S.Đ. rekao da je njihovo odjeljenje podijeljeno u četiri grupe i da je u svakoj grupi raspoređen po jedan od njih, pa je takav raspored rada i omogućavao da mu četverica inspektora pružaju potpunu zaštitu. Iz iskaza svjedoka S.B. i G.M. proizlazi da je svjedok A. N. iznio sve navedene činjenice ovoj dvojici prilikom njihovog zajedničkog susreta. Zbog navedenog, Vrhovni sud je utvrdio da se pobijana presuda u pretežnom dijelu ne zasniva samo na iskazima svjedoka S. Đ. i G.B. koji su sa tužiocem zaključili sporazume o priznanju krivice, kao i da se radi ne o jednom, već o dva neposredna dokaza.
42. Također, Vrhovni sud smatra da je opravdano izricanje mjere sigurnosti s obzirom na to da su optuženi zloupotrijebili svoje službene dužnosti, te da je svrha ove mjere sigurnosti da se otklone stanje i uvjeti koji mogu utjecati da izvršioci krivičnih djela protiv službene dužnosti i ubuduće vrše krivična djela. Pošto okolnosti i način izvršenja djela ukazuju na to da postoji opasnost da bi optuženi obavljanjem tih službenih dužnosti ponovo izvršili krivično djelo, nužno je da im se radi otklanjanja te opasnosti izrekne mjera zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti u trajanju od pet godina.
43. Vrhovni sud je, između ostalog, ocijenio da, suprotno žalbenim prigovorima odbrane, „sama činjenica što je u ovom predmetu Tužilaštvo donijelo naredbu o obustavi finansijske istrage, nikako ne znači da optuženi nisu pribavili protivpravnu imovinsku korist, jer je tokom provođenja finansijske istrage utvrđeno da optuženi samo nemaju u svom vlasništvu imovinu koja bi predstavljala nesrazmjeru između zakonitih prihoda i rashoda. U obrazloženju naredbi o obustavi finansijske istrage nigdje nije navedeno da optuženi nisu sebi pribavili imovinsku korist ovim krivičnim djelom za koje se terete“.
44. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore u vezi sa odlukom prvostepenog suda o oduzimanju imovinske koristi. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da mjera oduzimanja imovinske koristi nije ni kazna, ni mjera sigurnosti, već da je njena svrha da se uspostavi imovinskopravno stanje koje je narušeno krivičnim djelom. U vezi s tim, Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio i ponovio stav Okružnog suda koji se odnosi na imovinsku korist koja je oduzeta od apelanta i prvooptuženog. Naročito je pojašnjeno da, ako sud ne može utvrditi koliku je korist pribavio svaki saučesnik, visinu imovinske koristi će odmjeravati po slobodnoj ocjeni, shodno članu
388. ZKPRS. Vrhovni sud je naveo da za ostala osuđena lica ovom presudom nije ni mogao donijeti odluku o oduzimanju imovinske koristi, jer oni nisu tom presudom proglašeni krivim, već su presuđeni kao saučesnici u posebnim postupcima.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
45. Apelant je u apelacijama naveo da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. U opširnim apelacijama apelant je obrazložio navode o kršenju prava na pravično suđenje time da nije moglo biti „dozvoljeno ponavljanje ovog pravosnažno okončanog krivičnog postupka i njegovo vraćanje u okvire redovnog postupka nakon Odluke broj AP 2127/16“. Apelant smatra da se ovaj krivični postupak mogao ponoviti samo da je on, kao ovlašćeno lice, podnio zahtjev za ponavljanje. U tom smislu apelant navodi da je takvim postupanjem učinjena bitna povreda odredaba člana 321. ZKPRS i povreda načela zabrane reformatio in peius, jer je presuda izmijenjena na apelantovu štetu, i to dodavanjem novih dokaza (iskaz S.Đ., uvođenje u dokaze Odluke o oslobađanju čuvanja tajnih podataka, iskaz svjedoka optužbe – službenih lica, čitanje presuda za prvobitno optužena lica sa apelantom), što nije dozvoljeno prema navedenom članu s obzirom na to da se ovaj postupak vodi prema članu 343. ZKPRS.
46. Apelant je istakao da „ponovljene“ presude Okružnog suda i Vrhovnog suda sadrže identične povrede koje su sadržavale i prethodne odluke zbog kojih su i ukinute Odlukom broj AP 2127/16. Dalje, apelant smatra da je u ponovljenom postupku došlo do „nedozvoljene konvalidacije“ nezakonitih dokaza i korištenja tih dokaza, naročito iskaza S. Đ. i G. B., što detaljno pojašnjava.
47. Apelant smatra da je iskaz svjedoka S.Đ. sa ponovljenog glavnog pretresa nezakonit dokaz i zbog toga što „formalno-pravno“ svjedok nije saslušan u istrazi, jer je prvostepeno vijeće iz spisa predmeta izdvojilo ranije iskaze tog svjedoka. Pored toga, ovaj iskaz je nezakonit i zbog toga što ga je izvelo sudsko vijeće bez prijedloga tužioca. Apelant smatra da su nezakoniti i materijalni dokazi Tužilaštva – odluka kojom je ovaj svjedok oslobođen obaveze da čuva tajne podatke, kao i svi drugi dokazi koji su proistekli iz iskaza navedenog svjedoka.
48. Apelant ukazuje da se zapisnik o saslušanju svjedoka G.B. iz istrage ne odnosi na njega. Smatra da je taj dokaz nezakonit, zato što je svjedok G.B. na glavnom pretresu odbio da odgovara na pitanja koja ga mogu izložiti krivičnom gonjenju, čime je „onemogućeno pravo odbrane da unakrsno ispita ovog svjedoka“. S obzirom na navedeno, zapisnik iz istrage je morao biti izuzet iz spisa predmeta i redovni sudovi na njemu nisu mogli zasnivati odluku. Apelant navodi da je prvostepeno vijeće „pokušalo ponovo da pozove svjedoka G.B. i na ponovljeni glavni pretres, što je vidljivo iz već ukinute presude (od 6. septembra 2019. godine, strana 155), ali i iz ove pobijane prvostepene presude (strana 125)“. Međutim, to vijeću nije pošlo za rukom uz opravdanje da se svjedok nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Sremska Mitrovica, Republika Srbija. Apelant smatra da odluka prvostepenog vijeća da ne izuzme zapisnik o saslušanju svjedoka G.B. iz istrage iz spisa predmeta predstavlja „flagrantno neprovođenje Odluke broj AP 2127/16“.
49. Dalje, apelant ukazuje da su osporene odluke donesene na osnovu „mnogobrojnih nezakonitih dokaza“, detaljno navedenih u apelaciji, između ostalog i iskaza svjedoka optužbe – službenih lica, koji su preduzimali radnje u toku istrage, te stoga, „u skladu sa odredbama člana 42. stav 1. u vezi sa članom 37. tačka g) ZKPRS, nisu mogli biti saslušani kao svjedoci“.
50. Dalje, apelant navodi da nije ispitan, niti obaviješten da je osumnjičen za krivična djela opisana u određenim podtačkama optužnice, kao što mu nisu saopćeni „ni osnovi sumnje protiv njega“.
51. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zato što je pobijanu presudu donijelo isto vijeće koje je sudilo u postupku koji je prethodio ovom ponovljenom postupku. Također, apelant smatra da su se predsjedavajuća vijeća, sutkinja Snježana Kudrić i sutkinja Marija Aničić – Zgonjanin u toku postupka apelantu obraćale na način iz kojeg je apelant zaključio da su pristrasne (u još jednom opisanom navratu). Apelant pojašnjava da se „prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka S.Đ. u prethodnom postupku“ na njegovo pitanje poznaje li G.B., „za kojeg je [S.Đ.] tvrdio da ga nije lišavao slobode i da je na ime toga dobijao novac“, predsjedavajuća vijeća, sutkinja Kudrić, na konstataciju da se iz odgovora svjedoka može zaključiti da on uopće ne poznaje navedenog G.B., obratila apelantu riječima: “Zato ga Vi poznajete“, a potom „na apelantovo čuđenje i pitanje ona je odgovorila da nije tako mislila, već da je rekla: 'Možda poznajete.'” Budući da je dokazni postupak počeo saslušanjem S.Đ., apelant smatra da je sutkinja imala prethodno ubjeđenje o njegovoj krivici, jer ona nije mogla znati da li apelant poznaje ili ne G.B. Također, apelant ističe da mu se prilikom iznošenja završne riječi u ovom ponovljenom postupku članica vijeća, sutkinja Marija Aničić - Zgonjanin obratila riječima: “Vaš stepen mržnje se ne mora mjeriti, vidi se iz Vašeg pogleda.” Apelant smatra da je iz toga vidljivo da je članica sudećeg vijeća imala predubjeđenje o apelantovim „osjećajima prema njoj i drugim članovima vijeća, te da ih kvalificira kao mržnju”. Dalje, navodi da je potpuno nevažno da li su pretpostavke sutkinje Aničić - Zgonjanin o “mržnji“ osnovane ili ne s obzirom na to da apelant tako nešto nije izjavio ni u jednom trenutku.
52. Apelant smatra da je u postupku prekršeno i načelo zabrane reformatio in peius, zato što je presuda koja je donesena u ponovljenom postupku izmijenjena na njegovu štetu, jer je naloženo da vrati „navodno nezakonito stečenu imovinsku korist, da plati troškove i ovog ponovljenog krivičnog postupka i da nadoknadi troškove branioca postavljenog apelantu po službenoj dužnosti, dok je apelantu utvrđena kazna prema tački l. ostala nepromijenjena“. Apelant navodi da Okružni sud u presudi od 6. septembra 2019. godine nije donio odluku o oduzimanju imovinske koristi i da se Tužilaštvo „nije žalilo zbog izostanka odluke o oduzimanju protivpravno stečene koristi“. Apelant ističe da su sudovi donijeli nezakonitu odluku kojom se od apelanta (i prvooptuženog) oduzima paušalno utvrđena visina imovinske koristi u iznosu od 117.000,00 KM. Apelant ističe da su ovakvom odlukom „amnestirani od solidarnog oduzimanja protivpravne imovinske koristi“ svjedok
- osuđeni S.Đ. i osuđeni M.K. (koristi od prometa heroinom i marihuanom), svjedok - osuđeni G.B. (koristi od prodaje heroina) i svjedoci V.K. i D.Č.
53. Konačno, apelant navodi da je ova zabrana prekršena i zbog ponovno izrečene mjere zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti u trajanju od pet godina.
54. Apelant ističe da mu je i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje usljed čega je zatražio da mu se, na ime nematerijalne štete koja je posljedica predugog trajanja postupka, isplati iznos od 1.000.000,00 KM i na ime materijalne štete iznos od 124.800,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
55. Vrhovni sud i Okružni sud su naglasili da su apelacije neosnovane.
56. Republičko tužilaštvo, također, smatra da su apelacije neosnovane.
V.Relevantni propisi
57. Krivi ni zakonik Republike Srpske ( č “Službeni glasnik Republike Srpske” br.
64/17, 104/18 – OUSRS, 15/21 i 89/21)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Načelo oduzimanja protivpravne imovinske koristi Član 8.
Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela. Imovinska korist, kao i prihodi ili druge koristi nastale iz imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, obavezno se oduzimaju.
Osnov oduzimanja imovinske koristi Član 83. st. (1) i (2) (1) Imovinska korist, kao i prihodi ili druge koristi nastale iz imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, obavezno se oduzimaju.
(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzeće se sudskom odlukom kojom je utvrđeno izvršenje krivičnog djela pod uslovima propisanim ovim zakonikom.
Način oduzimanja imovinske koristi Član 84. stav (1) (1) Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom oduzeće se od osobe na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
Značenje izraza Član 123. stav (1) tač. 10. i 24) (1) Izrazi upotrijebljeni u ovom zakoniku imaju sljedeće značenje:
10) organizovana kriminalna grupa je udruženje koje se sastoji od tri ili više lica koja su se udružila radi vršenja krivičnih djela za koja je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U navedeni broj članova ulazi i organizator ili rukovodilac udruženja, 24) imovinska korist od krivičnog djela je neposredna imovinska korist od krivičnog djela koja se sastoji od svakog uvećanja ili sprečavanja umanjenja imovine do koje je došlo izvršenjem krivičnog djela tako i imovina u koju je pretvorena ili promijenjena neposredna imovinska korist od krivičnog djela, kao i svaka druga korist koja je dobijena od neposredne imovinske koristi od krivičnog djela ili imovine u koju je promijenjena ili pretvorena neposredna imovinska korist od krivičnog djela, bez obzira na to da li se nalazi na teritoriji Republike Srpske ili van nje, Izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja Član 366. stav (2) (2) Ko u sastavu grupe ili organizovane kriminalne grupe izvrši krivično djelo utvrđeno ovim zakonikom za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od tri do dvadeset godina.
58. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) glasi:
Ne bis in idem Član 4.
Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen pred sudom i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.
Zakonitost dokaza Član 10.
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Razlozi za izuzeće Član 37. tač. g), d) i đ) Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i
đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca Član 38. st. (1) i (2) (1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac.
(2) Stranke i branilac mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavnog pretresa, a ako su za razlog izuzeća iz člana 37. t. a) do đ) ovog zakona saznale kasnije, zahtjev podnose odmah po saznanju.
Troškovi postupka za optuženog kada se optuženi proglasi krivim Član 99. stav (1) (1) Kada sud optuženog proglasi krivim, izreći će u presudi da je dužan da nadoknadi troškove krivičnog postupka.
Lica koja se ne mogu saslušati kao svjedoci Član 147. stav (1) tačka a) (1) Ne može se saslušati kao svjedok:
a) lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti, Zabrana reformatio in peius Član 321.
Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda Član 331. st. (3), (4) i (5) (3) Na novom glavnom pretresu, stranke i branilac mogu isticati nove činjenice i iznositi nove dokaze.
(4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. [...].
(5) Pri izricanju nove presude prvostepeni sud je vezan zabranom propisanom u članu 321. ovog zakona.
Utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 388.
Sud će visinu iznosa imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom utvrditi po službenoj ocjeni ako bi njeno utvrđivanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka.
VI.Dopustivost
59. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
60. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
61. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 21 Kž 18 od 21. marta 2022. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant i njegov branilac su primili 14. aprila 2022. godine, a apelacije su podnesene 18. aprila i 13. juna 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
62. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
63. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 21 Kž 18 od 21. marta 2022. godine, tvrdeći da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu da apelant ni na koji način ne navodi ništa što bi se ticalo prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju apelantove navode ispitati samo u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje.
64. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
65. Član 6. st. 1. i 2. i stav 3. tač. a), b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; [...]
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
66. Ustavni sud ukazuje na to da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
67. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je cjelishodno prvo razmotriti apelantove navode u vezi sa kršenjem standarda nepristrasnosti suda. Naime, ovakav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da bi ispitivanje ostalih navoda o kršenju ovog prava bilo bespredmetno ukoliko Ustavni sud ustanovi da je povrijeđeno apelantovo pravo na nepristrasan sud(vidi, mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 719/18 od 19. februara 2020. godine, stav 31, i AP 222/20 od 23. juna 2020. godine, stav 88, dostupne na www.ustavnisud.ba).
68. Ustavni sud ukazuje na to da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, tačka 29, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine). Kad je riječ o subjektivnom testu, sudijina lična nepristrasnost se mora pretpostaviti sve dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud, Wettstein protiv Švajcarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, tačka 43). U odnosu na objektivnu nepristrasnost, mora se utvrditi da li se mogu, nezavisno od ponašanja određenog sudije, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost.
69. Sama činjenica da je pojedini sudija tokom postupka već donosio odluke u predmetu ne može opravdati bojazan da je on nepristrasan, niti se može po automatizmu izvesti zaključak da je sudija pristrasan, budući da moraju postojati posebne okolnosti koje na to upućuju kako bi se izveo drugačiji zaključak (vidi, Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, st. 50. i 51, Serija A broj 154, Romenskiy protiv Rusije, broj predstavke 22875/02, presuda od 13. juna 2013. godine, stav 27).
70. U toku trajanja prvostepenog krivičnog postupka vijeće Okružnog suda, koje je bilo sastavljeno od istih sudija, odlučivalo je u tri navrata u prvostepenom postupku protiv apelanta. Odredbama člana 37. ZKPRS propisani su razlozi za izuzeće sudije, između ostalog, i razlozi koji dovode do povrede objektivne nepristrasnosti (tač. g) i d) člana 37. ZKPRS). Prema zakonu, učešće istih sudija u ponovljenom postupku nije propisano kao razlog za izuzimanje sudije, niti bi njihovo učestvovanje u postupku moglo ukazati na objektivnu pristrasnost suda. U okviru apelacionih navoda apelant nije konkretizirao svoju bojazan izuzev što je na općenit način iskazao sumnju zbog učešća istog vijeća u prvostepenom krivičnom postupku, čije odluke su više puta ukidane. Međutim, činjenica da su u prvostepenom postupku učestvovale iste sudije i da su njihove odluke više puta ukidane, te sama apelantova bojazan ne mogu po automatizmu (bez postojanja drugih objektivnih okolnosti) dovesti do zaključka da je sud bio pristrasan u objektivnom smislu. Ustavni sud smatra da su komentari sutkinje Snježane Kudrić, te, posebno, sutkinje Marije Aničić - Zgonjanin bili neprimjereni i da članovi sudijskog vijeća takve komentare ne bi trebali iznositi tokom postupka. Ipak, takvi komentari ne mogu voditi zaključku da su navedene sutkinje bile pristrasne prema subjektivnom testu, niti da su takvi komentari doveli u pitanje pristrasnost suda u objektivnom smislu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije iskoristio mogućnost da traži izuzeće navedenih sutkinja u skladu sa članom 38. ZKPRS ako je, zbog navedenih izjava, posumnjao u njihovu nepristrasnost. Stoga, kad se sve uzme u obzir, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacija koji se tiču kršenja prava na nepristrasan sud, kao aspekta prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
71. U odnosu na apelacioni prigovor koji se tiče navodno nezakonito ponovljenog postupka, Ustavni sud konstatira da je postupak protiv apelanta ponovljen, jer je Ustavni sud Odlukom broj AP 2127/16 ukinuo presude Vrhovnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Budući da su odluke Ustavnog suda, u skladu sa odredbama člana VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, konačne i obavezujuće, Vrhovni sud je postupio po nalogu Ustavnog suda. Dakle, za ponavljanje postupka u ovom slučaju nije bio potreban apelantov zahtjev zbog čega je istaknuti apelacioni prigovor neosnovan.
72. U odnosu na apelacioni prigovor koji se tiče konvalidacije nezakonitih dokaza, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno odgovorio na sva pitanja koja je apelant postavio u žalbi u vezi sa navodno nezakonitom konvalidacijom nezakonitih dokaza, te da je naveo pojedinačne slučajeve u kojima je (i na koji način) konvalidacija moguća i zakonita. Dalje, Ustavni sud zapaža i da je Okružni sud na ponovljenom glavnom pretresu iz dokazne građe optužbe izdvojio iskaze svjedoka S.Đ. iz istrage i sa glavnog pretresa u prethodnom postupku, jer prije davanja iskaza nije bio proveden postupak skidanja službene tajne, zbog čega je Ustavni sud u Odluci broj AP 2127/16 i utvrdio da je nezakonit. Međutim, na ponovljenom glavnom pretresu optužba je, prije saslušanja svjedoka S.Đ., u materijalne dokaze uvrstila odluke kojim su otklonjene procesne prepreke za saslušanje tog svjedoka, odnosno da je taj svjedok oslobođen dužnosti da čuva službenu tajnu. Apelant je osporio zakonitost ovih odluka kao dokaza, ali Ustavni sud zapaža da su to odluke koje je u postupku propisanom zakonom donio nadležni organ, te da one ne predstavljaju poseban dokaz protiv apelanta, već da ih je Tužilaštvo unijelo u spis da bi svjedok S.Đ. mogao svjedočiti. Osim toga, apelant smatra da je iskaz svjedoka S.Đ. nezakonit i zato što je njegovo saslušanje naredio sudija, odnosno vijeće, bez prijedloga tužioca. Međutim, Ustavni sud ističe da je članom 276. stav 2. tačka d) ZKPRS propisano da sud može izvesti i dokaze čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće. Stoga je i ovaj apelantov prigovor o nezakonitosti iskaza navedenog svjedoka neosnovan. Osim toga, Ustavni sud ističe da je apelant imao mogućnost da unakrsno ispita ovog svjedoka, ali da je izjavio da nema ni pitanja, ni primjedaba na njegov iskaz. O tome su i Okružni i Vrhovni sud dali detaljna i jasna obrazloženja, a apelant ne nudi, niti je iz spisa očito da su mu u vezi sa saslušanjem ovog svjedoka uskraćene neke garancije prava na pravično suđenje.
73. Kad je riječ o iskazu svjedoka G.B. iz istrage, Ustavni sud zapaža da je, u odnosu na njegove navode da je taj iskaz „dao zbog straha za sopstveni život i da je zbog toga i potpisao zapisnik o saslušanju iz istrage“, Okružni sud saslušao u svojstvu svjedoka službena lica koja su uzimala njegovu izjavu u istrazi, specijalnog tužioca, tužilačkog istražioca i šefa Odjeljenja za istrage Specijalnog tužilaštva. Okružni sud je nakon saslušanja tih svjedoka ocijenio taj iskaz kao zakonit i vjerodostojan, te je zaključio da su navodi svjedoka G.B. da je iskaz dao pod prisilom neosnovani.
74. Stoga, Ustavni sud prihvata obrazloženja Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju bilo moguće otkloniti procesne nedostatke koji su ranije doveli do nezakonitosti navedenih dokaza, te smatra da način na koji je to urađeno u ponovnom postupku nije doveo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud ističe i da iskazi navedenih svjedoka nisu bili jedini direktni dokazi protiv apelanta, što je, također, detaljno i jasno obrazloženo u osporenim odlukama, te da apelant nije bio uskraćen za mogućnost da ove dokaze preispita i da im suprotstavi vlastite dokaze. Imajući sve navedeno u vidu, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, zato što su osporene presude zasnovane na dokazima čija je zakonitost naknadno konvalidirana, suprotno standardima zakona i pravu na pravično suđenje.
75. U odnosu na apelacioni prigovor da se iskaz svjedoka G.B. ne odnosi na apelanta, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud iz iskaza tog svjedoka utvrdio da postoji kriminalna grupa, te da je on kontaktirao isključivo sa prvooptuženim od kojeg je dobivao drogu i kojem je predavao novac od njene prodaje. Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud navode svjedoka G.B. doveo u vezu sa iskazima drugih saslušanih svjedoka koji su u inkriminiranom periodu kupovali opojnu drogu heroin od njega, pri čemu su detaljno opisivali način komunikacije, upravo onako kako je svjedok G.B. naveo u svom iskazu iz istrage, kao i mjesta kupoprodaje i količinu opojne droge heroin koju su kupovali od njega. Stoga, okolnost da se iskaz svjedoka G.B. „ne odnosi na apelanta“ u konkretnom slučaju nije relevantna, budući da je redovni sud iz iskaza ovog svjedoka utvrdio da postoji kriminalna grupa, čiji je jedan od članova bio i taj svjedok. Sud je, zatim, iskaz G.B. doveo u međusobnu vezu sa ostalim provedenim dokazima iz kojih je utvrdio apelantovu ulogu u počinjenju krivičnog djela za koje ga je proglasio krivim. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju njegovog prava na odbranu, zato što je svjedok G.B. na glavnom pretresu odbio da odgovara na pitanja koja ga mogu izložiti krivičnom gonjenju, Ustavni sud zapaža da su apelant i prvooptuženi imali mogućnost da unakrsno ispitaju tog svjedoka, ali da je apelant izjavio da „nema ni pitanja, ni prigovora“. Ustavni sud smatra da ta okolnost nije predstavljala prepreku apelantu i njegovom braniocu da sudu dostave pitanja, ili predlože dodatne dokaze kojima bi pokušali da kompromitiraju njegov iskaz. Pored toga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao relevantno obrazloženje i o tome zbog čega svjedok G.B. nije mogao biti ponovno saslušan na pretresu koji je uslijedio nakon donošenja odluke Ustavnog suda (nalazi se u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, Republika Srbija), a apelant to nije ni predložio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne vidi (niti apelant to navodi) kako bi nedostatak ponovnog saslušanja svjedoka G.B. (kada je prethodno već jednom saslušan i kada mu apelant nije postavljao pitanja) mogao da utječe na pravičnost ovog postupka u cjelini.
76. U odnosu na apelacioni prigovor koji se tiče mogućnosti saslušanja službenih lica kao svjedoka optužbe u odnosu na navodnu prisilu prema svjedoku G.B. u istrazi, Ustavni sud ukazuje da je isti taj prigovor Vrhovni sud razmotrio i argumentirano odbio. Naime, Vrhovni sud je detaljno obrazložio da nijednom odredbom ZKPRS nije propisana zabrana da se saslušaju kao svjedoci oni koji su u svojstvu tužioca ili drugih ovlaštenih službenih lica postupali u istrazi. Naime, Vrhovni sud je ukazao i da su navedeni svjedoci (službena lica) samo iznosili činjenice o načinu pozivanja i saslušavanja svjedoka G.B., te da nisu bili pozvani, niti su svjedočili na okolnosti koje se tiču apelantovog učešća u izvršenju krivičnih djela za koja je osuđen. Također, Ustavni sud ukazuje da se odredbe člana 42. ZKPRS kojima se propisuje izuzeće tužioca i drugih učesnika u postupku očigledno ne odnose na ovu situaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo procesnih prepreka za saslušanje spornih svjedoka radi provjere navoda svjedoka G.B. da je iskaz u istrazi dao pod iznudom, te da provođenje tih dokaza nije narušilo apelantovo pravo na pravično suđenje.
77. Apelant prigovara i da nije pravovremeno bio obaviješten o „osnovima sumnje“ da je počinio krivična djela prema određenim podtačkama optužnice. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3.a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret. Pri tome Ustavni sud napominje da su tač. a) i b) stava 3. člana 6. Evropske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu prava optuženog da priprema svoju odbranu (vidi, Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, st. 52-54, ECHR 1999 II). Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici, ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe (vidi, Evropski sud, I.H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti i u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (vidi, Dallos protiv Mađarske, broj aplikacije 29082/95, presuda od 1. marta 2001. godine, st. 49-52). Dovodeći navedene principe u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Vrhovni sud utvrdio kao nesporno da je apelant sa svim što mu je stavljeno na teret bio upoznat već prilikom podizanja optužnice, ali i tokom glavnog pretresa. Stoga je i Vrhovni sud zaključio da nema povrede odredaba ZKPRS, niti povrede prava na apelantovu odbranu. Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta apelant, odnosno njegova odbrana imala dovoljno informacija da potpuno razumije obim optužbi protiv njega i da pripremi odbranu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije bio onemogućen da adekvatno pripremi svoju odbranu zbog čega su neosnovani navodi o kršenju garancija pravičnog suđenja iz člana 6. stav 3.a) i b) Evropske konvencije.
78. U odnosu na apelacioni prigovor o kršenju zabrane reformatio in peius, Ustavni sud, prije svega, konstatira da ova zabrana podrazumijeva da se optuženom, u slučaju da je samo on izjavio žalbu, u ponovnom postupku ne može izreći strožija krivičnopravna sankcija od one koja je bila izrečena u prethodnoj ukinutoj presudi. Iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je apelantu i po prethodnoj i po osporenoj presudi koja je donesena u ponovnom postupku za krivično djelo opisano pod tačkom 1. (1.1-1.6) izreke izrečena ista vrsta sankcije, pet godina zatvorske kazne. Dakle, apelantu nakon ponovljenog postupka nije izrečena ni teža vrsta kazne, niti u dužem trajanju. Također, Ustavni sud smatra da ni odluka suda da se apelant obaveže da plati troškove postupka, u smislu člana 99. ZKPRS, ne pokreće pitanje principa zabrane reformatio in peius.
79. Osim toga, apelant se na tu zabranu poziva i u odnosu na odluku suda o oduzimanju imovinske koristi. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je, odlučujući o identičnom apelantovom prigovoru iz žalbe, Vrhovni sud naglasio da mjera oduzimanja imovinske koristi nije ni kazna, ni mjera sigurnosti, već da je njena svrha uspostavljanje imovinskopravnog stanja koje je narušeno krivičnim djelom. Stoga je Vrhovni sud smatrao da se ta mjera može izreći u ponovnom postupku, nakon odluke Ustavnog suda, o čemu je dao relevantno i dovoljno obrazloženje (tačka 44. ove odluke), koje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, niti neprihvatljivim samim po sebi. Pošto se ne radi o kazni, ta mjera nije obuhvaćena zabranom reformatio in peius, te je mogla biti izrečena apelantu u ponovnom postupku koji je uslijedio nakon odluke Ustavnog suda. Vrhovni sud je, na prihvatljiv i uvjerljiv način, obrazložio i zašto ova mjera nije mogla biti izrečena u odnosu na ostale članove kriminalne grupe. Naime, slijedom odluke Ustavnog suda, pravomoćna odluka u odnosu na apelanta je ukinuta, pa je proveden novi postupak. Međutim, u odnosu na ostale članove kriminalne grupe postojale su pravomoćne presude kojima ta mjera nije bila izrečena, niti su, stoga, mogli biti obuhvaćeni tom mjerom u ponovnom postupku protiv apelanta i prvooptuženog.
80. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani svi apelantovi navodi o tome da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog nepoštivanja zabrane reformatio in peius.
81. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te njegove veoma opširne navode koji su međusobno isprepleteni i kojima pokušava argumentirati svoje tvrdnje o kršenju prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve te navode uzeo u obzir prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je potrebno da ih dodatno obrazlaže u ovoj odluci. Naime, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, a naročito one koji su bili odlučujući za ocjenu njegovih tvrdnji da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje.
82. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Dužina postupka
83. U odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskoga suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, predstavka broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38, Vidak protiv Hrvatske, broj aplikacije 67141/14, presuda od 23. septembra 2021. godine, stav 58).
84. Ustavni sud najprije podsjeća da period koji se uzima u obzir pri utvrđivanju dužine krivičnog postupka počinje danom kada je lice „optuženo“ u smislu autonomnog i suštinskog značenja navedenog pojma (vidi, Evropski sud, Assunção Santos protiv Portugala, broj aplikacije 6015/09, presuda od 26. juna 2012. godine, stav 39). „Optužba“ je definirana kao „zvanično obavještenje upućeno pojedincu od predstavnika javne vlasti o navodima da je počinio krivično djelo“ (vidi, Evropski sud, Eckle protiv Njemačke, broj predstavke 8130/78, presuda od 15. jula 1982. godine, stav 73). Pojedinac je obično „optužen“ danom njegovog hapšenja, zatim, danom kada je zvanično obaviješten da će protiv njega biti podignuta optužnica, ili kada je otvorena istraga (vidi, Evropski sud, Grigoryev protiv Rusije, broj predstavke 22663/06, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 90). Za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. S obzirom na navedene stavove, Ustavni sud ukazuje da je apelant prvi put obaviješten o „optužbi“ prilikom lišavanja slobode, tj. 16. oktobra 2013. godine, a da je krivični postupak protiv njega okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 21. marta 2022. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine krivičnog postupka je osam godina i nešto duže od pet mjeseci.
85. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, Ustavni sud najprije zapaža da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima je trebalo raspraviti, radi o naročito složenom predmetu. Naime, u ovom krivičnom postupku je prvobitno bilo optuženo osam lica, uključujući i apelanta, a na teret im je bilo stavljeno više krivičnih djela opisanih u osam tačaka optužnice, od čega je tačka 1. imala i šest podtačaka. Kasnije je broj optuženih sveden na apelanta i prvooptuženog kojima je, konačno, stavljeno na teret da su počinili krivična djela opisana pod tač. 1. (1.1-1.6), 2, 3, 4, 5. osuđujućeg dijela izreke presude, te jedno krivično djelo opisano u oslobađajućem dijelu izreke presude. Da se radi o veoma složenom predmetu, vidljivo je i iz veoma velikog broja saslušanih svjedoka kako optužbe, tako i odbrane, te velikog broja dokaza materijalne prirode (bliže opisano na str. 12-24. prvostepene presude).
86. Dalje, Ustavni sud smatra da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je značajna za apelanta, jer je od „saznanja za optužbu“ u stalnoj neizvjesnosti, i da je, stoga, opravdana apelantova težnja da neizvjesnost u kojoj se nalazi bude što prije otklonjena. Nasuprot tome, Ustavni sud uvažava u potpunosti obavezu suda i Tužilaštva, kao i svih drugih koji učestvuju u postupku da osiguraju pravilno administriranje pravde, prije svega, pravilan i fer-postupak koji pruža garancije da niko nevin neće biti osuđen. Pri tome organi koji učestvuju u postupku moraju da zaštite i opći interes, da počinilac krivičnog djela bude izveden pred sud i kažnjen u skladu sa odredbama ZKPRS.
87. U vezi sa ponašanjem stranaka u postupku, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde (vidi, npr. Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, broj aplikacije 12919/87, presuda od 22. septembra 1992. godine, stav 39, te Zavodnik protiv Slovenije, broj aplikacije 53723/13, presuda od 21. maja 2015. godine, stav 72). Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant svojim postupcima na bilo koji način neopravdano utjecao na dužinu trajanja postupka. U odnosu na ponašanje javnih vlasti – Okružnog suda, Vrhovnog suda, te tužilaštava, Ustavni sud zapaža da se krivični postupak u ovom slučaju može podijeliti na dva dijela: prvi dio koji je po potvrđenoj optužnici od 11. aprila 2014. godine okončan presudom Vrhovnog suda od 4. novembra 2016. godine. U tom dijelu krivičnog postupka (čiji se početak u konvencijskom smislu računa od 16. oktobra 2013. godine) donesene su tri meritorne presude. Dakle, „prvi“ dio ovog postupka je trajao ukupno tri godine i nešto duže od jednog mjeseca. Nakon što je apelant pred Ustavnim sudom osporio presude koje su donesene u tom postupku, Ustavni sud je Odlukom broj AP 2127/16 od 22. marta 2018. godine usvojio apelaciju, ukinuo konačnu presudu Vrhovnog suda i predmet vratio sudu na ponovni postupak. Vrhovni sud je Odluku Ustavnog suda broj AP 2127/16 primio 11. aprila 2018. godine, te Ustavni sud smatra da taj datum predstavlja početak trajanja drugog dijela krivičnog postupka, koji je okončan 21. marta 2022. godine, kada je Vrhovni sud donio konačnu odluku u tom predmetu. Dakle, drugi dio krivičnog postupka je trajao tri godine i oko 11 mjeseci. U drugom dijelu ovog postupka Okružni sud je donio dvije meritorne presude, a Vrhovni sud dva rješenja kojim je uvažio izjavljene žalbe i jednu meritornu presudu. U tom periodu Vrhovni sud je vraćao predmet na ponovno odlučivanje u dva navrata, prvi put nakon Odluke broj AP 2127/16 i drugi put zbog grešaka Okružnog suda u ponovljenom postupku. Redovni sudovi su donosili odluke u kontinuitetu i u relativno kratkim vremenskim periodima. Uprkos vraćanju na ponovno suđenje uslijed propusta zbog kojih je bilo potrebno da se ukinu odluke, Ustavni sud smatra da iz okolnosti ovog predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi namjerno odgađali da donesu konačnu odluku i da su odugovlačili postupak na apelantovu štetu.
86. Sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu da su redovni sudovi u periodu od osam godina i nešto duže od pet mjeseci donijeli osam odluka od kojih je šest meritorno, te da je predmet bio naročito složen, kao i uzimajući u obzir da nije bilo očigledne nepažnje i neaktivnosti u postupanju sudova, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
87. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3.d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi odgovorili na sve apelantove prigovore i kada su dali jasna, detaljna i relevantna obrazloženja o njima i o svim odlučnim pitanjima u postupku iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud zaključuje da, sagledavajući postupak u cjelini, ne postoji ni kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku.
88. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
89. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
90. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić