Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-489/21 (N. A.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-489/21

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 489/21, rješavajući apelaciju Nikole Andabaka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. rujna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Nikole Andabaka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 024775 16 Rev od 2. prosinca 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Nikoli Andabaku u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nikole Andabaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 024775 16 Rev od 2. prosinca 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikola Andabak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, odvjetnik iz Livna, podnio je 12. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 024775 16 Rev od 2. prosinca 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 024775 16 Gž od 12. travnja 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. svibnja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 26. svibnja do 6. lipnja 2022. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 6. lipnja 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.

5. Apelantov zastupnik je 13. lipnja 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 10. prosinca 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade štete.

8. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 024775 15 P 2 od 4. studenog 2015. godine obvezan je tuženi da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos (preciziran u izreci presude), i to na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha, te na ime duševnih bolova zbog naruženosti, sa zakonskom zateznom kamatom. Također, obvezan je tuženi da apelantu na ime naknade za oštećeno putničko motorno vozilo, bliže označeno u izreci presude, plati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te određene iznose na ime troškova liječenja i na ime tuđe njege i pomoći, sa zakonskom zateznom kamatom (iznosi precizirani u izreci presude). Istodobno, obvezan je tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu (preciziran u izreci presude), dok je u odnosu na preostali iznos na ime nematerijalne štete, na ime materijalne štete i na ime troškova postupka, sve bliže označeno u izreci presude, apelantov zahtjev odbijen.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tijekom postupka na temelju provedenih dokaza (uvid u materijalnu dokumentaciju, medicinsko, strojarsko i saobraćajno vještačenje, te saslušanje svjedoka), između ostalog, utvrđeno da se 3. listopada 2010. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je sudjelovao vozač S. T. s putničkim motornim vozilom osiguranim kod Lido osiguranja d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Društvo) i apelant koji je upravljao putničkim motornim vozilom osiguranim kod BSO osiguranja d.d. Sarajevo i koji je u saobraćajnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede.

10. Nadalje, navedeno je da apelant svoja potraživanja, koja su predmet tužbenog zahtjeva, nije prijavio u postupku likvidacije pokrenutom nad Društvom i da zbog toga njegovo potraživanje nije bilo predmet razmatranja likvidacijskog upravnika niti likvidacijskog suca, te da je tijekom postupka posebne likvidacije nad Društvom apelant 10. prosinca 2012. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete,. Također, ukazano je da nije utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut od tuženog. Naime, odredbama članka 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim odredbama o obveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju) propisane su obveze tuženog u pogledu plaćanja odštete u slučaju, pored ostalog, i materijalne štete prouzrokovane u Bosni i Hercegovini u slučajevima i kada je protiv društva registriranog u Federaciji BiH pokrenut postupak posebne likvidacije ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjenja financijskih obveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o društvima za osiguranje) ili prema tom zakonu. Budući da je Agencija za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) Društvu oduzela dozvolu za rad, ukazano je da za štetu u konkretnom slučaju, za koju je odgovorno Društvo, odgovara tuženi, kao i da po isplati štete tuženi preuzima sva prava oštećenog koja proizlaze iz nezgode prema osobi koja je odgovorna za štetu ili njezinom osiguravatelju, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku likvidacije.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 024775 16 Gž od 12. travnja 2016. godine apelantova žalba je odbijena, dok je žalba tuženog uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Istodobno, obvezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u određenom iznosu (preciziran u izreci presude) sa zakonskom zateznom kamatom.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da su utemeljeni žalbeni prigovori da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženi pasivno legitimiran jer je prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud zanemario odredbe članka 70. Zakona o društvima za osiguranje. Naime, apelant je bio obvezan prijaviti svoje potraživanje u postupku posebne likvidacije otvorenom nad Društvom, u likvidaciji (u roku propisanom člankom 70. stavak 1. Zakona o društvima za osiguranje), kako bi u tom postupku ishodio odluku likvidacijskog suca o utvrđivanju potraživanja u smislu članka 70. stavak 3. Zakona o društvima za osiguranje, odnosno kako bi ostvario pravo da tužbom redovnom sudu utvrdi postojanje osporenog potraživanja, u smislu članka 70. stavak 4. navedenog zakona, prema Društvu u likvidaciji. Nadalje, ukazano je da ovo tim prije što i odredba članka 16. stavak 4. Zakona o osiguranju upućuje na primjenu odredbe članka 70. Zakona o društvima za osiguranje, tako da se na konkretan slučaj ne može primijeniti samo odredba članka 29. stavak 4. Zakona o društvima za osiguranje. Budući da je apelant propustio prijaviti svoje potraživanje u postupku posebne likvidacije otvorene nad Društvom, ishoditi odluku likvidacijskog suca o utvrđivanju potraživanja ili eventualno tužbom pred sudom utvrditi postojanje potraživanja, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom postupku nije ovlašten utvrđivati, kao prethodno pitanje, je li osnovano apelantovo potraživanje u odnosu na Društvo kao društvo registrirano u Federaciji BiH protiv kojeg je pokrenut postupak posebne likvidacije.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 024775 16 Rev od 2. prosinca 2020. godine apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude je odbijena. Istodobno, odbijen je i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 15. i 16. Zakona o osiguranju i odredbe čl. 29., 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje, kada je zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, te je u obrazloženju presude dao razloge koje je kao pravilne prihvatio i taj sud.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

15. Apelant navodi da su Kantonalni i Vrhovni sud prilikom donošenja svojih odluka odredili da tuženi ne može biti odgovoran, odnosno da nije obvezan namiriti štetu koju je apelant pretrpio, a za koju je po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti obvezano Društvo, nad kojim je nakon nastanka štete pokrenut postupak posebne likvidacije. Nadalje, ukazano je da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. odredbu članka 16. stavak 1. alineja 3. Zakona o osiguranju, uslijed čega su apelantu uskratili pravo na namirenje štete koja mu je prouzrokovana kao sudioniku u saobraćaju na cesti u putničkom motornom vozilu, a koju Društvo nije bilo u stanju namiriti. Također, apelant naglašava da je Kantonalni sud proizvoljno te bez ijednog dokaza utvrdio da apelant nije prijavio svoja potraživanja u postupku posebne likvidacije. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je tužbu podnio 10. prosinca 2012. godine, a odluka Vrhovnog suda mu je dostavljena tek 30. prosinca 2020. godine, dakle po proteku više od osam godina.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene presude i smatra da nisu povrijeđena navedena apelantova prava, niti je primjena prava u revizijskoj odluci bila proizvoljna.

17. Kantonalni sud je istaknuo da su neutemeljeni apelacijski navodi jer je taj sud u osporenoj presudi detaljno iznio razloge kojima se rukovodio kada je apelantovu žalbu odbio, te predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

18. Općinski sud je naveo da apelant nije podnio apelaciju protiv presude tog suda, pa se ne može ni izjasniti.

19. Apelantov punomoćnik je, u biti, istaknuo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, s obzirom na izraženi stav tih sudova u svojim odlukama, te upornost tih sudova u obrazloženju svojih odluka, apelanta doveli u situaciji da će ostati bez garantiranog prava ili da će ga otežano ostvariti. V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

21. Zakon o društvima za osiguranje u privatnome osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 24/05 i 36/10). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o društvima za osiguranje u privatnome osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 29. stavak (4) Oduzimanje odobrenja Nakon potpunog i konačnog oduzimanja odobrenja za rad sve zahtjeve za naknadu po osnovi obveznog osiguranja motornih vozila isplatit će Zaštitni fond, a sve pričuve društva bit će prenijete na Zaštitni fond, sukladno članku 15.

Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti.

Članak 70. st. (1), (3) i (4) Stečaj i likvidacija: Zajedničke odredbe U slučaju posebne likvidacije ili stečaja društva, privremeni upravitelj, likvidacijski upravitelj ili stečajni upravitelj iz članka 69. ovoga Zakona u roku od 10 dana od dana imenovanja pisanim putem pozvat će sve poznate ugovarače osiguranja i podnositelje zahtjeva za naknadu po osnovi osiguranja u cijeloj BiH, na njihovo uobičajeno mjesto prebivališta ili sjedište, da prijave svoje zahtjeve, informirajući ih o učincima posebne likvidacije ili stečaja, sukladno odredbama čl. 68. - 71. i članka 29. ovoga Zakona. Svaki podnositelj zahtjeva po osiguranju mora biti obaviješten oglasom koji se objavljuje jednom tjedno tijekom tri uzastopna tjedna u dvoje dnevnih novina velike tiraže, od kojih barem jedne izlaze u mjestu sjedišta društva, a druge su financijske novine, da prijave svoje zahtjeve sa svom odgovarajućom dokumentacijom u roku od 90 dana od dana posljednje objave.

Stečajni, odnosno likvidacijski sudac donijet će odluku o utvrđivanju tražbina koje će biti kategorizirane na sljedeći način:

a) korisnici polica životnoga osiguranja;

b) korisnici naknada po policama neživotnoga osiguranja koji su prijavili ostvarenje osiguranog slučaja i čije su prijave uredno ubilježene u knjige društva i

c) bilo koje druge osobe koje su prijavile svoje zahjeve u vremenskom roku iz stavka 1. ovog članka.

Sačinit će se posebna lista osporenih tražbina u kojoj će se navesti iznosi procijenjeni od likvidacijskog, odnosno stečajnog upravitelja, kao i prijavljeni iznosi. Ova lista će odmah biti ubilježena u Registru društva i bit će objavljena u barem dvije dnevne novine velike tiraže, od kojih barem jedna izlazi u glavnom mjestu poslovanja društva, jednom tjedno tijekom tri uzastopna tjedna.

Povjeritelji svih osporenih tražbina imaju pravo tužbom redovitom sudu utvrđivati postojanje osporenih tražbina. Predmeti po ovim tužbama smatrat će se žurnim.

22. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 15. st. 1. i 2.

Institucija Zaštitnog fonda Ovim se Zakonom u Federaciji osniva pravna osoba pod nazivom Zaštitni fond Federacije BiH sa sjedištem u Sarajevu, pod nadzorom i kontrolom Agencije za nadzor.

Cilj je Zaštitnoga fonda plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizilaze iz prometnih nezgoda koje se dogode nakon početka njegova rada u slučajevima predviđenim u članku 16. ovoga Zakona.

Članak 16. stavak 1. alineja 3. i stavak 4.

Obveze Zaštitnog fonda Zaštitni fond obvezan je oštećenim stranama plaćati odštetu u slučaju smrti ili tjelesne ozljede i materijalne štete prouzročene u prometnim nezgodama u BiH kada:

- je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjenja financijskih obveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnome osiguranju ili prema ovome Zakonu.

Po isplati odštete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nezgode, prema osobi koja je odgovorna za štetu ili njenom osiguravatelju, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zaštitni fond ima privilegij korisnika naknade predviđen u članku 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnome osiguranju.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 024775 16 Rev od 2. prosinca 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 30. prosinca 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. veljače 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi naknade štete, pa Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv.

U odnosu na osporene odluke

31. U svezi s apelacijskim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminirajuća.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u postupku usvojen prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog jer apelant nije prijavio svoja potraživanja u likvidacijskom postupku, što mu je bila obveza u smislu članka 70. stavak 1. Zakona o društvima za osiguranje. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao identično činjenično i pravno pitanje (između ostalih, vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2939/10 od 20. prosinca 2013. godine, te AP 7687/18 od 14. listopada 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da nije bilo proizvoljnosti u odlukama redovnih sudova koji su obrazložili da tuženi nije pasivno legitimiran za naknadu štete kada apelanti svoje potraživanje nisu prijavili u likvidacijskom postupku, što im je bila obveza u skladu sa odredbama članka 70. stavak 1. Zakona o društvima za osiguranje.

33. Imajući u vidu da su redovni sudovi detaljno i argumentirano obrazložili osporene odluke, a sve u skladu s dosadašnjom praksom na koju je u prethodnoj točki ukazao, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke. U odnosu na suđenje u razumnom roku

34. Ustavni sud je u brojnim odlukama u kojima se bavio pitanjem duljine postupka pred sudovima isticao da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je relevantno razdoblje od podnošenja tužbe (10. prosinca 2012. godine) do donošenja presude Vrhovnog suda (2. prosinca 2020. godine). Dakle, razdoblje koje će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju je oko osam godina.

36. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja su u konkretnom slučaju trebali riješiti sudovi, te imajući u vidu provedene dokaze (uvid u materijalnu dokumentaciju, medicinsko, strojarsko i saobraćajno vještačenje, te saslušanje svjedoka), Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima. Osim toga, Ustavni sud smatra da iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio duljini trajanja postupka.

37. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i oko deset mjeseci, a postupak povodom žalbi pred drugostupanjskim sudom je trajao oko pet mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude), dok je postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom trajao četiri godine i oko sedam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostupanjske presude). Pri tome, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu postupka pred tim sudom. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom revizije trajao daleko dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je postupanje Vrhovnog suda u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, a svoju pasivnost u dugom razdoblju Vrhovni sud nije na bilo koji način opravdao.

38. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju duljina parničnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

39. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

40. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 300,00 KM.

41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

42. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak trajao oko osam godina, pri čemu je duljini trajanja postupka u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Vrhovnog suda pred kojim je postupak trajao četiri godine i oko sedam mjeseci, koji svoju pasivnost u dugom razdoblju nije na bilo koji način opravdao.

44. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada nema proizvoljnosti u načinu na koji su Kantonalni i Vrhovni sud primijenili pravo u osporenim odlukama, odnosno kada ne postoji ništa što bi ukazivalo na nepravičnost postupka.

45. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić