Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2888/22 (T.B.-Š.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2888/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Mirsad Ćeman i Miodrag Simović, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2888/22 rješavajući zahtjev T.B.-Š. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev T.B.-Š. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. T.B.-Š. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Minhena, Savezna Republika Njemačka, koju zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnijela je 22. jula 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 418838 22 Mož od 10. juna 2022. godine. Istovremeno, apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud zabraniti Privatnoj zdravstvenoj ustanovi Ginekološka klinika „Korak do života“ Tuzla (u daljnjem tekstu: Ginekološka klinika) da uništi pohranjene sjemene stanice A.B. (u daljnjem tekstu: apelantičin suprug), koju su pohranjene u Ginekološkoj klinici u određenom spremniku.
2. Postupajući po apelantičinom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja protiv Ginekološke klinike, kao protivnika predlagača, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio rješenje broj 32 0 P 418838 22 Mo od 14. februara 2022. godine, kojim je određena privremena mjera osiguranja radi održavanja postojećeg stanja, pa je zabranjeno Ginekološkoj klinici da uništi pohranjene sjemene stanice apelantičinog supruga, koje su pohranjene u Ginekološkoj klinici u određenom spremniku, čije uništenje je zakazano za 17. februara 2022. godine, radi zaštite i osiguranja prava apelantice iz ugovora od 22. novembra 2018. godine zaključenog između apelantičinog supruga i Ginekološke klinike (u daljnjem tekstu: ugovor). Rješenjem je također određeno da privremena mjera osiguranja ostaje na snazi do drugačije odluke suda, ako se okolnosti zbog kojih je mjera određena kasnije promijene, tako da ona više nije potrebna.
3. Međutim, u nastavku postupka, rješenjem Općinskog suda broj 32 0 P 418838 22 Mo od 21. aprila 2022. godine, odbijen je apelantičin prijedlog za određivanje mjere osiguranja, radi održavanja postojećeg stanja, te da se zabrani Ginekološkoj klinici da uništi pohranjene sjemene stanice apelantičinog supruga, pohranjene kod Ginekološke klinike u određenom spremniku, čije uništenje je zakazano za 17. februara 2022. godine, radi zaštite i osiguranja apelantičinih prava iz predmetnog ugovora. Rješenjem je također određeno da se stavlja van snage rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja od 14. februara 2022. godine.
4. U obrazloženju ovog rješenja Općinski sud je naveo da je iz provedenih iskaza utvrdio da je apelantičin suprug 2017. godine obolio od karcinoma, nakon čega je zaključio ugovor i pohranio 2018. godine kod Ginekološke klinike svoje spolne ćelije. Dalje je utvrđeno da su apelantica i njen suprug početkom 2020. godine faktički počeli živjeti u vanbračnoj zajednic,i a početkom 2021. godine zaključili brak. Dalje je navedeno da je apelantičin suprug 22. decembra 2021. godine preminuo. Istaknuto je da se apelantica obratila Ginekološkoj klinici sa zahtjevom za izmjenu i dopunu ugovora, koja je odbila njen prijedlog i obavijestila apelanticu da će se 17. februara 2022. godine održati postupak uništavanja pohranjenih spolnih ćelija njenog supruga kojem može prisustvovati. Općinski sud je citirao odredbu člana 269. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je zaključio da apelantica nije učinila vjerovatnim postojanje svog potraživanja ili prava. S tim u vezi, obrazloženo je da se u konkretnom slučaju radi o isključivo ličnom ugovaranju između apelantičinog supruga i Ginekološke klinike o pohranjivanju spolnih ćelija apelantičinog supruga.
5. Općinski sud je naveo da čak i u situaciji da je apelantičin suprug sačinio notarski obrađeni testament kojim bi na apelanticu prenio pravo raspolaganja njegovim pohranjenim sjemenim ćelijama, te i da je sačinio usmeni testament pred dva svjedoka (kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka), apelantica ne bi mogla naslijediti lična prava koja pripadaju njenom suprugu, te ih on nije mogao prenijeti na apelanticu. Dalje je navedeno da se u konkretnom slučaju kao lex specialis primjenjuje Zakon o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o liječenju neplodnosti). Istaknuto je da je odredbom člana 48. stav 3. navedenog zakona propisano da spolne ćelije i spolna tkiva i embrioni koji su pohranjeni u zdravstvenoj ustanovi, u slučaju smrti osobe od koje potiču, moraju biti uništeni u roku od 30 dana od dana saznanja o smrti te osobe. Stoga je Općinski sud zaključio da je pravo raspolaganja deponovanim spolnim ćelijama i tkivima lično pravo apelantičinog supruga, te da apelantica nije učinila vjerovatnim svoje pravo. Istaknuto je da je apelantica dokazala drugi uslov za određivanje mjere osiguranja, tj. opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, ali je za određivanje mjere osiguranja potrebno da su oba uslova kumulativno ispunjeni,.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 418838 22 Mož od 10. juna 2022. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantičin suprug, zaključivanjem predmetnog ugovora sa Ginekološkom klinikom, zasnovao ličnu obligaciju tj. obligaciju u kojoj su odlučne osobine apelantičinog supruga, kao jedne od ugovornih strana. Dalje je navedeno da, s obzirom na navedeni karakter obligacije i suprotno općim pravilima iz odredbe člana 148. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ona ne djeluje i na univerzalne pravne sljedbenike ugovornih strana i prestaje smrću jedne od strana. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju lična obligacija prestala smrću apelantičinog supruga, te se zbog svoje pravne prirode, tj. vezanosti za ličnost, ne nasljeđuje (član 1. Zakona o nasljeđivanju). Stoga je Kantonalni sud ocijenio neprihvatljivim žalbeni navod da je prvostepeni sud vrlo usko i strogo tumačio prvi uslov iz odredbe člana 269. stav 1. ZPP (vjerovatnost postojanja potraživanja ili prava), tim prije što je odredbom člana 48. stav 3. Zakona o liječenju neplodnosti, kao lex specialis, propisana obaveza uništenja pohranjenih spolnih ćelija i spolnih tkiva u slučaju smrti osobe od koje potiče. Stoga i po ocjeni Kantonalnog suda, apelantica nije učinila vjerovatnim svoje pravo. Kantonalni sud je ukazao da, čak i u situaciji da je apelantičin suprug sačinio pravno valjan testament, u kojem bi na pravnog sljednika prenio pravo raspolaganja njegovim pohranjenim sjemenim stanicama, ni tada apelantica ne bi mogla naslijediti predmet testamentarnog raspolaganja, jer se radi o pravu isključivo lične prirode.
7. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Tvrdi da ima prava koja proizlaze iz predmetnog ugovora, pogotovo imajući u vidu odredbu člana
162. Zakona o nasljeđivanju, odnosno da ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti. S obzirom na svrhu i smisao pohranjivanja spolnih ćelija, smatra da ona jedina kao testamentarna nasljednica svog supruga polaže nasljedno pravo na prava iz predmetnog ugovora, jer je to volja njenog supruga izražena u usmenom testamentu pred svjedocima. Apelantica također smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana
269. ZPP, u dijelu koji se odnosi na vjerovatnost potraživanja ili prava, odnosno vrlo usko i strogo tumači navedeni uslov, zahtijevajući utvrđenje vjerovatnosti prava apelantice u puno većem stepenu nego što je to uobičajeno. Smatra da se pohranjene sjemene stanice njenog supruga mogu smatrati samo stvarima, koje ni zakon ne tretira izričito kao stvar koja se ne može naslijediti. Apelantica predlaže i da Ustavni sud utvrdi usklađenost Zakona o liječenju neplodnosti, naročito čl. 31, 35, 48. i člana 51. stav 4, sa principima i normativima Evropske konvencije. Također traži hitno postupanje po apelaciji, jer bi uništenje pohranjenih sjemenih stanica moglo uslijediti i prije datuma navedenog u predmetnom ugovoru, s obzirom da je njen suprug preminuo. Apelantica nije posebno obrazložila zahtjev za privremenu mjeru.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U vezi sa apelantičinim zahtjevom da Ustavni sud zabrani Ginekološkoj klinici da uništi pohranjene sjemene stanice njenog supruga, Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da Ustavni sud donese privremenu mjeru. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazložila zahtjev za privremenu mjeru, pa proizlazi da je taj zahtjev u suštini zasnovala na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da apelantica osim, kako je već rečeno, navoda koji se tiču merituma spora, nije ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja privremene mjere. Međutim, takve navode Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka, jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić