Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-70/21 (S. Č., M. P. i Z. K.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Miješanje u imovinu
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Protek roka
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-70/21

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 70/21, rješavajući apelaciju S. Č. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. Č.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 192646 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu S. Č. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 192646 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. P. i Z. K.

podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 192646 19 Rsž 2 od 20. decembra 2019. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. Č., M. P. i Z. K. (u daljnjem tekstu: apelant, drugoapelantica i trećeapelantica ili apelanti), koje zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 11. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 192646 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine. Apelacija je na zahtjev Ustavnog suda dopunjena 28. jula 2022. godine dostavljanjem uredne punomoći za apelantovo zastupanje.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od PZ „Traser“ d.d. sa p.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 9. do 21. juna 2022. godine.

4. Apelantima su 30. juna 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog na eventualno izjašnjenje.

5. Apelanti u ostavljenom roku od osam dana nisu dostavili izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelanti su 11. aprila 2011. godine podnijeli Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi potraživanja iz radnog odnosa. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 192646 12 Rs od 6. decembra 2012. godine obavezan je tuženi da na ime razlike plaće za određeni period apelantima isplati novčane iznose bliže navedene u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama, te da im uplati pripadajuće doprinose za određeni period i naknadi troškove postupka. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanata za isplatu neisplaćene naknade za topli obrok, naknade za prijevoz i naknade za korištenje godišnjeg odmora (sve bliže navedeno u izreci presude).

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 192646 13 Rsž od 14. novembra 2017. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu, dok je žalba tuženog uvažena, prvostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu i dijelu odluke o troškovima postupka i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

9. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 192646 19 Rs 2 od 5. jula 2019. godine kojom je obavezao tuženog da po osnovu razlike plaća za određeni period isplati apelantima novčane iznose navedene u izreci presude za svakog apelanta ponaosob, sa zakonskim zateznim kamatama, da u korist apelanata uplati novčane iznose na ime pripadajućih doprinosa (precizirane u izreci presude), dok je iznad dosuđenog iznosa razlike plaća i pripadajućih doprinosa zahtjev apelanata odbijen i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, istakao da među strankama nije sporno da su apelanti bili zaposlenici tuženog u utuženom periodu, te da im je tuženi isplaćivao dio plaće na koji je uplaćivao doprinose. Dalje, Općinski sud se pozvao na relevantne odredbe (str. 7. i 8. prvostepene presude) tada važećeg Zakona o radu i Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije, građevinskog materijala i projektiranja u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU), pa je naveo da iz njih nesporno proizlazi da apelanti imaju pravo na naknadu plaće za utuženi period jer do prekida rada kod tuženog nije došlo njihovom krivicom, te da osnovica za obračun plaće ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH.

11. Dalje, Općinski sud je naveo da nije sporno da je tuženi isplaćivao apelantima dio plaće u utuženom periodu, što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, tako da je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća i uplatu doprinosa na tako utvrđenu razliku. U vezi s tim je naveo da se plaća apelanata može izračunati samo primjenom parametara iz GKU kao proizvod 55% prosječne neto plaće i koeficijenta grupe složenosti poslova u koju spadaju apelanti. Zatim je ukazao da je Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima tuženog od 12. decembra 1996. godine prestao da važi po sili zakona, s obzirom na to da je prestao da važi Zakon o plaćama i drugim ličnim primanjima na osnovu kojeg je donesen. Općinski sud je istakao da je stupanjem na snagu Zakona o radu 1999. godine prestala primjena propisa o radnim odnosima i plaćama koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do stupanja na snagu ovog zakona (pravni stav usvojen na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda 20. aprila 2016. godine). U vezi s tim, sud je zaključio da apelant i drugoapelantica nisu dokazali opravdanost primjene većeg koeficijenta koji je utvrđen navedenim Pravilnikom o plaćama i drugim ličnim primanjima tuženog. Općinski sud je naveo da je vještak finansijske struke u potpunosti postupio po rješenju suda i u svom konačnom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaće koja bi apelantima pripadala za utuženi period na osnovu koeficijenata po GKU, kao i iznos doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na tako utvrđene razlike plaća. Također, Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju treba imati u vidu grupe složenosti poslova predviđene u članu 50. GKU, te činjenicu da tuženi kao poslodavac, shodno toj odredbi, nije donio pravilnik o plaćama i drugim primanjima kojim bi svrstao zaposlenike u određenu grupu složenosti, kao i da se složenost poslova i stručna sprema apelanata nije mogla utvrditi na osnovu njihovih ugovora o radu. Shodno tome, utvrđeno je da se poslovi koje su apelanti obavljali mogu svrstati najviše u VI, I i V grupu složenosti poslova (u obrazloženju presude navedeno šta podrazumijevaju te grupe poslova) za koje je predviđen najniži koeficijent složenosti, te je razliku plaća s doprinosima apelantima dosudio na osnovu tih koeficijenata.

12. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 192646 19 Rsž 2 od 20. decembra 2019. godine kojom je žalba apelanata odbijena, a žalba tuženog djelimično usvojena, prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan tuženi da po osnovu razlike plaća i doprinosa za određeni period isplati apelantu precizirane (niže) iznose, te drugoapelantici i trećeapelantici po osnovu razlike plaća isplati precizirane (niže) iznose. Presudom je odbijena žalba tuženog u preostalom dijelu i potvrđena je prvostepena presuda, kao i rješenje o troškovima postupka.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kao i da obrazloženje prvostepene presude po svom sadržaju odgovara zahtjevu koji u tom pogledu postavlja odredba člana 191. stav

4. ZPP-a. Dalje, Kantonalni sud je ponovio utvrđenje prvostepenog suda u vezi s periodima u kojim apelanti nisu radili prvo zbog privremenog, a kasnije i potpunog prekida rada, te je naveo da je osnovan žalbeni navod tuženog da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da bi naknada plaće apelantima u iznosima koje je dosudio prvostepeni sud eventualno pripadala da su apelanti obavljali svoju djelatnost u spornom periodu, ali utvrđeno je da nisu. S obzirom na to da apelanti u utuženom periodu nisu bili radno angažirani, ali ne svojom krivicom, već krivicom tuženog, u toj situaciji, prema ocjeni Kantonalnog suda, pripadalo bi im, u smislu člana 56. GKU, pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada za koje zaposlenik nije kriv u visini najniže plaće utvrđene u članu 49. GKU, a ne u visini plaće kako je regulirano članom 57. GKU, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo koliko po nalazu vještaka iznose razlike plaća za apelante u utuženom periodu izračunate po članu 56. GKU, te je naveo da je preinačio i odluku o uplati doprinosa za apelanta, dok prema obračunu vještaka i tužene za drugoapelanticu i trećeapelanticu nema razlike doprinosa. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta i trećeapelantice da je prilikom obračuna razlike plaće prvostepeni sud trebao primijeniti koeficijent iz X i IX grupe poslova po GKU. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da apelantima pripada naknada plaće po odredbi člana 56. GKU, uz konstataciju da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da tuženi nije donio pravilnik o sistematizaciji poslova, te da pravilnik o radu tuženog ne sadrži opis poslova radnog mjesta. Na kraju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno u konkretnom slučaju odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, imajući u vidu kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja, te pravnu prirodu predmetnog spora.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 192646 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine odbačena je revizija drugoapelantice i trećeapelantice, dok je odbijena revizija apelanta, kao i zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova postupka povodom revizije. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da su apelanti u ovom sporu formalni suparničari u smislu odredbe člana 362. stav 1. ZPP-a, te da se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude za pojedine suparničare, a ne njihov zbir. S obzirom na to da pobijani dio drugostepene presude u odnosu na drugoapelanticu i trećeapelanticu ne prelazi propisanu vrijednost za dopuštenost revizije, te da one nisu navele pravno pitanje i razloge zbog kojih smatraju da bi ono bilo važno za primjenu prava, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 237. st. 2. i 3. ZPP-a njihove revizije odbacio kao nedozvoljene.

15. Vrhovni sud je u odnosu na apelanta prihvatio činjenična utvrđenja i ocijenio pravilnom primjenu materijalnog prava (opširnije na str. 4–5. osporene presude). Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na primjenu odredbe člana 57. GKU, koja se odnosi na bitno drugačiju situaciju od predmetne i ona nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o naknadi plaće za vrijeme praznika, godišnjeg odmora ili stručnog usavršavanja, odnosno apelant nije upućen na čekanje jer nije utvrđen tehnološkim viškom, niti mu je odlukom utvrđen nezakonit otkaz ugovora o radu, već se radi o naknadi plaće zbog zastoja u odvijanju procesa rada tuženog iz člana 72. stav 3. Zakona o radu, kako je naveo Vrhovni sud, u kojem slučaju se na visinu plaće primjenjuje odredba člana 56. GKU. Vrhovni sud je zaključio da apelantu u konkretnom slučaju za sporni period pripadaju i doprinosi koji nisu uplaćeni, kao i da je drugostepeni sud pravilno odlučio o troškovima cijelog postupka u skladu s uspjehom tužitelja. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelanti su naveli hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da je stav Vrhovnog suda povodom izjavljene revizije pogrešan i kontradiktoran, odnosno da Vrhovni sud nije dao jasan stav o postojanju odlučnih činjenica, te je zbog nedostatka valjanog pravnog obrazloženja došlo do povrede prava na pravično suđenje. Apelanti su naveli da tuženi nije vršio isplatu plaća u skladu s odredbama GKU, niti na način propisan odredbama Pravilnika o plaćama i drugim primanjima tuženog iz 1996. godine, te da su izjavljenom revizijom tražili da Vrhovni sud odgovori na pitanje koju odredbu GKU (čl. 56. ili 57.) treba primijeniti u konkretnom slučaju. Dalje, apelanti su ponovo iznijeli navode u vezi s načinom primjene Pravilnika i GKU, koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima. U vezi s tim, naveli su da smatraju da se na osnovu provedenih dokaza moglo zaključiti da kod tuženog nije došlo do prekida rada, već da su pojedini zaposlenici zbog nedostatka posla bili na čekanju posla, odnosno da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbu člana 56. GKU u konkretnom slučaju i donio pogrešnu odluku. Osim navedenog, apelanti su ukazali da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer ne postoje opravdani razlozi za tako dugo trajanje postupka. Apelanti smatraju da je na taj način došlo do kršenja zagarantiranih ljudskih prava, te su predložili isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM.

II.Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru ponovio dio svog obrazloženja iz osporene odluke u pogledu dopustivosti revizije u odnosu na drugoapelanticu i trećeapelanticu, kao i dio obrazloženja u odnosu na apelantovu reviziju, uz zaključak da ostaje pri pravnom stavu po pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata. Vrhovni sud je istakao da svojom odlukom nije uskratio prava apelanata navedena u apelaciji, niti je proizvoljno primijenio pravo u konkretnom slučaju, te je predložio da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, kao i da nije došlo do povrede prava apelanata navedenih u apelaciji. Kantonalni sud je istakao da je predmetni spis završio u roku određenom Planom rješavanja starih predmeta (za 2019. godinu), odnosno da je predmetni spis radi postupanja po žalbi dostavljen 30. septembra 2019. godine, dok je odluka donesena 20. decembra 2019. godine.

19. Općinski sud je u odgovoru kratko naveo hronologiju predmetnog postupka i nije se očitovao na navode iz apelacije (sudija koji je pisao odgovor naveo da nije učestvovao u postupku).

20. Tuženi je naveo da se apelacioni navodi odnose na sumiranje cjelokupnog postupka i citiranje zakonskih odredbi, što nisu razlozi za podnošenje apelacije, te je istakao da Pravilnik o plaćama i drugim primanjima iz 1996. godine ne može biti osnov za dosuđenje jer je prestao da važi prije utuženog perioda, odnosno ne može se primijeniti na spornu situaciju. Dalje, tuženi je naveo da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku, te je istakao da su u ponovnom postupku redovni sudovi (na tri instance) donijeli odluke u roku od „oko jedne godine“. Također, tuženi je naveo da su neosnovani i ostali navodi iz apelacije koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava od redovnih sudova u konkretnom postupku, pri čemu je ukazao da se predmetna apelacija u odnosu na drugoapelanticu i trećeapelanticu treba odbaciti kao nedopuštena (zbog proteka roka za podnošenje). V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

22. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 72. stav 3.

Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

23. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 48.

Osnovna plaća je najniži iznos (neto plaća) koji se zaposleniku isplaćuje za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uslove i rezultate rada.

Osnovna plaća utvrđuje se za svakog zaposlenika pojedinačno, zavisno od vrste i grupe složenosti poslova, njegovog doprinosa u radu, njegove sposobnosti u korištenju sredstava, alata i opreme, kvaliteta rada, te stručne spreme i stepena naučnog zvanja ili drugog službenog zvanja, utvrđenog zakonom, pravilnikom i ugovorom o radu.

[...] Član 49. stav 1.

Najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika i ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Član 56.

Zaposleniku pripada naknada plaće za vrijeme prekida rada za koji zaposlenik nije kriv u visini najniže plaće utvrđene u članu 49. ovog ugovora.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na drugoapelanticu i trećeapelanticu

26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

27. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnome lijeku koji je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

29. Ustavni sud zapaža da drugoapelantica i trećeapelantica u apelaciji pobijaju dio Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 192646 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine kojim je odbačena njihova revizija izjavljena protiv odbijajućeg dijela odluke o tužbenom zahtjevu apelanata, o kojem je pravosnažno odlučeno Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 192646 19 Rsž 2 od 20. decembra 2019. godine. Ustavni sud zapaža da je revizija drugoapelantice i trećeapelantice u tom dijelu odbačena zbog formalnih razloga, te da stoga i ne može biti predmet ocjene u ovom apelacionom postupku, odnosno Ustavni sud konstatira da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u odnosu na drugoapelanticu i trećeapelanticu navedena presuda Kantonalnog suda od 20. decembra 2019. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude jer se podrazumijeva da su drugoapelantica i trećeapelantica drugostepenu presudu primile prije datuma kada je donesena reviziona odluka (6. oktobra 2020. godine). Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 11. januara 2021. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su drugoapelantica i trećeapelantica primile pobijanu presudu Kantonalnog suda od 20. decembra 2019. godine.

Dopustivost u odnosu na apelanta

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i dio Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 192646 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine, kojom je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na dio pobijane presude Vrhovnog suda, kojim je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

35. Ustavni sud, prije svega, naglašava da je predmetni postupak pokrenut radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, dakle radilo se o pitanjima građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi. U odnosu na osporenu odluku

36. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantove revizione navode, koje on ponavlja i u apelaciji i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne i argumentirane razloge vezane za ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje te za zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev djelimično osnovan, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o radu i GKU. Također, Vrhovni sud je jasno i argumentirano obrazložio zašto je odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju, pri čemu je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne stavove nižestepenih sudova u vezi s primjenom materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ovakva obrazloženja ne smatra proizvoljnim i zapaža da apelant ne navodi, niti iz osporenih odluka proizlazi da je apelantu uskraćena bilo koja procesna garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već da je apelacija isključivo rezultat apelantovog nezadovoljstva osporenim odlukama.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani, osim u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku koje će Ustavni sud posebno ispitati.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je konkretni postupak pokrenut tužbom od 11. aprila 2011. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 6. oktobra 2020. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine postupka jeste devet godina i oko šest mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

41. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u pitanju radni spor, koji je, prema odredbama ZPP-a, hitan postupak. U vezi s apelantovim ponašanjem, Ustavni sud ne uočava da je svojim postupcima utjecao na dužinu postupka. U odnosu na složenost predmeta, Ustavni sud smatra, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, da se ne može izvesti zaključak da se radilo o posebno složenom predmetu.

42. S obzirom na to da se prema odredbama ZPP-a radi o hitnom postupku, Ustavni sud na prvi pogled uočava da je ukupna dužina trajanja parničnog postupka neprihvatljiva s aspekta zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je na ukupnu dužinu trajanja postupka u odlučujućoj mjeri utjecalo postupanje Kantonalnog suda kojem su prilikom odlučivanja o žalbama parničnih stranaka u prvoj fazi postupka bile potrebne četiri godine i 11 mjeseci da donese odluku kojom je uvažio žalbu tuženog, prvostepenu presudu ukinuo u dosuđujućem dijelu i predmet vratio na ponovno suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, koji je provodio dokazni postupak, svoju presudu donio u relativno primjerenom roku (6. decembra 2012. godine) od godinu dana i osam mjeseci računajući od podnošenja tužbe (11. aprila 2011. godine). Međutim, upravo zbog neažurnog postupanja Kantonalnog suda (koji je presudu o žalbama donio 14. novembra 2017. godine) predmetni parnični postupak je u toj prvoj fazi postupka ukupno trajao šest godina i sedam mjeseci, što je neprihvatljivo dug period. Ustavni sud uočava da je ponovni postupak, računajući od datuma donošenja odluke Kantonalnog suda (nema podatka kada je predmet dostavljen Općinskom sudu na ponovni postupak) na tri sudske instance trajao dvije godine i nepunih 11 mjeseci. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u ponovnom postupku bili ažurniji i da su odluke donosili u razumnim rokovima. Međutim, ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da njegova ukupna dužina ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, što se prije svega odnosi na period od datuma podnošenja tužbe pa do donošenja odluke Kantonalnog suda kojom je predmet u jednom dijelu vraćen na ponovni postupak, za što odgovornost u odlučujućoj mjeri snosi upravo Kantonalni sud zbog očigledne pasivnosti tokom žalbenog postupka.

43. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina postupka, uvažavajući sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, bila pretjerano duga. Naknada nematerijalne štete

44. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

46. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

47. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud ocijenio neosnovnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi, niti u osporenim odlukama bilo šta ukazuje da je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu došlo na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava. Imajući u vidu zaključak u vezi s tim pravom, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je postupak, koji je po zakonu hitan, trajao devet godina i oko šest mjeseci, pri čemu je dužini trajanja postupka u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Kantonalnog suda u žalbenom postupku (prva faza) u trajanju od četiri godine i sedam mjeseci, što taj sud u odgovoru na apelaciju ničim nije opravdao.

49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su sudovi dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja u vezi s ocjenom dokaza, utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom relevantnih propisa, a apelant ne ukazuje, niti iz osporenih odluka proizlazi da mu je prekršena neka druga procesna garancija prava na pravično suđenje.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je apelant tvrdnje o povredi tog prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud odbio kao neosnovane, a u osporenim odlukama nema ništa iz čega bi Ustavni sud zaključio da je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu došlo na način koji bi vodio utvrđenju kršenja tog prava.

51. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-70/21 (S. Č., M. P. i Z. K.) | Sudska praksa | Aktio