Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1836/22 (S. P. i drugi)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1836/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1836/22, rješavajući apelaciju koju su podnijele Sebiha Puškar i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Sebiha Puškar, Vahida Velić, Aida Puškar i Amina Puškar protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 044820 21 Gž od 7.
maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sebiha Puškar, Vahida Velić, Aida Puškar i Amina Puškar (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Cazina, koje zastupa Ines Midžić advokat iz Bihaća, podnijele su 23. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 044820 21 Rev od 15. februara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 044820 21 Gž od 7. maja 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2348/21 od 8. septembra 2021. godine, u odnosu na predmet AP-2419/21, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele protiv presude Kantonalnog suda od 7. maja 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelantica odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezane su apelantice da tužiocu (Š.H.), na ime duga, isplate iznos od 21.060,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je prednik apelantica S.P. (suprug, odnosno otac apelantica) u periodu od 22. jula 2015. godine do kraja 2016. godine pozajmio od tužioca određene novčane iznose, tako da njegov dug prema tužiocu iznosi 10.800,00 Eura. Kantonalni sud ukazao da se utvrđenje prvostepenog suda zasniva na ocjeni dokaza koje su izveli tužilac i apelantice, i to materijalnih dokaza i izjava svjedoka, te da žalbenim navodima ono nije dovedeno u sumnju. Kantonalni sud je zatim ukazao da je prvostepeni sud cijenio i navode apelantica da se njihov prednik 22. jula 2015. godine nalazio u policijskoj stanici u Cazinu, zbog saobraćajne nesreće koju je prouzrokovao, te da tog dana nije mogao pozajmiti iznos od 6.000,00 Eura. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio te navode apelantica, budući da je utvrđeno da je prednik apelantica napustio policijsku stanicu u 13.30 sati, te da je, kako to proizlazi iz iskaza tužioca i svjedoka koji su bili prisutni, tog dana pozajmio navedeni iznos. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio prijedlog apelantica za izvođenjem dokaza čitanjem ugovora o zajmu i drugih rukom pisanih pismena o zajmu koje je njihov prednik sastavljao sa drugim licima od kojih je uzimao pozajmicu, sa obrazloženjem da se ne radi o dokazima koji su od značaja u konkretnom slučaju. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da činjenica da u konkretnom slučaju nisu sačinjene pismene isprave ne može biti od značaja za donošenje drugačije odluke suda o tužbenom zahtjevu, jer iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužilac predniku apelantica i ranije posuđivao novac o čemu ni tada nisu sačinjene pismene isprave. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe čl. 557. do 556. Zakona o obligacionim odnosima, kada je obavezao apelantice, kao nasljednice S.P, da tužiocu na ime duga isplate navedeni novčani iznos.
5. Apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, ponavljaju navode koje su isticale i u parničnom postupku, a naročito da su redovni sudovi sve izvedene dokaze cijenili isključivo u korist tužioca, što je za rezultat imalo donošenje nezakonite presude, da je došlo do povrede principa ravnopravnosti strana u postupku, kao i da redovni sudovi nisu na zadovoljavajući način obrazložili svoje odluke. Konačno, apelantice navode da je njihov prednik uvijek sačinjavao pisane tragove u svim zajmovima u kojima se pojavljivao kao zajmodavac ili zajmoprimac, te da prvostepeni sud nije dao bilo kakve razloge zašto je odbio njihov prijedlog za izvođenjem navedenih ugovora o zajmu kao dokaza.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantice u apelaciji ponavljaju navode koje su isticale u žalbi protiv prvostepene presude, te da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje u odnosu na sve navode, a posebno u odnosu navode apelantica da je prvostepeni sud nezakonito odbio njihov prijedlog za izvođenje određenih dokaza. S obzirom na to, te kako apelantice osim paušalnih navoda da je prekršen princip ravnopravnosti strana i da osporene odluke nisu obrazložene, nisu ponudile bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je u provedenom postupku došlo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su ovi navodi neosnovani. Osim toga, apelantice su se pozvale i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić