Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1714/22 („Ecoplan“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1714/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1714/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Ecoplan“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Ecoplan“ d.o.o. Mostar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 055218 18 Rsž od 16. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Ecoplan“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 13. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 055218 21 Rev od 22. februara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 055218 18 Rsž od 16. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 055218 16 Rs od 22. novembra 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2072/21 od 8. jula 2021. godine, u odnosu na AP-2073/21, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 22. februara 2022. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke (M. L.) da se poništi kao nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužiteljki od 29. maja 2014. godine, pa da se obaveže apelant da tužiteljku vrati na posao i da joj na ime neisplaćene naknade plate za period od jula 2014. godine do juna 2015. godine uplati određene novčane iznose, kao i da za tužiteljku uplati pripadajuće doprinose Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) u određenom novčanom iznosu. Obavezan je apelant da tužiteljki, na ime razlike ugovorene i isplaćene plate za period od 1. oktobra 2013. godine do 1. juna 2014. godine, isplati ukupan iznos od 690,78 KM sa zakonskim zateznim kamatama (u pojedinačnim iznosima preciziranim u izreci prvostepene presude). Obavezan je apelant da nadležnom FZ PIO za tužiteljku uplati pripadajuće doprinose u ukupnom iznosu od 24.583,28 KM obračunate na razliku ukupno isplaćenog iznosa plate tužiteljke i iznosa prikazanog FZ PIO na koji su za tužiteljku ranije plaćeni doprinosi. Obavezan je apelant da tužiteljki na ime regresa za period od 2012. do 2014. godine isplati određeni novčani iznos. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju osporene presude, u odnosu na dio odluke kojom je apelant obavezan da za tužiteljku uplati pripadajuće doprinose kod FZ PIO, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da je poslodavac dužan da obračuna i uplati doprinose na stvarno isplaćenu platu, a ne samo na dio plate koji je kroz svoju finansijsku evidenciju prikazao kao uplaćen. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je na okolnost visine spornih potraživanja proveden dokaz vještačenjem sa vještakom finansijske struke, da je osnovni nalaz i mišljenje tog vještaka dopunjen nakon detaljno provedene analize dodatne dokumentacije, izvršenih obračuna i provedene komparacije s ostalom dokumentacijom. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud osporenu odluku zasnovao na platnim listama koje nisu provedene kao dokaz, te da je nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke sačinjen na osnovu tih platnih listi. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na ročištu održanom 23. novembra 2016. godine izmijenio procesno rješenje od 12. juna 2015. godine kojim je odbijen prijedlog tužiteljke za prihvaćanje platnih listi kao dokaza na način da je prihvatio naprijed navedene dokaze, te je usvojio i prijedlog tužiteljke da se sačini dopunski nalaz u mišljenje vještaka finansijske struke na osnovu tih dokaza. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio navedene platne liste na način da je utvrdio da apelant jeste svojim zaposlenima isplaćivao plate u iznosima prema tim platnim listama. Naime, Kantonalni sud je ukazao na zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju dokazano da je apelant vodio paralelnu dokumentaciju, odnosno „zvaničnu dokumentaciju“ sa umanjenim iznosima plata na koje se plaćao manji iznos doprinosa i dokumentaciju koju je dijelio zaposlenicima i u kojoj su navedeni tačni iznosi plata koje su zaposlenicima isplaćivane,. U vezi s tim Kantonalni sud je uputio na str. 26. i 27. prvostepene presude u kojoj je dato detaljno obrazloženje za naprijed navedene zaključke prvostepenog suda.
5. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbi člana 386. stav (2) Zakona o parničnom postupku odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, Kantonalni sud je ukazao da pri donošenju odluke o troškovima postupka treba cijeniti ne samo kvantitativan, nego i kvalitativan uspjeh stranaka u toku cijelog postupka, pa da su stoga neosnovani navodi tužiteljke da je njen uspjeh u sporu 69%.
Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da se odluka kojom je obavezan da za tužiteljku uplati pripadajuće doprinose nije mogla zasnovati na platnim listama koje nisu izvedene kao dokaz u konkretnom postupku. Takođe, apelant navodi da se nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke (odnosno dopuna tog nalaza i mišljenja) nije mogao zasnivati na navedenim platnim listama. Nadalje, apelant „opreza radi“ osporava i odluku o troškovima postupka navodeći da ta odluka nije zasnovana na zakonu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi, kroz ocjenu dokaza, utvrdili činjenično stanje, te primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto to ne može uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić