Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1639/22 (S. B.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1639/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1639/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Soraja Buturović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Soraja Buturović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 581146 17 Gž od 2. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Soraja Buturović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nusret Kolašinac advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 581146 17 Gž od 2. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 581146 16 P od 14. jula 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 14. jula 2017. godine utvrđeno je da je apelantica stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu, koji je pobliže opisan u izreci presude, kao i pripadajućim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini, što je tuženi (JP BH Pošta d.o.o. Sarajevo) dužan priznati i trpjeti da apelantica ostvari sva prava i obaveze koja pripadaju nosiocima stanarskih prava koji su to pravo stekli prije 6. decembra 2000. godine, a sve u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.
3. Presudom Kantonalnog suda od 2. februara 2022. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen.
4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tuženi u evidencijama Kantonalnog stambenog fonda evidentiran kao vlasnik, a apelantica kao korisnik navedenog stana. Nadalje je utvrđeno da je apelantici navedeni stan dodijeljen na privremeno korištenje 5. aprila 1994. godine, ali najduže do godinu dana od prestanka rata, odnosno neposredne ratne opasnosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da se apelantica, s obzirom na to da je neposredna ratna opasnost prestala 21. decembra 1996. godine, nakon 21. decembra 1997. godine ima smatrati nezakonitim korisnikom stana. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantica stekla stanarsko pravo na navedenom stanu na osnovu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je ukazao da apelantica nije bila korisnik navedenog stana na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana, te da stoga navedena zakonska odredba nije mogla poslužiti kao osnov za utvrđenje da je apelantica stekla stanarsko pravo na navedenom stanu.
5. Također, Kantonalni sud je ukazao da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 11. januara 2007. godine tuženom, kao davaocu stana na korištenje, dozvoljeno vraćanje stana u posjed. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da se dopis, koji je tuženi uputio Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 19. juna 2006. godine, ne može smatrati saglasnošću da faktičko stanje preraste u pravno, s obzirom na to da je u dopisu navedeno da apelanticu ne deložiraju do konačnog rješavanja dodjele stanova koje će biti izvršeno u skladu sa normativnim aktima vlasnika stana. Imajući u vidu da se apelantica od 21. decembra 1997. godine smatra nezakonitim korisnikom navedenog stana, te kako do 6. decembra 2000. godine nisu protekli rokovi propisani odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima, Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje stanarskog prava apelantici kao nezakonitom korisniku.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i ističe da je u postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, između ostalog, navodi da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da se ona ima smatrati nezakonitim korisnikom stana, s obzirom na to da je uselila u navedeni stan na osnovu privremenog rješenja tuženog od 5. aprila 1994. godine, kao i zbog toga što se tuženi saglasio sa time da ona nastavi koristiti stan. Također, apelantica smatra da je zaštićena od iseljenja u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica je u vezi s tim ukazala na odluke Ustavnog suda BiH broj AP 2148/05 i AP 340/06. Konačno, apelantica ukazuje da stan predstavlja njen dom, te smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva diskriminisana u odnosu na druge nosioce stanarskog prava koji su stekli to pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju ustavnih prava, na koja se pozvala u apelaciji, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosim, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge za svoj zaključak da je apelantica bespravni korisnik navedenog stana, te da je jasno obrazložio zbog čega u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za sticanje stanarskog prava u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima. Što se tiče apelantičinog pozivanje na odluke Ustavnog suda br. AP 2184/05 i AP 340/06, Ustavni sud ukazuje da se navedene odluke ne odnose na isto činjenično i pravno pitanje, slijedom čega je neosnovano apelantičino pozivanje na te odluke. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.
11. Nadalje, apelantica se poziva i na pravo na dom. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Konačno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa na osnovu čega bi se moglo zaključiti da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije na štetu apelantice, budući da te navode apelantica nije učinila ni vjerovatnim.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić