Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1816/22 (M. N.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1816/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1816/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mevludin Najetović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mevludin Najetović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 154633 21 Kž 2 od 16. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mevludin Najetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Denis Beganović advokat iz Zenice, podnio je 21. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 154633 21 Kž 2 od 16. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 154633 K 2 od 27. oktobra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 27. oktobra 2021. godine apelant je oglašen krivim da je, zajednički i u dogovoru sa A.Đ, u vrijeme i na način opisan u izreci presude, počinio produženo krivično djelo Teška krađa iz člana 287. stav (1) tačka a) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH) u vezi sa čl. 31. i 55. KZ F BiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

3. U obrazloženju osporene odluke, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku tužilac proveo dokaze, između ostalog, saslušanjem svjedoka A.Đ, E.M. i D.C. i uvid u presudu tog suda od 5. oktobra 2020. godine kojom je A.Đ. osuđen za navedeno krivično djelo, dok odbrana nije provodila dokaze, niti je tokom postupka isticala prigovore na dokaze optužbe. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je svjedok A.Đ. u svom iskazu na glavnom pretresu jasno naveo da je sva djela sa njim počinio apelant i da su bili samo njih dvojica, te da je navedeni iskaz u saglasnosti sa iskazom svjedoka D.C. koji je izjavio da je na video nadzoru vidio dva počinitelja. Također, Općinski sud je ukazao da je svjedok E.M. potvrdio da mu je A.Đ. u tri navrata prodavao stvari koje potiču od počinjenih krivičnih djela, te da je sa A.Đ. bila još jedna, njemu nepoznata osoba.

4. Presudom Kantonalnog suda od 16. marta 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepene presude i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud „nije dao ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih iskaza svjedoka A.Đ. i E.M. u pogledu odlučne činjenice prisustva apelanta prilikom prodaje ukradenih predmeta“. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud dao analizu i ocjenu iskaza navedenih svjedoka, te da je obrazložio zašto je prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka A.Đ. Naime, obrazloženo je da je svjedok A.Đ. uvjerljivo i bez ikakve zadrške potvrdio da je apelant bio njegov saučesnik u krađama, te da nema razloga da navedeni svjedok govori neistinu. Također, navedeno je i da odbrana nije dokazala da su apelant i navedeni svjedok bili u „zavadi“ zbog koje je, navodno, A.Đ. imao interes da neistinito svjedoči. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u žalbi navedeno da prvostepeni sud nije mogao koristiti presudu Općinskog suda od 5. oktobra 2020. godine za zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tačno da je tužilaštvo u spis uložilo navedenu presudu Općinskog suda, ali da prvostepeni sud nije utvrdio odlučne činjenice na osnovu navedene presude, već na iskazu svjedoka A.Đ. datom na glavnom pretresu.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode istaknute u toku krivičnog postupka, naročito da redovni sudovi nisu dali ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih iskaza svjedoka A.Đ. i E.M, koji se odnose na odlučnu činjenicu apelantovog prisustva prodaji ukradenih predmeta. Također, apelant osporava i dokaznu snagu presude kojom je A.Đ. oglašen krivim, zbog toga što je priznao krivicu, ali i zbog toga što ona ima značenje samo u tom krivičnom postupku i na osnovu nje se ne može oglasiti krivim apelant. Konačno, apelant smatra da je, s obzirom da postoji sumnja u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica koje se odnose na apelantovo učešće u učinjenju krivičnog djela za koje je osuđen, trebalo primijeniti princip in dubio pro reo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32. i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, te da je naročito obrazložio zašto je prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka A.Đ.. Također, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, koje ponavlja i u apelaciji, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, a takva obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Pri tome, imajući u vidu da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega su prihvatili iskaz svjedoka A.Đ, Ustavni sud smatra da apelantovo istrajavanje na tome da svjedok E.M. u svom iskazu nije ukazao na apelanta kao osobu koja je bila prisutna „prilikom prodaje ukradenih stvari“, ne dovode u pitanje pravičnost provedenog postupka. Konačno, u pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da će, shodno navedenom principu, sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, na osnovu ocjene izvedenih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta apelantovoj tvrdnji o kršenju principa in dubio pro reo. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanja prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1816/22 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio