Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1717/22 (A.H.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1717/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1717/22, rješavajući apelaciju koju je podnio A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. H.

protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 051885 22 Rsž od 25. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Sanjin Bandović advokat iz Živinica, podnio je 13. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Rs 051885 22 Rsž od 25. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 Rs 051885 20 Rs od 10. decembra 2021. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se poništi odluka tuženog (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, podružnica Termoelektrana „Kakanj“ Kakanj) o okončanju disciplinskog postupka od 26. marta 2020. godine, odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu sa ponudom ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima od 2. aprila 2020. godine i ugovor o radu od tog datuma, te odluka tuženog od 15. maja 2020. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad na poslove koje je obavljao po ugovoru o radu od 25. maja 2018. godine, te da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa po osnovu navedenog ugovora o radu, kao i da mu isplati određene novčane iznose na ime razlike manje utvrđene i isplaćene plate i naknade neimovinske štete zbog pretrpljene duševne boli uzrokovane degradacijom ličnosti i da za apelanta izvrši uplatu pripadajućih doprinosa.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant, kao KV mehaničar, kod tuženog zasnovao radni odnos 1995. godine, te da je apelant 16. maja 2018. godine u personalni dosije tuženog dostavio ovjerenu fotokopiju diplome Mješovite srednje škole „Travnik“ iz Travnika prema kojoj je stekao zanimanje Vozač motornih vozila-Specijalist (V stepen) na osnovu koje je zaključio ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima od 25. maja 2018. godine za obavljanje poslova radnog mjesta vozač. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi, postupajući po zaključku Vlade Federacije BiH, vršio provjeru vjerodostojnosti diploma svih zaposlenih i da je u tom postupku Mješovita srednja škola „Travnik“ iz Travnika dopisom od 24. februara 2020. godine obavijestila tuženog da nije imala registrovanu vrstu srednje škole za sticanje stručnog zvanja Vozač motornih vozila-Specijalist, te da navedena škola nije izdala spornu diplomu. Također, utvrđeno je da je tuženi proveo disciplinski postupak protiv apelanta koji je okončan odlukom od 26. marta 2020. godine kojom mu je, zbog davanja neistinitih podataka važnih za obavljanje poslova za koje je zaključio ugovor o radu od 25. maja 2018. godine, navedeni ugovor otkazan, te je apelantu ponuđen ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima od 2. aprila 2020. godine koji je apelant potpisao. Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 97. stav (1) Zakona o radu kojima je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju da je radnik odgovoran za teži prestup ili težu povredu radne obaveze, te na odredbe člana 107. stav (1) istog zakona kojima je propisano da se odredbe tog zakona koje se odnose na otkaz primjenjuju i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi radniku zaključivanje ugovora pod izmijenjenim uslova. Također, Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 158., 192. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je uređeno pitanje naknade štete i pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove. Imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda (da odluka tuženog o otkazu ugovora o radu sa ponudom ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima nije nezakonita) jer je u konkretnom slučaju u provedenom disciplinskom postupku utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz člana 134. tačka 2) Pravilnika o radu tuženog. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da apelant nema pravo ni na naknadu na ime razlike plate, doprinosa i „imovinske štete zbog pretrpljene duševne boli uzrokovane degradacijom ličnosti“, budući da za takvu naknadu nisu ispunjeni uslovi propisani relevantnim odredbama Zakona o radu. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke (kao i dopunu tog nalaza i mišljenja na koju apelant nije imao primjedbi) ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, te zaključio da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnji tuženog i duševnih bolova apelanta, odnosno krivicu tuženog u smislu odredbi člana 154. u vezi sa članom 158. ZOO, zbog čega su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije cijenio nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U opširnoj apelaciji apelant, između ostalog, navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Detaljno iznosi tok postupka pred redovnim sudovima i navodi da je prvostepeni sud „trebao zaključiti da je narušen zdravstveni status (apelanta), te da je apelant „trpio duševnu bol uzrokovanu degradacijom na radnom mjestu“. Naime, apelant smatra da u postupku nije pravilno cijenjen nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te ističe da su osporene odluke tuženog nezakonite.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je postupku pred redovnim sudovima došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot njegovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u konkretnom postupku. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1717/22 (A.H.) | Sudska praksa | Aktio