Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1894/22 (M. M.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1894/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1894/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Marina Mikulčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marina Mikulčić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 478771 22 Rev od 9. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marina Mikulčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 478771 22 Rev od 9. februara 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 478771 14 Rs od 25. januara 2017. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Reiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina) da joj isplati razliku plate sa naknadom za minuli rad, razliku naknade za godišnji odmor za 2012. godinu, da uplati razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i da isplati jubilarnu nagradu u određenim novčanim iznosima.
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 478771 17 Rsž od 2. septembra 2021. godine apelantičina žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je obavezana tužena da apelantici isplati na ime razlike plate sa naknadom za minuli rad, razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2012. godinu i da uplati razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje određene novčane iznose, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena.
4. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 9. februara 2022. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Revizija tužene je djelimično usvojena i drugostepena presuda preinačena tako da je apelantičina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena, osim u odnosu na regres za 2012. godinu. U odnosu na taj dio revizija je odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud odbio apelantičin tužbeni zahtjev zbog toga što nije dokazala da radno mjesto na koje je bila raspoređena kod tužene spada u VI grupu složenosti poslova iz člana 26. Kolektivnog ugovora za granu finansija F BiH (u daljnjem tekstu: GKU). Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu tako što je dosudio razliku plate sa naknadom za minuli rad i uplate doprinosa, smatrajući da poslovi koje je apelantica kao dipl. ekonomistica radila, spadaju u VI grupu složenosti poslova sa koeficijentom 3,00 i da je to u isključivoj vezi sa stepenom školske spreme. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se iz sadržaja zaključenog ugovora o radu ne može zaključiti u koju grupu složenosti spadaju poslovi koje je apelantica obavljala. S druge strane, finansijsko vještačenje je izvršeno na način da je apelantica odredila predmet i obim vještačenja po koeficijentu 4,00. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da apelantica, na kojoj je bio teret dokazivanja, nije dokazala da poslovi koje je obavljala kod tužene sa viskom stručnom spremom spadaju u VI grupu složenosti poslova, te da je stoga pravilno prvostepeni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbio njen tužbeni zahtjev u smislu člana 123. stav (1) u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti koeficijent složenosti iz GKU, s obzirom na to da je, samim time što ima visoku stručnu spremu, dokazala da poslovi koje je obavljala kod tužene spadaju u VI i ostale grupe poslova.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, uključujući pitanje primjene odgovarajućeg koeficijenta, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1152/22 od 6. jula 2022. godine i AP-1305/22 od 7. septembra 2022. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić