Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2634/22 (E. R.)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2634/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2634/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Enisa Ramić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Enisa Ramić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 621627 18 Gž od 22. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enisa Ramić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa ZAK Sanja Bećirović- Zijadić i Edina Jahić iz Sarajeva, podnijela je 12. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 621627 18 Gž od 22. marta 2022. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 621627 16 P od 6. februara 2018. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi je tuženi (S.M.) smetao apelanticu u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu garažnog mjesta na način opisan u presudi. Odbijen je kao neosnovan i apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi smetao njen posjed nedovršenog stana na prvom spratu, objekta u prizemlju i sobe sa instalacijama u stambeno poslovnoj zgradi.

3. Rješenjem Kantonalnog suda od 22. marta 2022. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepeno rješenje je preinačeno tako što je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na smetanje posjeda garažnog mjesta, dok je u odbijajućem dijelu apelantičina žalba odbijena.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelantica bila u posjedu garažnog mjesta, ali da nije dokazala da je tuženi smetao njen posjed promjenom senzora garažnih vrata, već da vrata nije mogla otvoriti zbog kvara koji je prijavila preduzeću koje je ta vrata postavilo. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio kao neosnovan ovaj dio apelantičinog tužbenog zahtjeva na osnovu odredbe člana 7. i čl. 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno apelantičinim žalbenim navodima, pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da je bila u posjedu nedovršenog stana na prvom spratu, prostorije u prizemlju i sobe sa instalacijama u stambeno-poslovnoj zgradi, niti da je tuženi smetao u posjedu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica svojom voljom izgubila posjed spornih prostorija jer, iako je tokom postupka tvrdila da je tuženom predala ključeve, nije dokazala da ih je predala u zabludi ili zbog prevarnih radnji tuženog. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za posjedovnu zaštitu iz člana 327. stav 5. Zakona o stvarnim pravima.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je dokazala da je bila posljednji mirni posjednik spornih prostorija, te da je tuženi smetao njen posjed.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i mutatis mutandis, Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZPP, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, te da je odgovorio na sve apelantičine navode, koje ponavlja i u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Takođe, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavno pitanje na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2634/22 (E. R.) | Sudska praksa | Aktio