Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-130/21 (S. P.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-130/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-130/21, rješavajući apelaciju Senada Pandžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Pandžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 184095 17 Gž od 12. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Pandžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Fahira Rizvanbegović, advokat iz Mostara, podnio je 14. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 184095 17 Gž od 12. novembra 2020. godine.
2. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv Addiko bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate v.sp. 5.000,00 KM, Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 58 0 P 184095 16 P od 2. oktobra 2017. godine, kojom je utvrdio da je ništav ugovor o kreditu sklopljen 19. maja 2007. godine između apelanta i tužene (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da je slijedom navedenog tužena dužna isplatiti apelantu određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da se iz sadržaja odredaba spornog ugovora ne vidi da je kredit plasiran u KM, niti se vidi da je otplata vršena u KM. Kako u ugovoru nema pomena KM, kao nacionalne valute Bosne i Hercegovine, Općinski sud je zaključio da sporni ugovor ima sva obilježja deviznog kredita. Općinski sud je dalje naveo da je tužena, kao kreditor, spornim ugovorom apelantu, kao korisniku kredita, odobrila kreditna sredstva u iznosu od 16.845,00 CHF, te da je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u 84 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 252,47 CHF. S obzirom da u ugovoru nije jasno naznačeno za koju se valutu LIBOR odnosi, da nije naveden datum od kada se primjenjuje promjena i koji od pet tipova koji se objavljuju je indikator, da u ugovoru nije naveden iznos marže, Općinski sud je ocijenio da je jasno da apelantova obaveza kao korisnika kredita nije bila određene u momentu zaključenja ugovora niti je bila odrediva. Stoga je Općinski sud zaključio da je sporni ugovor ništav shodno odredbama čl. 103. i 47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je shodno odredbi člana
104. ZOO svaka ugovorna strana dužna vratiti primljeno. S obzirom da je Općinski sud utvrdio da je sporni ugovor ništav, nije ni odlučivao o drugom, supsidijarnom tužbenom zahtjevu (isplata određenog iznosa na ime neosnovano naplaćenih kreditnih obaveza po ugovoru).
4. Presudom Kantonalnoga suda broj 58 0 P 184095 17 Gž od 12. novembra 2020. godine usvojena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen apelantov primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje ništavosti spornog ugovora i isplatu određenog iznosa, dok je presuda u pogledu parničnih troškova ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju stranke zaključile ugovor o kreditu u KM sa dozvoljenom valutnom klauzulom, a ne ugovor o deviznom kreditu. S tim u vezi, ukazao je da se ugovori o kreditu zaključeni između fizičkih lica i banaka u CHF, čija je isplata vršena u KM, u kojoj valuti se vrši otplata anuiteta i plaćanje kamata, kao što je sporni ugovor, predstavljaju ugovore sa valutnom klauzulom (Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj I-2/2016). Kako je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora bilo dozvoljeno odobrenje kredita sa valutnom klauzulom, Kantonalni sud je zaključio da taj ugovor nije ništav u smislu člana 103. ZOO. Kantonalni sud je naveo da je iz kreditnog prijedloga vidljivo da je iznos kredita u CHF valuti izražen u KM valuti, iznos mjesečne rate u KM valuti, kao i da kamata iznosi 7%, koja se utvrđuje u zavisnosti od kretanja 12-mjesečnog LIBORA uvećan za maržu (4,5%). Dalje je navedeno da iako nije navedeno za koju valutu je vezan LIBOR, ima se smatrati da se odnosi na CHF valutu u kojoj je ugovoren kredit. Istaknuto je da iz odredbi ugovora proizlazi da je predmet obaveze odrediv, jer ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti u smislu člana 50. stav 1. ZOO, pa sporni ugovor nije ništav u smislu člana 46. ZOO. S tim u vezi, ukazano je da je stav o navedenom pitanju izražen u odluci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 135023 16 Spp od 25. maja 2016. godine, u kojoj je navedeno da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu koja sadrži tačno određenje fiksnog i varijabilnog dijela kamatne stope su dovoljno odredive s aspekta predmeta obaveze, pa ne predstavljaju ništavu odredbu u smislu člana 47. ZOO. Kako sporni ugovor sadrži sve elemente propisane članom 1065. i članom 1066. st. 1. i 2. ZOO i nije ništav, Kantonalni sud je odbio apelantov primarni tužbeni zahtjev. Istaknuto je da je zbog preinačenja odluke o primarnom zahtjevu ukinuta odluka o troškovima postupka, jer će prvostepeni sud prilikom odlučivanja o apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu odlučiti i o troškovima parničnog postupka.
6. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Tvrdi da predmet i obaveza predmetnog ugovora nisu bili određeni niti odredivi, jer ih je tužena mijenjala iz dana u dan, vežući fiktivno ugovor za CHF valutu koju nije isplatila apelantu, te se u jednom momentu apelantov dug skoro uduplao. Apelant smatra i da je Kantonalni sud zanemario monetarno uređenje države, koje se odnosi na zakonsku valutnu klauzulu kojom je tečaj domaće valute fiksiran za valutu EUR, te ukazuje da je Zakonom o Centralnoj banki propisana zakonska valutna klauzula. Ističe da uvođenje u poslovanje banke druge strane valute sa promjenjivim tečajem praktično znači direktno kršenje aranžmana valutnog odbora, odnosno zakonske valutne klauzule. Također ističe da navedene odredbe predstavljaju lex specialis u odnosu na odredbe ZOO, te da je pogrešno tumačenje iz osporene odluke da „ne postoji zakonska odredba koja zabranjuje ugovaranje valutne klauzule u stranoj valuti“. Osim toga, čak i da je valutna klauzula bila ugovorena i zakonski dozvoljena, apelant smatra da je na osnovu predmetnog ugovora, a posebno nakon promjena koje je tužena vršila po vlastitom nahođenju i bez ikakvog obavještavanja apelanta, njegova kreditna obaveza bila neodređene i neodrediva, što samo po sebi predstavlja pravne razloge za ništavost spornog ugovora.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje pravana pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, tač. 45-47, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić