Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2523/22 (S.M.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Dokazni postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2523/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2523/22, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. M.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 035181 20 Rev od 15. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnijela je 2. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 035181 20 Rev od 15. marta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 035181 19 Gž od 19. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 035181 18 P od 27. juna 2019. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezan je tuženi (Biro zelene karte Bosne i Hercegovine) da apelantici, na ime naknade materijalne štete za troškove liječenja i tuđe njege i pomoći, isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da joj na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade isplati određeni novčani iznos, te da joj ubuduće plaća mjesečnu novčanu rentu zbog potpune nesposobnosti za rad.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelantica u saobraćajnoj nezgodi, koju je skrivio vožač koji je upravljao vozilom inostranih tablica, zadobila tjelesne povrede. Zatim je utvrđeno da apelantica u vrijeme kada se dogodila saobraćajna nezgoda nije bila u radnom odnosu, te da je tokom liječena bila osigurana putem Zavoda za zapošljavanje. Također, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, utvrđeno je da je apelantica nakon saobraćajne nezgode radno sposobna za obavljanje lakših i srednje teških poslova. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da nisu ispunjeni uslovi za naknadu materijalne štete u obliku novčane rente, niti za naknadu izmakle dobiti, u smislu čl. 188. i 189. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Vrhovni sud naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada nisu prihvatili iskaze saslušanih svjedoka na okolnosti da je apelantica u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode bila u radnom odnosu, budući da ti iskazi nemaju uporište u drugim izvedenim dokazima, niti su se na osnovu njih mogle utvrditi relevantne činjenice, pri čemu se radi o svjedocima koji su u bliskom odnosu sa apelanticom. Imajući u vidu da apelantica nije dokazala da je u vrijeme kada se dogodila saobraćajna nezgoda bila u radnom odnosu, odnosno da je nakon iste potpuno radno nesposobna, kako je tvrdila, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantičin tužbeni zahtjev, u smislu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila tokom parničnog postupka, te navodi da su sudovi proizvoljnom ocjenom iskaza svjedoka zaključili da u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode nije bila u radnom odnosu, slijedom čega su pogrešnom primjenom materijalnog prava odbili njen tužbeni zahtjev, te se poziva na pravo na obrazloženu sudsku odluku. U prilog svojih tvrdnji da je imala pravo na dosuđivanje naknade materijalne štete na ime izgubljene zarade i novčane rente zbog nesposobnosti za rad, dostavila je presude Vrhovnog suda od 13. juna 2006. godine i 24. maja 2007. godine, kojim su dosuđeni ovi oblici materijalne štete zbog nesposobnosti za rad koja je posljedica saobraćajne nezgode.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama ZOO i ZPP, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, te da je odgovorio na sve apelantičine navode, koje ponavlja i u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnih navoda da osporena odluka nije obrazložena i da nisu pravilno cijenjeni provedeni dokazi, nije ponudila bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je u provedenom postupku došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje, pa proizlazi da apelantica svoje tvrdnje o kršenju navedenog prava u suštini zasniva na svom nezadovoljstvu konačnim rezultatom postupka u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku apelantičino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pitanje posebno ispita prema standardima prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je apelantica pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Što se tiče apelantičinog pozivanja na navedene odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da je, nakon izvršenog uvida u navedene odluke, utvrdio da se ne istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, slijedom čega je neosnovano apelantičino pozivanje na te odluke.
9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić