Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1288/21 (M. Š.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Invalidnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1288/21
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1288/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Miroslav Šero, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Miroslav Šero.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005135 20 U 2 od 4.
februara 2021. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da apelantu Miroslavu Šeri u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Miroslav Šero protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005135 20 U 2 od 4. februara 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslav Šero (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bruno Božić, advokat iz Travnika, podnio je 16. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005135 20 U 2 od 4. februara 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanje branilaca i invalida odbrambeno-otadžbinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-03- 41-ZKZ-4488/14-1 od 17. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Ministarstva i Službe za društvene djelatnosti, Odjel za branilačko-invalidsku skrb Općine Vitez (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 16. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju 20., odnosno 30. juna 2022. godine. Služba u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 13. jula 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Rješenjem Službe broj UPI-03-41-211/05 od 21. oktobra 2005. godine, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku priznavanja prava na ličnu invalidninu, apelantu kao ratnom vojnom invalidu (u daljnjem tekstu: RVI) V grupe sa 70% vojnog invaliditeta priznato je i dalje svojstvo RVI V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja koje je zadobio kao pripadnik HVO-a sa pravom na ličnu invalidninu i ostala prava propisana zakonom.
Osporeni postupak
7. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-03-41-ZKZ-4488/14 od 3. marta 2015. godine, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu, ukinuto je konačno rješenje Službe od 21. oktobra 2005. godine, kao i pravne i materijalne posljedice koje je to rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar je riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja u Oružanim snagama HVO-a sa pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom.
8. Apelant je tužbom od 31. marta 2015. godine pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005135 15 U od 1. februara 2018. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Ministarstva i predmet je vraćen istom organu na ponovno rješavanje.
9. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-03-41-ZKZ-4488/14-1 od 17. februara 2020. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 21. oktobra 2005. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO) sa pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom.
10. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je, prije svega, navelo da je presudom Vrhovnog suda od 1. februara 2018. godine predmet vraćen na ponovno rješavanje iz razloga što je apelantu (u prethodnom postupku) samo formalno omogućeno da se izjasni na nalaz i mišljenje Ljekarske komisije od 18. decembra 2014. godine. Istaknuto je da je u toj presudi navedeno da je Ministarstvo trebalo zapisnik o apelantovom izjašnjenju dostaviti Ljekarskoj komisiji da se detaljno i pojedinačno izjasni i u tom pravcu da svoj nalaz i mišljenje uz apelantovo učešće. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da je kompletan spis predmeta ponovo dostavilo Ljekarskoj komisiji, koja je na osnovu ponovnog pregleda i medicinske dokumentacije donijela novi nalaz i mišljenje od 24. oktobra 2018. godine i utvrdila procenat invaliditeta 40% VIII grupe, uz decidirano obrazloženje razloga za smanjenje procenta vojnog invaliditeta u odnosu na konačno rješenje. Ministarstvo je, dalje, navelo da je apelant blagovremeno uložio prigovor na nalaz i mišljenje Ljekarske komisije od 24. oktobra 2018. godine u kojem je naveo da se ne slaže sa nalazom i mišljenjem, da se žali na rad Ljekarske komisije i traži ponovni pregled. Postupajući po prigovoru, Ljekarska komisija je donijela novi nalaz i mišljenje od 19. jula 2019. godine kojim je na osnovu ponovnog pregleda apelanta i medicinske dokumentacije utvrđen apelantov invaliditet u visini 20% X grupe, trajno, po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti, uz decidirano obrazloženje razloga za smanjenje procenta vojnog invaliditeta u odnosu na konačno rješenje.
11. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da je Ljekarska komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, kao i na osnovu medicinske dokumentacije i pregleda apelanta, koji je na taj način ponovo učestvovao u postupku, te je utvrdila invaliditet od 20% X grupe – trajno. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je nalaz i mišljenje Ljekarske komisije od 19. jula 2019. godine potpun, jasan, dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja.
12. Apelant je tužbom od 18. marta 2020. godine pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005135 20 U 2 od 4. februara 2021. godine odbijena je apelantova tužba.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Ljekarska komisija, po blagovremeno uloženom prigovoru, na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, neposrednog pregleda apelanta i na osnovu dodatnih dijagnostičkih pretraga donijela nalaz i mišljenje od 19. jula 2019. godine koji je po ocjeni tog suda potpun, jasan, dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa članom 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija. Imajući u vidu da je nalaz i mišljenje dat na osnovu neposrednog pregleda apelanta, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navodi iz tužbe da su povrijeđene odredbe materijalnog prava i Zakona o upravnom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je i ostale prigovore iz tužbe ocijenio neosnovanim jer nisu imali uticaj na drugačije odlučivanje, a posebno imajući u vidu da su kod apelanta izvršene dodatne dijagnostičke pretrage u februaru i aprilu 2019. godine, koje je Ljekarska komisija cijenila u nalazu i mišljenju od 19. jula 2019. godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke jer je postupak vođen bez apelantovog učešća i da te povrede nisu otklonjene naknadnim pozivanjem apelanta da se izjasni na nalaz i mišljenje jer je izjašnjenje traženo po okončanju postupka i nije imalo uticaj na ishod postupka. Apelant dalje navodi da je pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i da su dokazi proizvoljno ocijenjeni. U vezi s tim, osporava nalaz i mišljenje od 19. jula 2019. godine i smatra da Ljekarska komisija nije ispravno utvrdila njegovu invalidnost. Apelant smatra da mu je u postupku trebalo biti omogućeno da i on izvede svoj dokaz medicinskog vještačenja, koji bi suprotstavio vještačenju Ljekarske komisije. Osim toga, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz člana 6. Evropske konvencije. b)Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u presudi koja je donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Ministarstvo je navelo da u postupku nije došlo do povrede apelantovih prava, te da je Ministarstvo provelo sve potrebne radnje u najkraćem mogućem roku.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka US 90/17 i 29/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka i 70/07) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1.
Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve odbrane u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
18. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravka, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH, 103/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (1) Sva rješenja kojima su priznata prava na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od drugog lica, ortopedski dodatak, porodičnu invalidninu, uvećanu porodičnu invalidninu, mjesečni novčani dodatak za dobitnike ratnih priznanja ili odlikovanja, osnovno osiguranje i penzije pod povoljnijim uvjetima, podliježu reviziji u skladu sa ovim Zakonom.
19. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
20. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 005135 20 U 2 od 4. februara 2021. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radilo o predmetu kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obaveza, tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
a)U odnosu na osporene odluke
30. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno ocijenjeni dokazi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je Ministarstvo pravilno i zakonito postupilo kada je rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelantu priznalo svojstvo RVI X grupe sa 20% vojnog invaliditeta u skladu sa nalazom i mišljenjem Ljekarske komisije. Naime, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud obrazložio da je Ljekarska komisija nalaz i mišljenje donijela na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, neposrednog pregleda apelanta i na osnovu dodatnih dijagnostičkih pretraga, te da je nalaz i mišljenje potpun, jasan, dovoljno obrazložen i da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Ovakvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da učestvuje u postupku, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja rješenja Ministarstva proizlazi da je apelant imao pravo ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje, da je uložio prigovor, te da je Ljekarska komisija postupajući po prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje od 19. jula 2019. godine kojim je na osnovu ponovnog pregleda apelanta i medicinske dokumentacije utvrđen invaliditet. Nadalje, Ustavni sud ističe da je apelant identične navode isticao i pred Vrhovnim sudom koji je te navode razmotrio i ocijenio ih neosnovanim.
32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza, odnosno da je osigurao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani. b)U odnosu na suđenje u razumnom roku
33. Ustavni sud je u brojnim odlukama u kojima se bavio pitanjem dužine postupka pred sudovima isticao da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).
35. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti Ministarstvo donijelo rješenje od 3. marta 2015. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 4. februara 2021. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao pet godina i 11 mjeseci, što je relevantan period koji će ispitati Ustavni sud.
36. U konkretnom slučaju radi se o predmetu kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u ovoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je postupak bio naročito značajan za apelanta jer je od rezultata tog postupka zavisilo njegovo pravo na ličnu invalidninu i ostala prava propisana zakonom, kao i da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini trajanja postupka.
37. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Ministarstvo po službenoj dužnosti donijelo rješenje 3. marta 2014. godine, a da je apelant tužbom od 31. marta 2015. godine pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom. Postupak pred Vrhovnim sudom je okončan nakon dvije godine i 10 mjeseci tako što je apelantova tužba uvažena, poništeno rješenje Ministarstva i predmet vraćen na ponovno rješavanje. Ustavni sud, dalje, ukazuje da je Ministarstvo, u ponovnom postupku, odluku donijelo nakon dvije godine, a apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u martu 2020. godine. Nakon toga, Vrhovni sud je u roku od 10 mjeseci, odlučujući po apelantovoj tužbi, donio konačnu odluku u predmetu. Ustavni sud ističe da Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao razloge za dužinu trajanja postupka, dok je Ministarstvo navelo da je postupalo u „najkraćim mogućim rokovima“.
38. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak koji je naročito značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao pet godina i 11 mjeseci, pri čemu je postupak najduže trajao pred Vrhovnim sudom koji je na taj način u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini postupka, a koji svoju pasivnost nije na bilo koji način opravdao.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
40. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
41. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
42. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije BiH u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
43. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak povodom kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu, koji nije složen i koji je značajan za apelanta, trajao pet godina i 11 mjeseci, pri čemu je najduže trajao pred Vrhovnim sudom, koji nije ponudio opravdanje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom.
45. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio da nije utvrdio nepravilnosti u postupanju organa uprave, te kada je u osporenim odlukama, u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog prava, obrazloženo zbog čega je apelantu utvrđen manji stepen invaliditeta.
46. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić