Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2679/22 (Općina Tomislavgrad)

Odluka donesena 02. 11. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Javna vlast
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2679/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 11. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2679/22, rješavajući apelaciju Općine Tomislavgrad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Tomislavgrad protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 002196 22 R 5 od 17. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Tomislavgrad, podnijela je 13. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 U 002196 22 R 5 od 17. juna 2022. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda od 17. juna 2022. godine, po prijedlogu predlagača osiguranja (M.Ć. i drugih), određena je mjera osiguranja protiv apelantice, te joj je naloženo da obustavi izvođenje građevinskih i drugih radova na nekretnini pobliže označenoj u izreci rješenja, uz zabranu da ubuduće na toj nekretnini preduzima radove do naredne odluke suda o mjeri osiguranja, odnosno do odluke Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) po zahtjevima za vanredno preispitivanje sudske odluke u predmetu broj 10 0 U 002196 21 U 4.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je presudom tog suda od 17. decembra 2021. godine usvojen tužbeni zahtjev predlagača osiguranja kao tužilaca, te je oglašeno ništavim rješenje o eksproprijaciji, kojim je eksproprisana sporna nekretnina u suvlasništvu njihovih prednika. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da oglašavanje ništavim rješenja o eksproprijaciji podrazumijeva da rješenje nije ni doneseno, a kako oglašavanje ništavim djeluje od samog početka (ex tunc) smatra se da nekretnina nije ni eksproprisana iz vlasništva prednika predlagača osiguranja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su predlagači osiguranja uz prijedlog za određivanje mjere osiguranja podnijeli materijalne dokaze iz kojih je vidljivo da se na spornoj nekretnini izvode radovi na izgradnji dječijeg igrališta. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su predlagači osiguranja učinili vjerovatnim pravo suvlasništva na spornoj nekretnini, kao i da bi ostvarivanje njihovog prava bilo znatno otežano ukoliko bi apelantica nastavila sa izvođenjem radova. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je odredio mjeru osiguranja u smislu odredaba čl. 269. i 276. stav 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 55. Zakona o upravnim sporovima.

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) i Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da je mjera osiguranja nezakonita jer predlagači osiguranja nisu učinili vjerovatnim pravo vlasništva na spornoj nekretnini, niti da bi ostvarivanja njihovih prava bilo znatno otežano izgradnjom dječijeg igrališta. Osim toga, apelantica sa pozvala na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na pravni status apelantice, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud zapaža da se navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala, odnose na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno ukazao da su predlagači osiguranja učinili vjerovatnim pravo suvlasništva na spornoj nekretnini, kao i da bi ostvarivanje njihovog prava bilo znatno otežano ukoliko apelantica nastavi sa izvođenjem radova na toj nekretnini, slijedom čega je zaključio da su ispunjeni uslovi za određivanje mjere osiguranja. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije ove navode obrazložila, a Ustavni sud ne primjećuje da je takva povreda očigledna. Stoga su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2679/22 (Općina Tomislavgrad) | Sudska praksa | Aktio