Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1733/22 (A. F. i A. F.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ostavina
- Miješanje u imovinu
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Doživotno izdržavanje
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1733/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1733/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Almir Frljak i Arnes Frljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Almir Frljak i Arnes Frljak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 076884 20 Rev od 14. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Frljak i Arnes Frljak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Breze, koje zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijeli su 16. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 076884 20 Rev od 14. decembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 076884 19 P od 1. aprila 2020. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 13. marta 2018. godine između E.A. (u daljnjem tekstu: ostaviteljka) kao primaoca izdržavanja i U. Ć. i H. Z. (u daljnjem tekstu: tužene) kao davalaca izdržavanja, te je odlučeno da nekretnine koje su bile predmet tog ugovora predstavljaju ostavinsku masu ostaviteljke koja će se raspraviti u ostavinskom postupku koji se vodi pred tim sudom. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev oca apelanata Š. F. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) i H. F. da se utvrdi da ostavinsku masu ostaviteljke čine novčana sredstva precizirana u izreci presude. Obavezane su tužene da predniku apelanata i H. F. solidarno naknade troškove postupka, te su obavezani prednik apelanata i H. F. da tuženim solidarno naknade troškove postupka.
3. Kantonalni sud u Zenici je Presudom broj 41 0 P 076884 20 Gž od 25. avgusta 2020. godine djelimično uvažio žalbe parničnih stranaka i preinačio odluku o troškovima postupka na način da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Vrhovni sud je presudom od 14. decembra 2021. godine usvojio reviziju tuženih i preinačio nižestepene presude u usvajajućem dijelu tako što je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev prednika apelanata i H. F., te ih obavezao da tuženim naknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su parnične stranke braća i sestre, da je ostaviteljka zbog moždanog udara hospitalizovana 8. marta 2018. godine, te da je sporni ugovor zaključen i notarski obrađen na način pobliže naznačen u obrazloženju presude, za vrijeme njenog boravka u bolnici . U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je opšta pretpostavka za zaključenje valjanog ugovora sposobnost stranaka da slobodno izraze svoju volju, odnosno potpuna poslovna sposobnost koja se pretpostavlja, pa onaj ko tvrdi drugačije mora to i dokazati. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su osnovani revizioni navodi tuženih da su nižestepeni sudovi pogriješili u tumačenju pravila o teretu dokazivanja smatrajući da su tužene bile dužne da dokažu svoje tvrdnje da ostaviteljka u momentu zaključivanja osporenog ugovora nije bila sposobna za rasuđivanje.
5. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su prednik apelanata i H. F. tužbu zasnovali na tvrdnji da ostaviteljka, usljed pretrpljenog moždanog udara, nije bila sposobna za zaključivanje osporenog ugovora, a samim tim ni za zaključenje spornog ugovora te da su stoga oni bili dužni da to i dokažu. Vrhovni sud je naveo da, međutim, takvu činjenicu prednik apelanata i H. F. nisu dokazali. Naime, iz provedenog medicinskog vještačenja slijedi da vještak neuropsihijatar na osnovu dostupne medicinske dokumentacije nije mogla sa sigurnošću utvrditi da ostaviteljka nije bila sposobna za rasuđivanje prilikom sklapanja spornog ugovora, pa kod takvog izjašnjenja navedenog vještaka i u odsustvu drugih dokaza, slijedi da prednik apelanata i H. F. nisu dokazali da je ostaviteljka u vrijeme sklapanja spornog ugovora bila poslovno nesposobna, zbog čega bi sporni ugovor bio ništav. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su tačne tvrdnje prednika apelanata i H. F. da notar koji je obradio sporni ugovor nije od bolničkog osoblja tražio saglasnost za to, nije prijavio svoj dolazak, niti se u bolnici informirmisao o zdravstvenom stanju ostaviteljke. Međutim, Vrhovni sud je istakao da takvo postupanje, iako bi bilo svrsishodno, nije bilo obavezno jer je notar, u smislu odredbi člana 80. Zakona o notarima, bio u obavezi da provjeri da li je stranka sposobna i ovlašćena za zaključivanje ugovora, a notar je tu svoju obavezu u konkretnom slučaju izvršio, što je sud utvrdi iz iskaza koji je dao pred sudom i koji prednik apelanata i H. F. nisu doveli u pitanje. Stoga, kako je Vrhovni sud istakao, to što notar nije na notarskoj ispravi naveo „vanjsko uredovanje“, kako to predviđa član 34. Pravilnika o radu notara, predstavlja tehnički propust koji ne može utjecati na drugačije odlučenje.
Apelacioni navodi
6. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti najprije ukazuju da je njihov prednik preminuo, te da su rješenjem o nasljeđivanju od 7. decembra 2021. godine apelanti proglašeni za njegove nasljednike (navedeno rješenje je dostavljeno u prilogu apelacije). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje je njihov prednik iznosio u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da je notar u okolnostima konkretnog slučaja, kada je ostaviteljka bila osoba od 80 godina koja je zbog moždanog udara bila smještena na bolničko odjeljenje neurologije, bio dužan da traži mišljenje ljekara da bi mogao zaključiti da je ostaviteljka sposobna za rasuđivanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se, pri tome, izjasnio u vezi navoda i tvrdnji koje je prednik apelanata isticao u toku postupka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, odnosno da je dovoljno obrazložio da je notar, u smislu odredbi člana 80. Zakona o notarima, u konkretnom slučaju izvršio svoju obavezu da provjeri da li je stranka sposobna i ovlašćena za zaključivanje ugovora. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje ili da je došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti su apelanti ponudili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić