Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-843/22 („Privredna banka Sarajevo“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Mjenica
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-843/22

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 843/22, rješavajući apelaciju „Privredne banke Sarajevo“ d.d. Sarajevo“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Privredne banke Sarajevo“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 028306 21 Rev od 5. januara 2022.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Privredna banka Sarajevo“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 7. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 028306 21 Rev od 5. januara 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužene „Bobar banke“ a.d. Bijeljina u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 22. do 24. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 29. juna do 19. jula 2022. godine.

4. U skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02- 1056/21 od 17. decembra 2021. godine, apelantici su 25. jula 2022. godine dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje.

5. Apelantica nije dostavila traženo izjašnjenje u ostavljenom roku od osam dana. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 028306 18 Ps 2 od 26. marta 2021. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o nenamjenskom oročenom depozitu od 31. marta 2014. godine, s podacima kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), po svojoj pravnoj naravi ugovor o kreditu; da apelanticino potraživanje iz stečajne mase priznato odlukom likvidacionog upravnika od 20. marta 2015. godine u iznosu od 3.047.336,00 KM predstavlja potraživanje osiguranog kreditora tužene i da spada u isplatni red iz člana 119. stav 1. tačka 2. Zakona o bankama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZB); te da se naloži stečajnom upravniku da izmijeni tabelu priznatih potraživanja (stav I). Također, navedenom presudom apelantica je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove postupka (stav II).

8. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Na osnovu provedenih dokaza, Okružni privredni sud je utvrdio da su apelantica i tužena 31. marta 2014. godine zaključile sporni ugovor o nenamjenskom oročenom depozitu u iznosu od 3.000.000,00 KM na period od tri mjeseca, kao i da je taj rok produžen do 31. decembra 2014. godine aneksom ugovora od 1. jula 2014. godine. Tužena je kao osiguranje izvršenja navedenog ugovora izdala bjanko mjenicu s mjeničnom izjavom. Nad tuženom je 23. decembra 2014. godine otvoren postupak likvidacije. U tom postupku apelantica je prijavila potraživanje na osnovu spornog ugovora s dospjelom kamatom u iznosu od 3.047.336,00 KM, a to potraživanje je priznato odlukom likvidacionog upravnika od 20. marta 2015. godine. Nad imovinom tužene je 24. januara 2017. godine otvoren stečajni postupak u kojem je apelantica aktom od 7. marta 2017. godine prijavila potraživanje u iznosu od 5.547.509,61 KM. Stečajni upravnik je na ispitnom ročištu od 24. maja 2017. godine navedeno potraživanje priznao i razvrstao ga u red namirenja iz člana 119. tačka 5. stav 1. ZB. Iz provedenih dokaza proizlazi da se potraživanje u stečajnom postupku odnosilo na potraživanja na osnovu dva ugovora o oročenom depozitu, i to spornog ugovora o nenamjenskom oročenom depozitu iznosa od 3.000.000,00 KM s dospjelim kamatama u iznosu od 47.336,00 KM i ugovora o „overnight“ (kratkoročnom) depozitu od 26. i 27. novembra 2014. godine zaključenog između tužene i „Bor banke“ d.d. Sarajevo (apelanticine prednice), kojim je oročen iznos od 2.500.000,00 KM, te kamatama u iznosu od 173.61 KM. Naknadnom prijavom za umanjenje potraživanja od 17. novembra 2017. godine apelantica je obavijestila stečajnog upravnika da povlači prijavljeno potraživanje u iznosu od 3.547.509,61 KM i da ostaje pri potraživanju u iznosu od 2.000.000,00 KM. Apelantica je uz naknadnu prijavu o odricanju od dijela potraživanja dostavila odluku svog Nadzornog odbora od 5. jula 2017. godine o trajnom otpisu potraživanja iznosa od 2.311.741,61 KM i odluku Nadzornog odbora „Bor banke“ d.d. Sarajevo od 28. marta 2016. godine o trajnom otpisu potraživanja iznosa od 1.250.173,61 KM. Na posebnom ispitnom ročištu od 27. marta 2019. godine stečajni upravnik je priznao apelanticino potraživanje u iznosu od 2.000.000,00 KM i razvrstao ga u isplatni red prioriteta namirenja iz člana 119. stav 1. tačka 5. ZB, a osporio je iznos od 3.547.509,61 KM.

9. Odlučujući o apelanticinim navodima kojima je osporavala pravnu prirodu spornog ugovora, Okružni privredni sud je zaključio da sporni ugovor ima karakter ugovora o nenamjenskom oročenom depozitu i da se tumačenjem ugovora u smislu odredbe člana 99. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ne može izvesti zaključak da se radi o ugovoru o kreditu, kako to apelantica tvrdi. Naime, niti jedna odredba spornog ugovora ne upućuje na zaključak da se radi o drugoj vrsti ugovora a ne o nenamjenskom oročenom depozitu. Iako postoji sličnost između prava i obaveza kod ugovora o oročenom kreditu i oročenom depozitu, u konkretnom slučaju ne može se smatrati da su stranke imale namjeru zaključiti ugovor o kreditu, odnosno da je nesumnjivo postojala saglasnost volja za tu vrstu ugovora. Osim toga, kako je dalje navedeno, da bi apelantica s uspjehom mogla istaći tako postavljeni tužbeni zahtjev, ona bi morala dokazivati i motive ugovornih strana da postupe na takav način. Međutim, u konkretnom slučaju ugovorne strane su banke, a pismeni ugovor je jasan u svim njegovim odredbama, pa je sud smatrao da se u ovom slučaju, suprotno apelanticinim navodima, ne bi mogle primijeniti odredbe da je ugovor nejasan u smislu utvrđivanja prave volje ugovornih strana iz člana 100. ZOO kojim je reguliran slučaj kada je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, ili kada je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, u kojem slučaju bi se nejasne odredbe tumačile u korist druge strane.

10. Nadalje, u pogledu apelanticinih navoda kojima je, u prilog tvrdnjama da se radi o ugovoru o kreditu, apelantica ukazivala na bjanko mjenicu koju je izdala, Okružni privredni sud je naveo da je mjenica vrijednosni papir koji služi kao sredstvo osiguranja nekog potraživanja, odnosno u konkretnom slučaju apelantice kao deponenta. Na to jasno upućuje i mjenična izjava tužene kao izdavaoca, prema kojoj apelantica ima pravo kao deponent, nakon neispunjenja obaveza iz ugovora, popuniti mjenicu do iznosa koji tužena duguje na dan popunjavanja mjenice, te kao datum izdavanja mjenice upisati datum zaključenja ugovora, kao datum dospijeća upisati datum popunjavanja mjenice, a u svemu ostalom mjenicu popuniti u skladu sa Zakonom o mjenici. Osim toga, Okružni privredni sud je naveo da se iz iskaza zakonskog zastupnika – apelanticinog direktora ne može zaključiti da je cilj parničnih stranaka prilikom zaključenja ugovora bio da se stvori privid o sklapanju pravnog posla u smislu člana 66. ZOO, te da im to nije bila stvarna namjera i cilj. Prema tome, Okružni privredni sud je zaključio da nema osnova za zaključak da je navedeni ugovor s aneksom po pravnoj prirodi ugovor o kreditu.

11. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi da njeno potraživanje, koje je priznato odlukom likvidacionog upravnika od 20. marta 2015. godine predstavlja potraživanje osiguranog kreditora i spada u drugi isplatni red iz člana 119. stav 1. tačka

2. ZB, Okružni privredni sud je prvenstveno naglasio da je tužba proistekla iz stečajnog postupka i da je tužena nesporno banka u stečaju. Dakle, apelanticina obaveza je prvenstveno bila da dostavi dokaz da je potraživanje koje je predmet tužbenog zahtjeva u ovoj parnici prijavila u stečajnom postupku nad tuženom, te da dokaže da je stečajni upravnik prijavljeno potraživanje osporio. Slijedom toga, Okružni privredni sud je zaključio da je u tom pogledu apelanticin tužbeni zahtjev nejasan. Naime, stečajni upravnik tužene je nakon donošenja apelanticine odluke o trajnom otpisu potraživanja od 5. jula 2017. godine, na ispitnom ročištu od 27. marta 2019. godine (vidi tačku 8. ove odluke) priznao prijavljeno potraživanje u cijelosti u iznosu od 2.000,000,00 KM i razvrstao ga u isplatni red prioriteta namirenja iz člana 119. tačka 5. stav 1. ZB. Na takvu odluku stečajnog upravnika apelantica nije imala primjedbi, niti je osporavala tužbom pred nadležnim sudom.

12. Prema tome, kod činjenice da ne postoji identitet potraživanja prijavljenog u stečajnom postupku i tužbenog zahtjeva u ovom postupku, Okružni privredni sud je zaključio da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe koje propisuje odredba člana 110. Zakona o stečaju (u daljnjem tekstu: ZS) u vezi sa članom 107. ZB, jer potraživanje, čije se razvrstavanje u određeni isplatni red prioriteta u tabeli priznatih potraživanja traži, nije prijavljeno u stečajnom postupku i zato ne može ni biti predmet ovog postupka. U odnosu na apelanticine navode da naknadnu prijavu potraživanja u stečajnom postupku nije sačinio i potpisao apelanticin direktor, koji je jedini bio ovlašten da potpiše takav akt, Okružni privredni sud je naveo da nema ovlaštenje da ispituje navode koji nisu predmet tužbenog zahtjeva, a takvi navodi, ukoliko bi ih sud i prihvatio, ne bi mogli imati utjecaja na drugačiji ishod ove odluke. Slijedom navedenog, te imajući u vidu da tužena nema status osiguranog kreditora, Okružni privredni sud je zaključio da nema zakonskog osnova da naloži izmjene u tabeli priznatih potraživanja, na način kako je to zatraženo u trećem dijelu tužbenog zahtjeva.

13. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 028306 21 Pž od 7. septembra 2021. godine apelanticina žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Viši privredni sud je naveo da u slučaju kada je apelanticin zakonski zastupnik podneskom od 17. novembra 2017. godine apelanticino konačno potraživanje u stečajnom postupku opredijelio na iznos od 2.000.000,00 KM, a preostali iznos ranije priznatog potraživanja od 3.547.509,61 KM je otpisan na osnovu apelanticinih odluka, nema više osporenog potraživanja, pa slijedom toga nije ostvaren uvjet za sudsku zaštitu u odnosu na potraživanje iz stava 2. izreke prvostepene presude. Apelantica sudu nije dostavila dokaz da su odluke o trajnom otpisu potraživanja prema tuženoj stavljene van snage, niti je dostavila dokaz da je podnesak, koji je bio u skladu s odlukama o trajnom otpisu potraživanja i kojim se umanjuje prijava potraživanja, potpisalo neovlašteno lice, tj. nije dokazala da taj podnesak nije potpisao apelanticin zakonski zastupnik. Slijedom toga, navodi žalbe kojim se daje tumačenje tih dokaza i vjerodostojnost potpisa nisu od utjecaja na pravilnost odluke prvostepenog suda.

14. Viši privredni sud je dalje naveo da su sporni ugovor zaključile banke. Djelatnost banaka propisana je ZB i u okviru te djelatnosti je i zaključivanje ugovora o novčanom depozitu. Prema odredbi člana 1035. ZOO bankarski novčani depozit je takav ugovor kojim se banka obavezuje da primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos. Banka stječe pravo da raspolaže deponiranim novcem, ali je dužna platiti kamate na sredstva koja su kod nje oročena u smislu člana 1042. ZOO. Prema tome, cijeneći sadržaj spornog ugovora, Viši privredni sud je naveo da se može zaključiti da navedeni ugovor ima sve elemente ugovora o novčanom depozitu. Zaključenje ugovora o kreditu, ugovora o novčanom depozitu, ugovora o garanciji banke i slično predstavlja osnovnu djelatnost parničnih stranaka, pa se ne može govoriti o nejasnim odredbama koje je potrebno tumačiti kako to propisuje član 99. ZOO. Naime, iako ugovor identificira njegov sadržaj, a ne naziv koji su mu ugovorne stranke dale, u konkretnom slučaju postoji identitet između naziva i sadržaja spornog ugovora, te nema osnova za njegovim drugačijim tumačenjem. Također, kod činjenice da su ugovorne stranke banke, ne može se smatrati da je ugovor zaključen pod prevarom ili prijetnjom, pa da bi bilo govora o mani volje prilikom zaključenja spornog ugovora, što bi ugovor činilo rušljivim. Osim toga, apelantica nije dokazala da se iza tog ugovora krije neki drugi ugovor koji su ugovorne stranke imale u vidu prilikom zaključenja ugovora. Prema tome, kod činjenice da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu već o ugovoru o depozitu, to je stečajni upravnik prijavljeno potraživanje razvrstao u potraživanje ostalih depozita, pa apelanticin tužbeni zahtjev ni u ovom dijelu nije osnovan.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 028306 21 Rev od 5. januara 2022. godine odbijena je apelanticina revizija. Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 1035. i 1038. stav 1. ZOO, te je naveo da je sporni ugovor po pravnoj prirodi ugovor o novčanom depozitu, kako su pravilno zaključili prvostepeni i drugostepeni sud i za takvu odluku dali valjane i na utvrđenom činjeničnom stanju i uz pravilnu primjenu materijalnog prava zasnovane razloge, koje je kao pravilne prihvatio i taj sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da u smislu odredbe člana 1035. ZOO deponent može biti pravno i fizičko lice, a kako tom, a ni drugom zakonskom odredbom nije propisan krug pravnih lica koja mogu biti deponenti, nema zakonskih smetnji da deponent bude banka, kao što je u konkretnom predmetu slučaj. Vrhovni sud je također istakao da u ekonomskom smislu postoje sličnosti između novčanih depozita i uloga na štednju (kao i između ugovora o novčanom depozitu i ugovora o kreditu), jer oba pravna posla vode istom cilju, osim što se kod novčanih depozita ne radi o prikupljanju novčanih sredstava od strane banke radi plasmana tih sredstava. Međutim, odredba člana 1035. stav 2. ZOO, kojom je predviđeno ovlaštenje banke da raspolaže deponiranim novčanim sredstvima i obaveza banke da vrati deponentu deponirana sredstva, pod uvjetima i na način predviđen ugovorom, sama po sebi, ne daje osnov za zaključak da sporni ugovor ima elemente ugovora o kreditu, kako je apelantica neosnovano tvrdila tokom postupka, što je ponovila i u reviziji, jer to, kako je već rečeno, ne proizlazi iz sadržaja navedenog ugovora. Vrhovni sud je dalje naveo da suprotno navodima revizije, ni okolnost da je tužena apelantici predala bjanko mjenicu i mjeničnu izjavu (što nije isključeno u praksi kod ove vrste ugovora i što ima obavezujući karakter kada to stranke ugovore), ne može dovesti do drugačijeg zaključka, jer upravo njen sadržaj nedvosmisleno potvrđuje zaključak da tužena nema status osiguranog kreditora iz odredbe člana 119. stav 1. tačka 2. ZB. Izdata mjenica, kako je dalje navedeno, daje pravo apelantici (deponentu) da u slučaju ako tužena (kao depozitar) na njen zahtjev ne vrati deponirana sredstva, u skladu s ugovorom popuni mjenicu do iznosa nevraćenog depozita. Dakle, mjenica nije izdata kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita, kako to apelantica nastoji predstaviti.

16. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju očigledno da ne postoji identitet u pogledu potraživanja u ovom postupku i prijavljenog potraživanja u stečajnom postupku. Stoga, i prema nalaženju toga suda, nisu se ostvarile zakonske pretpostavke za odlučivanje u ovoj parnici, a navedeni nedostatak u tužbi predstavlja dovoljan (zakonom propisan) razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva, kako su pravilno sudili i nižestepeni sudovi. Osim navedenog, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz Zakona o postupku likvidacije („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/02) za provođenje i zaključenje postupka likvidacije nad imovinom tužene otvaranjem stečajnog postupka, stečajni povjerioci sporna potraživanja prema stečajnom dužniku (koja su definirana odredbom člana 174. ZS) mogu ostvariti samo u stečajnom postupku (član 110. ZS). Iz tih razloga, za odluku u ovoj parnici pravno relevantno je potraživanje koje je prijavljeno u stečajnom postupku, a ne potraživanje prijavljeno u postupku likvidacije, pa time nije relevantna odluka likvidacionog upravnika na kojoj se zasniva tužbeni zahtjev. Naposljetku, Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu karakter spornog ugovora, te da apelantica tokom postupka za ugovore o „overnight“ depozitu od 26. i 27. novembra 2014. godine (koji su osnov za podnošenje prijave potraživanja u stečajnom postupku) nije ni tvrdila da taj dio potraživanja nema karakter potraživanja osiguranih kreditora, apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Obrazlažući apelacione navode, apelantica navodi da su u postupku donošenja osporene odluke redovni sudovi arbitrarno primijenili odredbe ZOO, ZB i ZS i Zakona o Centralnoj banci. U obrazloženju takvih navoda apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je isticala i u parničnom postupku, pa ponovo ističe da je njeno potraživanje iz spornog ugovora u naravi potraživanje osiguranog povjerioca i spada u drugi isplatni red iz člana 119. stav 1. tačka 1. ZB, te da na osnovu toga stečajna upraviteljica ima obavezu izmijeniti tabelu priznatih potraživanja i u pogledu reda prioriteta naplate. Također, apelantica ponovo ukazuje da je prilikom zaključenja navedenog ugovora tužena predala sredstvo osiguranja, i to bjanko mjenicu uz ovjerenu i potpisanu mjeničnu izjavu, čime je indirektno garantirala cjelokupnom svojom imovinom, iz čega proizlazi da je bila jasna namjera stranaka da zaključe ugovor o kreditu. U prilog navedenim tvrdnjama apelantica tvrdi da niti jedna odredba ZB za ugovor o novčanom depozitu ne predviđa sredstvo osiguranja za ispunjavanje obaveze prilikom zaključenja ugovora, što upućuje na to da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom definiranja ugovora i njegovog sadržaja bez obzira na njegov naziv.

19. Nadalje, apelantica ističe da je nezakonitom prijavom od 24. novembra 2017. godine apelanticin zaposlenik, bez ovlaštenja zakonskog zastupnika, povukao dio prijavljenog potraživanja, te ostao pri potraživanju u iznosu od 2.000.000,00 KM, pa da su stoga redovni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 110. ZS jer je njeno potraživanje priznato na ročištu od 24. maja 2017. godine. Apelantica dalje smatra da redovni sudovi nisu mogli odbiti njeno cjelokupno potraživanje za preostali iznos od 2.000.000,00 KM, čak i da je pravilno priznato umanjenje potraživanja, Apelantica smatra da je sud tokom cijelog postupka prijavu potraživanja trebao posmatrati na način kako je to učinjeno u likvidacionom postupku, a ne onako kako je prijavljeno u stečajnom postupku u kojem je nezakonito umanjeno potraživanje, što redovni sudovi nisu uzeli u obzir. Naposljetku, u pogledu navoda o povredi prava na imovinu apelantica je navela da odbijanje Vrhovnog suda da prizna nepobitnu i u poslovnoj praksi ustaljenu činjenicu da se mjenica u međubankarskim poslovima i drugim kreditnim poslovima koristi pretežno kao instrument osiguranja direktno onemogućava apelanticu u ostvarivanju njenog prava na imovinu.

II.Odgovori na apelaciju i izjašnjenje

20. Vrhovni sud je naveo da je presuda tog suda obrazložena jasnim, valjanim i argumentiranim razlozima, te da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude tog suda u kojoj su dati razlozi, te da nisu osnovani apelanticini navodi.

21. Viši privredni sud je naveo da apelantici nisu uskraćena prava koja joj pripadaju u sudskom postupku, te da su navodi koje iznosi u apelaciji suprotni sadržaju spisa i odlukama koje osporava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Okružni privredni sud je naveo da stanje spisa nesporno dokazuje da je apelantica u cijelosti iskoristila redovan put pružanja pravne zaštite u kojem su redovni sudovi cijenili razloge pobijanja nižestepenih odluka. S obzirom na to, Okružni privredni sud smatra da se može zaključiti da nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje niti povrede prava na imovinu.

23. Tužena je navela da iz apelacionih navoda proizlazi da je apelantica nezadovoljna načinom na koji su redovni cijenili pravnu prirodu spornog ugovora, te isplatnim redom namirenja koji joj je pripao. Međutim, u konkretnom stečajnom postupku nikome nije pripalo pravo na prioritetno namirenje potraživanja samo zato što je depozit bio osiguran mjenicom, niti se zbog postojanja bjanko mjenice kao osiguranja depozita može analogno zaključiti da je depozit prikrivao kreditni ugovorni odnos. Nadalje, tužena ističe da je naročito neosnovana apelanticina tvrdnja da je uslijed toga što ZB ne predviđa kao obavezu davanja sredstava osiguranja za ugovore o depozitima pogrešan zaključak suda da se u konkretnom slučaju ne radi o prikrivenom kreditnom odnosu. Naime, pored činjenice da predmetna mjenica nije bila cilj spornog ugovora već samo sredstvo osiguranja naplate deponiranih novčanih sredstava, te pored činjenice da ugovorne strane mogu, u granicama prinudnih propisa, ugovoriti svoje odnose po svojoj volji, sasvim je jasno da nepostojanje zakonske obaveze davanja osiguranja u depozitnim poslovima ne mijenja pravnu prirodu ugovora o depozitu. U tom smislu, tužena ističe da praksa pokazuje da su rijetki depoziti između komercijalnih banaka bez izdavanja sredstava osiguranja. Naposljetku, tužena je navela da visina potraživanja koja je priznata apelantici u svemu odgovara onome što je bio apelanticin zahtjev u prijavi potraživanja od 17. novembra 2017. godine, pa uslijed činjenice da je sporni ugovor po svom nazivu i sadržaju ugovor o depozitu, apelantici nije pripadalo prioritetno namirenje bilo koje visine potraživanja, jer bi se na suprotan način pogodovalo na štetu ostalih povjerilaca čiji je isplatni red bio identičan isplatnom redu koji je apelantici i priznat.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

25. Zakon o stečaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/16) u relevantnom dijelu glasi:

Potraživanja stečajnih povjerilaca Član 110.

Stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

Sporna potraživanja Član 174.

(1) Ako je stečajni upravnik osporio određeno potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđivanja osporenog potraživanja.

(2) Ako je osporeno potraživanje za koje postoji izvršni naslov, stečajni upravnik je dužan podići tužbu da dokaže osnovanost osporavanja.

(3) Ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ispitnom ročištu osporili prijavljeno potraživanje, dužni su da u roku od 30 dana od dana održavanja ispitnog ročišta pokrenu parnicu ili podnesu prijedlog za nastavak ranije započetog postupka da dokažu osnovanost osporavanja.

(4) Ako stečajni dužnik ili povjerilac ne pokrenu parnicu ili ne podnesu prijedlog za nastavak ranije započetog postupka u roku iz stava 3. ovog člana, smatra se da su se odrekli prava na pokretanje parnice.

26. Zakon o bankama („Službeni glasnik RS“ br. 74/02, 24/03-VP), 44/03, 74/04, 116/11, 5/12

– ispravka, 59/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 119. st. (1) tač. od 1. do 5.

1) U procesu likvidacije ili stečaja, isplata obaveza vrši se po slijedećem redoslijedu prioriteta:

1.dugovi banke po osnovu zajmova datih banci ili drugih obaveza banke stvorenih tokom privremene uprave ili postupka likvidacije banke, u skladu sa ovim zakonom;

1a.potraživanja radnika iz radnog odnosa nastala do dana otvaranja likvidacionog postupka, kao i ostale naknade u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom, 2.potraživanja osiguranih kreditora do vrijednosti njihovog osiguranja;

3.potraživanja Agencije za osiguranje depozita Bosne i Hercegovine za naknadu isplaćenih depozita fizičkim i pravnim licima najviše do iznosa u skladu sa propisima kojima se uređuje osiguranje depozita u bankama;

4.depoziti fizičkih i pravnih lica najviše do iznosa u skladu sa propisima kojima se uređuje osiguranje depozita u bankama deponentu, a koji nisu na drugi način isplaćeni od strane Agencija za osiguranje depozita Bosne i Hercegovine u skladu sa tačkom 3. ovog člana;

5.ostali depoziti, uključujući depozite fizičkih lica iznad iznosa u skladu sa propisima kojima se uređuje osiguranje depozita u bankama po deponentu, a koji nisu isplaćeni u skladu sa tačkom 4. ovog člana; [...]

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Prividan ugovor Član 66.

(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.

(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savesnom licu.

V - OVLAŠĆENJA LICA KOJA OBAVLJAJU

ODREĐENE POSLOVE

Član 98. stav (1) (1) Lica koja rade na takvim poslovima čije je obavljanje vezano za zaključenje i ispunjenje određenih ugovora, kao što su prodavci u prodavnicama, lica koja obavljaju određene usluge u ugostiteljstvu, lica na poslovima šalterske službe u pošti, u banci i sl. ovlašćeni su samim tim na zaključenje i ispunjenje tih ugovora.

TUMAČENJE UGOVORA

Primena odredbi i tumačenje spornih odredaba Član 99.

(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Nejasne odredbe u posebnim slučajevima Član 100.

U slučaju kad je ugovor zaključen prema unapred odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.

BANKARSKI NOVČANI DEPOZITI

NOVČANI DEPOZIT

Pojam Član 1035.

Ugovor o novčanom depozitu je zaključen kada se banka obavezala da primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos.

Ovim ugovorom banka stiče pravo da raspolaže deponovanim novcem i dužna je da ga vrati prema uslovima predviđenim u ugovoru.

Vrste novčanih depozita Član 1038.

Novčani depozit može biti po viđenju ili oročen, s otkaznim rokom i bez otkaznog roka, sa posebnom namjenom i bez namjene.

Ako nije suprotno ugovoreno, smatra se da je račun novčanog depozita po viđenju, te deponent računa ima pravo da raspolaže delom ili celim saldom u svakom trenutku.

Plaćanje kamate Član 1042.

(1) Banka plaća kamatu na sredstva koja su kod nje deponovana, ukoliko zakonom nije drukčije određeno.

(2) Visina kamate utvrđuje se ugovorom o deponovanju sredstava, a ako ugovorom ništa nije previđeno, plaća se zakonska kamata.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju apelantica osporava Presudu Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 028306 21 Rev od 5. januara 2022. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelanticinom punomoćniku 7. februara 2022. godine, a da je apelacija podnesena 7. marta 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

32. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, parnični postupak se vodio po apelanticinoj tužbi radi utvrđivanja pravne prirode spornog ugovora i isplatnog reda u stečajnom postupku, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se isključivo na tvrdnjama da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo.

37. Razmatrajući ove tvrdnje, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

38. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da su ti sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, koje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim. Naime, razmatrajući apelanticine navode kojim ukazuje na činjenicu da je tužena predala sredstvo osiguranja, i to bjanko mjenicu uz ovjerenu mjeničnu izjavu i na osnovu toga izvodi zaključak da se radi u ugovoru o kreditu, Ustavni sud zapaža da je u odlukama redovnih sudova dato jasno obrazloženje da su mjenica i mjenična izjava izdate s ciljem osiguranja vraćanja apelanticinog depozita koji je dat tuženoj na osnovu spornog ugovora, što nije isključeno u praksi kod te vrste ugovora i što ima obavezujući karakter kada to stranke ugovore. Prema tome, imajući u vidu načelo da učesnici u prometu slobodno uređuju obavezne odnose, odnosno da ugovorne strane mogu, u granicama prinudnih propisa ugovoriti svoje odnose po svojoj volji, te da deponent može biti fizičko i pravno lice, Ustavni sud nije mogao zaključiti da činjenica da je uz ugovor o bankarskom depozitu izdata bjanko mjenica i mjenična izjava upućuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Ovo posebno kod činjenice, na koju su i redovni sudovi jasno ukazali, da su ugovorne strane banke čiju osnovnu djelatnost, između ostalog, predstavlja i prijem depozita, što je apelantici moglo biti poznato prilikom zaključenja spornog ugovora, naročito kada je u pitanju isplatni red u slučaju pokretanja stečajnog postupka nad deponentom, odnosno u konkretnom slučaju tuženom. Također, kada su u pitanju apelanticine tvrdnje o navodno nezakonitom povlačenju dijela prijavljenog potraživanja, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova jasno proizlazi da apelantica nije postavila tužbeni zahtjev u tom pogledu, niti je tokom postupka izvodila bilo kakve dokaze o navodno nezakonitom postupanju svog zaposlenika. Također, Ustavni sud zapaža da na navodnu proizvoljnost zaključaka redovnih sudova ne upućuju ni apelanticine tvrdnje da su sudovi trebali razmatrati njenu prijavu potraživanja iz likvidacionog postupka s obzirom na to da, kako je to Vrhovni sud jasno naveo, otvaranjem stečajnog postupka stečajni povjerioci sporna potraživanja prema stečajnom dužniku mogu ostvariti samo u stečajnom postupku.

39. Naposljetku, u pogledu apelanticinih tvrdnji da čak i da je pravilno priznato umanjenje potraživanja, redovni sudovi nisu mogli odbiti njeno cjelokupno potraživanje za preostali iznos od 2.000.000,00 KM, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je apelantica, uz naknadnu prijavu o odricanju od dijela potraživanja, dostavila odluku svog i Nadzornog odbora „Bor banke“ d.d. Sarajevo o trajnom otpisu potraživanja (vidi tačku 8. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticin tužbeni zahtjev odnosio isključivo na utvrđivanje pravnog karaktera spornog ugovora, te posljedični zahtjev da se utvrdi da potraživanje iz tog ugovora predstavlja potraživanje osiguranog kreditora u smislu člana 119. stav 1. tačka 2. ZB. Prema tome, kod činjenice da je nesporno utvrđeno da sporni ugovor nema karakter ugovora o kreditu, odnosno da ne predstavlja potraživanje osiguranog kreditora u smislu člana 119. stav 1. tačka 2. ZB, te da apelantica tokom postupka nije ni tvrdila da potraživanje iz ugovora o „overnight“ (kratkoročnom) depozitu od 26. i 27. novembra 2014. godine nema karakter potraživanja osiguranih kreditora, nema ništa što upućuje na to da su se redovni sudovi trebali baviti preostalim dijelom potraživanja od 2.000.000,00 KM koje je priznato u stečajnom postupku. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci redovnih sudova o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva proizvoljni. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi o svim činjeničnim i pravnim zaključcima dali dovoljna i relevantna obrazloženja, kao i da se apelanticine tvrdnje o proizvoljnosti osporenih odluka u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrtog stepena“, što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak.

40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

2. Pravo na imovinu

41. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, apelantica ne navodi, niti iz osporenih presuda proizlazi da je došlo do miješanja u njeno pravo na imovinu na način koji bi mogao voditi kršenju ovog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, koji zaključci se ne čine proizvoljnim u segmentima koje je apelantica osporavala.

43. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantica kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim, te kada apelantica ničim nije dokazala, niti je očigledno da je došlo do miješanja u njeno pravo na imovinu na način koji bi mogao voditi kršenju ovog prava.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-843/22 („Privredna banka Sarajevo“ d.d… | Sudska praksa | Aktio