Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2274/22 (V.B.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2274/22

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2274/22, rješavajući apelaciju V. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. B. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 419073 22 Kž 2 od 24.

maja 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 17. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 419073 22 Kž 2 od 24. maja 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 419073 22 Kv3 od 12. maja 2022. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

3. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 11. jula 2022. godine apelantovom zastupniku na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore na apelaciju nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantu je zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) rješenjem Općinskog suda od 18. februara 2022. godine određen pritvor, koji je produžen rješenjem tog suda od 15. marta 2022. godine i koji je prema tom rješenju mogao trajati do 15. maja 2022. godine. Tužilaštvo je 10. maja 2022. godine podiglo optužnicu protiv apelanta zbog krivičnog djela teške krađe (potvrđena 11. maja 2022. godine), u kojoj je predložilo da se apelantu produži pritvor.

6. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 419073 22 Kv3 od 12. maja 2022. godine apelantu je produžen pritvor i određeno da može trajati najduže jednu godinu od dana potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, uz obavezu suda da će svaka dva mjeseca vršiti kontrolu opravdanosti pritvora. Apelantu je pritvor produžen iz zakonskih razloga predviđenih u članu 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te je određeno da prema tom rješenju pritvor može trajati najduže do 12. jula 2022. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je sud utvrdio da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu (taksativno pobrojani na str. 2–5. rješenja). Dalje, na str. 5–20. rješenja sud je interpretirao iskaze svjedoka (sedam svjedoka poimenično označenih u rješenju), naveo je i opisao materijalne dokaze, pa je istakao da iz navedenih dokaza nesporno proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje ga Tužilaštvo tereti.

7. Nadalje, u vezi s postojanjem posebnih pritvorskih razloga za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, sud je naveo da je u postupku saslušana E. T., koja je u emotivnoj vezi s apelantom i živi s njim i da je ona očevidac izvršenja krivičnog djela. Također je navedeno da su svjedoci Š. K. i S. P. apelantovi prijatelji s kojim se svakodnevno druži, a da njihove izjave inkriminiraju apelanta. Stoga je sud zaključio da postoji ozbiljan rizik da bi apelant boravkom na slobodi utjecao na ove svjedoke, odnosno da je sasvim opravdano očekivati da bi apelant, dolazeći u kontakt s ovim licima, vršio utjecaj na njih u smislu kakve izjave da daju organima gonjenja i na koji način. Također je ukazano da postoji osnovana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti ili sakriti tragove i dokaze važne za krivični postupak jer prilikom izvršenog pretresa nepokretnih i pokretnih stvari koje apelant koristi nije pronađen novac koji je otuđen, niti su pronađena sredstva izvršenja krivičnog djela i drugi dokazi, koje bi apelant boravkom na slobodi mogao sakriti. Ukazano je i da je tokom istrage, na osnovu prikupljenih dokaza, utvrđeno da je apelant sakrivao novac. Naime, svjedokinja E. T. je izjavila da je apelant iznio novac iz auta dok su se vozili prema Beogradu, kao i da je razmišljao o tome gdje da ga sakrije. Također, iz izjava svjedoka E. T. i Š. K. proizlazi da je apelant novac stavio u teglu i iznio ga iz kuće, kao i da je sakrio automobil koji je koristio prilikom počinjenja krivičnog djela. Dakle, kako je sud naveo, apelant je već preduzimao niz radnji s ciljem prikrivanja i uništavanja tragova i dokaza, što bi mogao nastaviti činiti ukoliko bi se našao na slobodi.

8. Prvostepeni sud je razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera apelantu, navodeći da je imao u vidu način počinjenja krivičnog djela i apelantov odnos sa svjedocima, konkretno okolnost da je ključni svjedok u ovom postupku apelantova djevojka s kojom živi i s kojom je bio neposredno prije i nakon izvršenja krivičnog djela. Sud je također imao u vidu da su u postupku svjedoci i lica koja su privilegirani svjedoci – apelantovi otac i majka, te njegovi izuzetno dobri prijatelji i da je jednom od njih apelant nudio da zajedno s njim počini predmetno krivično djelo. Imajući u vidu da bi zbog prirode apelantovih odnosa sa svjedocima zasigurno došlo do njihovog kontakta, sud je zaključio da blaže mjere koje podrazumijevaju apelantov boravak na slobodi, s obzirom na specifične okolnosti ovog slučaja, ne mogu efikasno zamijeniti mjeru pritvora.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 419073 22 Kž 2 od 24. maja 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, utvrdio da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da prvostepeni sud, prilikom ocjene da li su ispunjeni zakonski uvjeti propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pritvor po navedenom zakonskom osnovu nije produžio na osnovu apelantovog pokušaja da utječe na svjedoke, nego zbog postojanja opravdane bojazni da bi boravkom na slobodi apelant to mogao učiniti. Ukazano je da za produženje pritvora po ovom zakonskom osnovu nije neophodno postojanje činjenično verificiranog pokušaja utjecaja na svjedoke, nego je dovoljno da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će optuženi ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Iz navedenih razloga okolnost da pobijano rješenje ne sadrži razloge o činjenično verificiranom apelantovom pokušaju da utječe na svjedoke ne znači da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Osim toga, ukazano je da je prvostepeni sud cijenio činjenicu da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti i sakriti tragove i dokaze važne za krivični postupak jer prilikom pretresa nije pronađen novac koji je otuđen, niti su pronađena sredstva za počinjenje krivičnog djela i drugi dokazi koje bi apelant boravkom na slobodi mogao sakriti.

10. Nadalje, Kantonalni sud je naveo i da se u žalbi neosnovano prigovara da u osporenom rješenju nisu navedeni razlozi o tome da li se svrha pritvora može ostvariti blažim mjerama zabrane. Međutim, u vezi s tim Kantonalni sud je podržao obrazloženje prvostepenog suda u kojem su, kako je navedeno, dati jasni i određeni razlozi zbog čega se mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti ista svrha kao s mjerom pritvora.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 13. Evropske konvencije i člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

12. Navode o povredi navedenih prava apelant vidi u tome što, kako tvrdi, u osporenim rješenjima nisu striktno sadržane i navedene naročite okolnosti, niti razlozi koji opravdavaju primjenu pritvorskog osnova iz člana 146. stav l. tačka b) ZKPFBiH. Apelant smatra da za navedeni pritvorski razlog nema osnova, niti utvrđenja da uopće postoji, odnosno da je pritvor produžen na osnovu pretpostavke suda. U prilog tome je naveo da je optužnica podignuta, svi dokazi prikupljeni, kao i da ni u jednom dijelu istrage nije verificiran apelantov pokušaj da utječe ili da bi mogao utjecati direktno ili indirektno na svjedoke ili materijalne dokaze. Nadalje, apelant je osporio i postojanje osnovane sumnje navodeći da je „dužnost suda bila da se koncentriše na dokaze koje ukazuju u pogledu osnovane sumnje, a ne stereotipno obrazloženje da u pogled osnovane sumnje je u pitanju pritvor i da će redovni sudovi dalje obrazloženje dati u toku postupka ili u presudi“.

13. Osim toga, apelant je tvrdio da Kantonalni sud nije ispitao suštinu njegove žalbe protiv prvostepenog rješenja, čime mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, kao i da su „… nedovoljnim obrazloženim u pogledu kauzalnog aspekta i proceduralnog aspekta utvrđene povrede ljudskih prava u kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije od strane redovnih sudova, koje se odnose na miješanje i apsorpciju navoda kojima se krši pretpostavka nevinosti u pogledu ocjene i uslova za pritvor, opštih uslova i posebnih pritvorskih razloga u odnosu na percepciju neobrazloženih razloga iz elemenata bića krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret…“. II.Odgovori na apelaciju

14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi cijenio sve žalbene prigovore i da ih je našao neosnovanim. Zbog toga, Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

15. Općinski sud je u odgovoru opisao tok postupka pred prvostepenim sudom i naveo da tokom postupka nisu počinjene bitne povrede odredbi krivičnog postupka, niti je sud na apelantovu štetu povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije ili Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

16. Tužilaštvo je opisalo tok postupka, ukazujući da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili niti jednu zakonsku odredbu što bi eventualno moglo dovesti do povrede apelantovih prava. V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 287.

Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. Krađa, stav 1.) učini:

a) obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do tvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajni, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora;

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 419073 22 Kž 2 od 24. maja 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. maja 2022. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

26. U konkretnom slučaju apelant je lice lišeno slobode koje se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos pretpostavci nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

29. U vezi s apelantovim navodima koji se tiču postojanja osnovane sumnje, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud postupao po prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora uz koji su priloženi dokazi. Sud je te dokaze taksativno pobrojao i analizirao, ukazujući na osnovu kojih dokaza je došao do zaključka da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da je za takav zaključak dao dovoljno obrazloženje (vidi tačku 6. ove odluke). Ustavni sud, također, primjećuje da je drugostepeni sud, ispitujući apelantovu žalbu, u potpunosti podržao zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima naveli jasne i dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta, zbog čega su apelantovi navodi kojim tvrdi suprotno neosnovani.

30. U vezi s apelantovim navodima koji se tiču posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1) tačka b), Ustavni sud zapaža da je pri ocjeni postojanja relevantnih okolnosti prvostepeni sud imao u vidu intimnu, odnosno prijateljsku vezu između apelanta i navedenih svjedoka, njegove djevojke, koja je očevidac, i njegovih prijatelja, čije su ga izjave inkriminirale. Zbog navedenog, sud je zaključio da postoji ozbiljan rizik da bi apelant boravkom na slobodi utjecao na ove svjedoke s kojima je blizak. Osim toga, prvostepeni sud je detaljno obrazložio i zbog čega smatra da postoji osnovana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti ili sakriti tragove i dokaze važne za krivični postupak (vidi tačku 7. ove odluke). Ove zaključke prvostepenog suda kao pravilne je potvrdio i Kantonalni sud prilikom razmatranja apelantove žalbe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori u odnosu na postojanje pritvorskog razloga koji je propisan članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

31. Slijedom navedenog, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje i posebnih uvjeta za izricanje mjere pritvora iz člana 146. stav 1) tačka b) odlučeno proizvoljno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

32. Nadalje, apelant je, ukazujući na povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije, tvrdio da njegova žalba protiv prvostepenog rješenja nije bila djelotvoran pravni lijek jer Kantonalni sud nije suštinski ocijenio njegove žalbene navode. Suprotno apelantovom navodu, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud dao jasne i konkretne razloge za svoju odluku, pri čemu je iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda jasno vidljivo da je žalba ispitana u dijelovima koji su od odlučnog značaja za rješavanje stvari. Činjenica da apelant nije uspio sa žalbom ili da se ona detaljno ne bavi svim apelantovim žalbenim navodima, sama po sebi na ukazuje na nedjelotvornost navedenog pravnog lijeka, zbog čega Ustavni sud i ove apelacione navode smatra neosnovanim.

33. Apelant je u apelaciji naveo i da su mu povrijeđena prava iz člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, međutim nije ponudio razloge i obrazloženje zbog čega smatra da su mu ta prava povrijeđena, pa Ustavni sud te navode neće ni ispitivati. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke.

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u situaciji kada apelant osporava djelotvornost pravnog lijeka uslijed nezadovoljstva donesenom odlukom, pri čemu iz obrazloženja rješenja donesenog po apelantovoj žalbi proizlazi da su navodi iz žalbe ispitani u dijelovima bitnim za rješavanje stvari.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2274/22 (V.B.) | Sudska praksa | Aktio