Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1766/22 (Š. Z.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1766/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1766/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Šejla Zečkanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Šejla Zečkanović protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 033309 22 Pžip 3 od 18. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šejla Zečkanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Dragomir Živanović advokat iz Bijeljine, podnijela je 18. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 033309 22 Pžip 3 od 18. aprila 2022. godine i Rješenja o dosudi Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 033309 20 Ip od 14. februara 2022. godine.
2. Rješenjem o dosudi Okružnog privrednog suda od 14. februara 2022. godine dosuđene su tražiocu izvršenja („Bobar banka“ a.d. Bijeljina, u stečaju) kao kupcu nekretnine, pobliže označene u izreci tog rješenja, sa upisanim pravom svojine u korist apelantkinje, te je naloženo nadležnoj područnoj jedinici Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove da upiše promjenu prava na tim nekretninama i da briše zabilježbu izvršenja.
3. Viši privredni sud je rješenjem od 18. aprila 2022. godine apelantkinjinu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju osporenog rješenja Viši privredni sud je naveo da je apelantkinja, kao treće lice, izjavila prigovor protiv rješenja o izvršenju od 23. januara 2017. godine u kojem je navela da su nekretnine koje su predmet izvršenja njeno vlasništvo (izvršenik u konkretnom izvršnom postupku je apelantkinjin otac), pa je upućena na parnicu. Viši privredni sud je ukazao da je ta parnica okončana „presudom Osnovnog suda u predmetu broj 80 0 P 085877 20 P 3“ kojom je odbijen apelantkinjin zahtjev da se utvrdi da je izvršenje na spornim nekretninama nedopušteno. Također, Viši privredni sud je ukazao da je navedenom presudom utvrđeno da je ugovor o prodaji od 24. jula 2014. godine zaključen između apelantkinjinog oca i apelantkinje prividan ugovor, da se radi o ugovoru o poklonu, te da je taj ugovor, u dijelu koji se odnosi na sporne nekretnine, bez pravnog učinka prema tražiocu izvršenja do iznosa koji je potreban za namirenje potraživanja. Viši privredni sud je dalje naveo da je neosnovan apelantkinjin navod da nije pasivno legitimisana u konkretnom postupku jer je zaključkom Osnovnog suda od 26. januara 2017. godine određena zabilježba izvršenja u zemljišnim knjigama na spornim nepokretnostima, te da zabilježba prati nekretninu i svaki novi vlasnik nekretnine preuzima teret koji je vezan za tu nekretninu. Budući da je u toku izvršnog postupka, nakon izvršene zabilježbe izvršenja, apelantkinja upisana kao vlasnik i suvlasnik predmeta izvršenja, Viši privredni sud je ukazao da je na taj način apelantkinja stekla svojstvo stranke u postupku. Pri tome, Viši privredni sud je naveo da je odredbama člana 70. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se uz prijedlog za izvršenje na nepokretnostima mora dostaviti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika, te da u spisu predmeta postoji dokaz o apelantkinjinom vlasništvu na spornim nekretninama. Konačno, Viši privredni sud je naveo da je postupak prodaje spornih nekretnina proveden u skladu sa ZIP, te da su pravilnom primjenom člana 93. navedenog zakona sporne nekretnine dosuđene tražiocu izvršenja kao kupcu.
Apelacioni navodi
4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da ne može biti pasivno legitimisana u konkretnom izvršnom postupku, da je ugovorom o prodaji od 24. jula 2014. godine zaključenim između apelantkinje i njenog oca (izvršenika) stekla pravo posjeda na spornim nekretninama, da je taj ugovor proveden u katastru 17. aprila 2015. godine, pa da samim tim „nije valjana zabilježba izvršenja“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantkinji u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantkinjinu štetu, niti je apelantkinja pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić