Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1776/22 (H.B.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1776/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1776/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela H. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela H. B.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 436450 21 Rev od 27. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H. B. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Z.A.K. Hakija Kurtović i Adis Kurtović iz Sarajeva, podnijela je 19. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 436450 21 Rev od 27. januara 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena („Razvojna banka Federacije BiH“) da apelantkinji isplati dug koji se odnosi na razliku plate (za period i u mjesečnim iznosima preciziranim u izreci prvostepene presude), sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da za apelantkinju uplati pripadajuće doprinose u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelantkinja sa tuženom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 6. novembra 2009. godine i aneks Ugovora o radu od 23. januara 2013. godine za poslove radnog mjesta Koordinator za glavnu knjigu u Službi računovodstva u Sektoru za podršku poslovanja, te da je te poslove i obavljala u spornom periodu. Zatim, utvrđeno je da je članom 6. Ugovora o radu ugovoren najniži osnovni koeficijent za utvrđivanje plate od 1,5% kao polazni osnov za utvrđivanje plate prema složenosti poslova bez minulog rada, te da je apelantkinji za obavljanje poslova koji spadaju u I grupu poslova određen osnovni koeficijent od 4,5%. Također, utvrđeno je da je vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju konstatovala da je tužena, za obračun apelantkinjine plate, koristila veću osnovicu od one propisane Opštim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU), „slijedom čega nema razlike po navedenoj osnovi“, te da je tužena platu isplaćivala u skladu sa Ugovorom o radu i Pravilnom o radu tužene. Konačno, navedeno je da je vještak u svom nalazu i mišljenju, koji apelantkinja nije osporavala, utvrdila da apelantkinja posjeduje srednju stručnu spremu. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud ocijenio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila razliku plate po koeficijentu od 3,5% do 4% jer je, shodno odredbama čl. 26. i 28. Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU), na koje se apelantkinja pozvala, visina plate, odnosno, koeficijent po kojem se plata obračunava, u isključivoj vezi sa stepenom školske spreme. Naime, Vrhovni sud je istakao da je, u smislu odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku, na apelantkinji bio teret dokazivanja činjenice da ima visoku stručnu spremu, te da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, na koji apelantkinja nije imala prigovor, proizlazi da apelantkinja posjeduje srednju stručnu spremu. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da apelantkinja nije dokazala činjenicu na kojoj je zasnovala svoj tužbeni zahtjev, odnosno nije dokazala da je imala visoku stručnu spremu, pa je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovanu žalbu apelantkinje i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je u konkretnom postupku povrijeđeno načelo „pravne sigurnosti“, te se u tom smislu poziva na presude Vrhovnog suda od 6. aprila 2021. godine i 10. maja 2016. godine u kojima je Vrhovni sud potvrdio prvostepene presude (tim presudama tužena je obavezana da tužiteljkama u tim postupcima isplati dug na ime razlike plate za utuženi period). Naime, apelantkinja ističe da je Vrhovni sud u naprijed navedenim presudama naveo da ugovor o radu ne može biti suprotan Zakonu o radu, OKU i GKU. Osim toga, apelantkinja osporava nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u dijelu u kojem je taj vještak navela da „apelantkinja posjeduje srednju stručnu spremu“ ističući da je „sud mogao sam utvrditi da apelantkinja ima završenu VSS“, što je nesporna činjenica, pa je stoga potpuno nejasno utvrđenje revizijskog suda da apelantkinja u toku postupka „nije dokazala da poslovi koje je obavljala spadaju u VI grupu složenosti poslova iz člana 26. [GKU], odnosno da joj pripada plata u skladu sa III grupom složenosti poslova iz [GKU]“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, te ističe da je u konkretnom predmetu povrijeđen princip „pravne sigurnosti“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv drugostepene presude, koje je Vrhovni sud razmotrio i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. U odnosu na apelantkinjine navode da je povrijeđen princip pravne sigurnosti, pozivanjem na druge navedene presude Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da su navedene presude donesene na podlozi činjeničnog stanja koje se ni na koji način ne može dovesti u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta. Naime, kako proizlazi iz tih presuda, u tim postupcima je bilo nesporno da su tužiteljke radile na radnim mjestima sa VII stepenom stručne spremom, dok je u konkretnom predmetu Vrhovni sud upravo ukazao da apelantkinja nije dokazala činjenični osnov svog tužbenog zahtjeva, odnosno da nije dokazala da je imala visoku stručnu spremu. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je neosnovano pozivanje apelantkinje na navedene presude Vrhovnog suda u smislu povrede principa pravne sigurnosti. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantkinjinu štetu, niti da je došlo do miješanja u njeno pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelantkinja pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritornoispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1776/22 (H.B.) | Sudska praksa | Aktio