Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2624/22 („Varteks“ d.d. Varaždin i drugi)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2624/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-2624/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli „Varteks“ d.d. Varaždin i Šefik Sinanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli „Varteks“ d.d. Varaždin i Šefik Sinanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 22 0 P 032201 21 Rev od 8. marta 2022.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Varteks“ d.d. Varaždin iz Varaždina i Šefik Sinanović iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupaju Nina Kisić i Goran Dragović advokati iz Sarajeva i Marija Stanković- Vukmarica advokat iz Prijedora, podnijeli su 11. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 032201 21 Rev od 8. marta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 032201 20 Gž od 12. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 032201 15 P od 13. novembra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 13. novembra 2020. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 12. marta 2021. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Općina Sanski Most) da im, na ime naknade štete - izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora za period od 20. februara 1997. godine do 1. maja 2015. godine, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Presudom Vrhovnog suda od 8. marta 2022. godine revizija apelanata je djelimično usvojena i obje nižestepene presude su preinačene na način da je obavezana tužena da apelantima isplati iznos od 28.156,00 KM na ime koristi od upotrebe tuđe stvari u periodu od 22. septembra 2014. godine do 1. maja 2015. godine, dok je u preostalom dijelu revizija apelanata odbijena kao neosnovana i potvrđene nižestepene presude.

4. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužena ugovorom o kupoprodaji od 20. februara 1997. godine prodala sporni poslovni prostor H.I. Zatim je utvrđeno da je presudom Općinskog suda od 4. jula 2014. godine, koja je postala pravosnažna 22. septembra 2014. godine, utvrđeno da je ništav navedeni ugovor o kupoprodaji, te je utvrđeno da je prvoapelant vlasnik spornog poslovnog prostora i naloženo je H.I. da mu preda u posjed taj poslovni prostor. Takođe je utvrđeno da je prvoapelant taj poslovni prostor prodao drugoapelantu, te da je u postupku prinudnog izvršenja navedene presude drugoapelant ušao u posjed poslovnog prostora 27. novembra 2015. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da u slučaju da neko upotrebljava tuđu stvar, imalac stvari, nezavisno od prava na naknadu štete, može zahtijevati da mu to lice nadoknadi korist koju je imalo od upotrebe od te stvari. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da apelanti kao vlasnici poslovnog prostora imaju pravo na naknadu koristi koju su druga lica ostvarila korištenjem tog prostora i to od pravosnažnosti presude tj. od 22. septembra 2014. godine pa do 1. maja 2015. godine, do kada su apelanti zahtijevali naknadu.

5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su isticali tokom parničnog postupka, te posebno ističu da je im pripada naknada štete za cjelokupan utuženi period, a ne kako je Vrhovni sud pogrešno zaključio od dana pravosnažnosti presude kojom je utvrđeno pravo vlasništva prvoapelanta na poslovnom prostoru.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali isključivo odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe člana 219. ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud istakao da apelantima pripada pravo na isplatu koristi od upotrebe tuđe stvari samo od dana pravosnažnosti presude kojom je utvrđeno da su apelanti vlasnici spornog poslovnog prostora, na koji način je odgovorio na prigovore koje apelanti ponovo ističu u apelaciji. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje apelanata.

10. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Što se tiče pozivanja apelanata na pravo na dom, Ustavni sud ukazuje da de osporene odluke ne mogu dovesti u vezu sa navedenim pravom, tako da apelanti u konkretnom slučaju nisu „žrtve“ kršenja tog prava. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2624/22 („Varteks“ d.d. Varaždin i drugi) | Sudska praksa | Aktio