Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1823/22 („Arhitektura, građevinarstvo i inženjering“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1823/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1823/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela „Arhitektura, građevinarstvo i inženjering“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Arhitektura, građevinarstvo i inženjering“ d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 724895 19 Gž od 15. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Arhitektura, građevinarstvo i inženjering“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Enes Džafić advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 724895 19 Gž od 15. marta 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 724895 18 P od 11. novembra 2019. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženi (D. A.) smetao apelantkinju u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnine (u daljnjem tekstu: apartman) na način da je 20. avgusta 2018. godine samovoljno promijenio bravu na ulaznim vratima, te na taj način onemogućio apelantkinji korišćenje navedenog apartmana.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da su 20. avgusta 2018. godine, po prijavi E. O. (u daljnjem tekstu: domar) da je nepoznato lice neovlašćeno ušlo u apartman na Bjelašnici, na lice mjesta upućeni pripadnici policije kojima je tuženi tom prilikom predočio dokaze iz kojih proizlazi da je tuženi vlasnik apartmana, te da iz domarove izjave proizlazi da je vidio „da je tuženi zatvorio i zaključao apartman i da su na vratima bila zalijepljena obavještenja da je tuženi vlasnik i posjednik apartmana“. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da je tuženi 20. avgusta 2018. godine bio u posjedu apartmana, dok apelantkinja nije dokazala činjenicu da je bila posljednji faktički i mirni posjednik sporne nekretnine Dalje, sud je ukazao da je neosnovano apelantkinjino pozivanje na ugovor o kupoprodaji od 4. decembra 2014. godine jer se tim ugovorom može dokazivati samo pravo vlasništva i zahtjev za predaju u posjed tog vlasništva. Kantonalni sud je naveo da se, u smislu odredbi člana 327. Zakona o stvarnim pravima, tužbom zbog smetanja posjeda traži da se utvrdi čin smetanja posjeda i da se naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, te da sud pruža posjedovnu zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjeda. Imajući u vidu da apelantkinja nije dokazala činjenicu da je bila u posjedu apartmana, Kantonalni sud je zaključio da je pravilna prvostepena odluka kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da je apartman stekla ugovorom o kupoprodaji od 4. decembra 2014. godine, te da je „tačkom 10. navedenog ugovora na jasan način preciziran posjed apelantkinje i način stupanja u posjed, koju činjenicu su nižestepeni sudovi svjesno zanemarili“. Apelantkinja također smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantkinjinu štetu, niti da je došlo do miješanja u apelantkinjino pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelantkinja pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Osim toga, imajući u vidu da je apelantkinja imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantkinjinim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1823/22 („Arhitektura, građevinarstvo i… | Sudska praksa | Aktio