Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2740/22 (S. H.)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2740/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2740/22, rješavajući apelaciju Semira Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Semir Hodžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 435130 22 Rev od 15. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Semir Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokat Dženita Homarac i advokat Amer Homarac iz Ilidže, podnio je 19. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 435130 22 Rev od 15. marta 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tuženog (MS & WOOD d.d. Sarajevo) o otkazu apelantovog ugovora o radu od 15. jula 2013. godine, te da se slijedom toga obaveže tuženi da apelantu uspostavi radno-pravni status, te da mu isplati naknadu plate i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme od 1. oktobra 2007. godine, da je apelantu određen pritvor 20. marta 2013. godine, te da je tuženi 12. aprila 2013. godine donio odluku o apelantovoj suspenziji. Zatim je utvrđeno da apelant, ni nakon proteka dva mjeseca od donošenja odluke o suspenziji, nije obavijestio tuženog o svom statusu, te da je tuženi 28. juna 2013. godine stavio van snage odluku o apelantovoj suspenziji i pozvao ga da se u roku od osam dana javi na posao. Nadalje je utvrđeno da se apelant nije javio na posao niti je opravdao svoj izostanak s posla u trajanju od osam dana uzastopno od 1. jula 2013. godine, te da je tuženi odlukom od 15. jula 2013. godine otkazao njegov ugovor o radu. Takođe je utvrđeno da je apelant, presudom Vrhovnog suda od 13. jula 2015. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, te da je stupio na izdržavanje kazne zatvora. U vezi s tim, Vrhovni sud je u osporenoj presudi ukazao da apelantu ugovor o radu nije otkazan zbog toga što mu je određen pritvor, već zbog toga što je neopravdano izostao sa rada duže od osam dana uzastopno. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se boravak u pritvoru ne smatra opravdanim izostankom sa rada, te da je posljedica određivanja pritvora zaposlenom nemogućnost izvršavanja obaveza iz ugovora o radu u dužem vremenskom periodu što predstavlja razlog za vanredni otkaz iz člana 88. stav (1) Zakona o radu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nisu bili ispunjeni uslovi za otkaz ugovora o radu, jer je zbog određivanja pritvora bio objektivno spriječen da dolazi na posao. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ustavnih prava, na koja se apelant pozvao, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o radu, jasno obrazložio zbog čega je prihvatio kao pravilne zaključke nižestepenih sudova o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, te da je dao jasne razloge o neosnovanosti apelantovih navoda koje je istakao u reviziji, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. U odnosu na apelantove navode a kojima ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u navedenom postupku diskriminisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić