Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2720/22 („RM-LH“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 02. 11. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2720/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 11. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. novembra 2022. godine, u predmetu broj AP-2720/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „RM-LH“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "RM- LH" d.o.o. Zenica protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 189987 22 Rsž od 6. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „RM-LH“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Advokatsko društvo Babić & Co d.o.o. Zenica, podnio je 15. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 189987 22 Rsž od 6. maja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 189987 20 Rs od 21. marta 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 21. marta 2022. godine obavezan je apelant da tužiocu (K.M.) isplati određeni novčani iznos na ime razlike plate, naknade za prekovremeni rad i doplate za usluge na terenu, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da su apelant i tužilac zaključili ugovor o radu zaposlenika u inostranstvu od 11. decembra 2018. godine, da je članom 2. navedenog ugovora određena obaveza apelanta da tužocu za vrijeme rada u inostranstvu obezbijedi smještaj i prevoz do radilišta, dok je članom 3. tog ugovora određeno da doplata za usluge na terenu iznosi 24 evra po danu. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je provedenim vještačenjem posredstvom vještaka finansijske struke utvrdio neisplaćeni iznos na ime doplate za usluge na terenu, slijedom čega je obavezao apelanta da taj iznos isplati tužiocu. Pri tome, Općinski sud je naveo da nije prihvatio dopunu nalaza i mišljenja vještaka, u kojoj je vještak iznos na ime doplate za usluge na terenu umanjio za iznos isplaćen na ime troškova ishrane i smještaja tužioca. Naime, taj sud je ukazao da vještak osim matematičkog obračuna nije mogao dati odgovor na pitanje uključuje li iznos doplate za usluge na terenu iznos troškova smještaja i ishrane. Ovo posebno zato što iz navedenog ugovora o radu ne proizlazi da se u iznos doplate za usluge na terenu uračunava iznos troškova smještaja i ishrane. Pri tome, Općinski sud je ukazao da apelant tokom postupka nije predložio da se kao dokaz izvrši uvid Pravilnik o radu, čime bi dokazao tvrdnju da je odredbama istog propisano da se iznos doplate za usluge na terenu umanjuje za iznos koji apelant plaća za prevoz i ishranu tužioca tokom rada u inostranstvu, što je bio obavezan u smislu člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Presudom Kantonalnog suda od 6. maja 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud nije pravilno cijenio dopunu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je apelant vještaku dostavio dokumentaciju koja se odnosi na sve zaposlene za koje je apelant organizovao smještaj tokom rada u inostranstvu. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da vještak, komparacijom spiskova zaposlenih sa podacima sa prezentovanih računa, nije mogao utvrditi podudarnost broja zaposlenih sa dostavljenih spiskova sa brojem lica za koja je plaćen smještaj, niti je bilo podudarnosti broja noćenja, odnosno perioda plaćenog smještaja sa periodom boravka tužioca u inostranstvu. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije dostavio vještaku relevantnu i adekvatnu dokumentaciju koja se konkretno odnosi na tužioca, zbog čega vještak nije mogao odgovoriti zahtjevu suda na način kako je to od njega traženo, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio dopunu nalaza i mišljenja navedenog vještaka.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je tužiocu isplatio višak po osnovu dodatka za usluge na terenu, u koji iznos se uračunavaju troškovi ishrane i smještaja zaposlenog, a što je dokazano dopunom nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Takođe, apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP-3758/15 od 3. februara 2016. godine, te ističe da postoji pravna nesigurnost budući da osporene odluke nisu u skladu sa zauzetim stavom u pogledu terenskog dodatka u toj odluci.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ustavnih prava, na koja se apelant pozvao, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud dao jasne razloge zašto nije prihvatio dopunu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, o čemu se detaljno izjasnio i drugostepeni sud, tako da apelantovi navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-3758/15 od 3. februara 2016. godine, imajući u vidu da Ustavni sud u navedenoj odluci nije meritorno ispitivao odluke redovnih sudova, niti je „zauzeo stav“ povodom spornog pitanja, već je podnesene apelacije odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
9. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je navedeno pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da ga Ustavni sud posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao odluci.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić