Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1850/22 (Javno preduzeće „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, podružnica „Elektrodistribucija“ Sarajevo)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1850/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1850/22, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, podružnica „Elektrodistribucija“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, podružnica „Elektrodistribucija“ Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 028797 20 Uvp od 3. februara 2022.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno preduzeće „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, podružnica „Elektrodistribucija“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), podnijela je 24. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 028797 20 Uvp od 3. februara 2022. godine.

2. Rješenjem Federalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) od 9. marta 2017. godine apelantkinji, kao pravnom licu, i H. T., kao direktoru apelantkinje, naloženo je da saglasno odredbama Zakona o radu otklone nedostatke u regulisanju radnopravnog statusa M. Dž, koji se odnose na otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme M. Dž. za obavljanje poslova na radnom mjestu Rukovodilac službe obračunskih mjerenja, uz istovremenu ponudu ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima za obavljanje poslova na radnom mjestu Elektromonter u sektoru za održavanje mreža i postrojenja. Rješenjem Federalnog ministarstva rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 7. aprila 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.

3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 028797 17 U od 28. septembra 2020. godine odbijena je apelantkinjina tužba podnesena radi poništenja rješenja Ministarstva od 7. aprila 2017. godine.

4. Odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 028797 20 Uvp od 3. februara 2022. godine odbio apelantkinjin zahtjev.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je 15. februara 2017. godine, povodom predstavke M. Dž, kod apelantkinje izvršen inspekcijski nadzor iz oblasti rada i radnih odnosa, te da iz zapisnika sačinjenog tom prilikom proizlazi da je M. Dž. zaposlen kod apelantkinje od 2000. godine, te da je od 1. januara 2015. godine, na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 31. decembra 2014. godine, kod apelantkinje obavljao poslove na radnom mjestu Rukovodilac službe obračunskih mjerenja,. Nadalje je utvrđeno da iz navedenog zapisnika proizlazi da je direktor apelantkinje 27. januara 2017. godine, donio odluku o otkazu navedenog ugovora o radu sa ponudom novog ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima za obavljanje poslova na radnom mjestu Elektromonter u sektoru za održavanje mreža i postrojenja koji je M. Dž. potpisao i kojim je ugovoreno da će obavljati poslove tog radnog mjesta počev od 1. januara 2017. godine.

6. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 178. stav (1) Zakona o radu propisano da su poslodavci dužni da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu navedenog zakona (odnosno, u konkretnom slučaju, u roku od tri mjeseca od dana usklađivanja Pravilnika o radu apelantkinje sa Zakonom o radu) ponude radniku zaključivanje novog ugovora o radu ukoliko raniji nije u skladu sa odredbama tog zakona. Vrhovni sud je dalje ukazao da naprijed navedeno usklađivanje, shodno odredbama člana 177. stav (3) Zakonu o radu, ne može biti nepovoljnije u pogledu uslova pod kojima je radni odnos zasnovan, dok je odredbama člana 104. st. (1) i (2) Zakona o radu, koje se primjenjuju i u konkretnom slučaju na osnovu člana 107. stav (1) istog zakona, propisano da se otkaz daje u pisanoj formi i da je poslodavac obavezan da u pisanoj formi obrazloži otkaz. Također, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 23. Zakona o vijeću zaposlenika propisano da se poslodavac prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika obavezno konsultuje sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o planu zapošljavanja, premještaju i otkazu, dok je odredbama člana 25. istog zakona propisano da je ništava odluka poslodavca koja je donesena suprotno odredbama tog zakona o obavezi konsultovanja sa vijećem zaposlenika.

7. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je naveo da je jasno da se u konkretnom slučaju postupak otkaza ugovora o radu M. Dž. nije mogao provesti kao usklađivanje ugovora o radu sa odredbama Zakona o radu kako je to apelantkinja obrazložila u odluci od 27. januara 2017. godine, jer je nesporno utvrđeno da je ugovor o radu koji je ponuđen M. Dž. za njega nepovoljniji, kako u pogledu stručne spreme, tako i u pogledu osnovice za obračun plate. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sud i organi uprave ukazali da posebni uslovi za obavljanje poslova nekog radnog mjesta nisu uređeni Zakonom o radu, već opštim aktima poslodavca, pa apelantkinja nije mogla, pozivajući se na obavezno usklađivanje sa odredbama Zakona o radu, otkazati ugovor o radu i ponuditi novi , na način na koji je to učinila u konkretnom slučaju. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da se apelantkinja nije konsultovala sa sindikatom u funkciji vijeća zaposlenika, u smislu navedenih odredaba Zakona o vijeću zaposlenika. Vrhovni sud je zaključio da je, imajući navedeno u vidu, pravilno apelantkinji naloženo da saglasno relevantnim odredbama Zakona o radu otkloni navedene nedostatke pri čemu je posebno istakao da inspektor rada u konkretnom slučaju nije ni bio nadležan da ispituje ispunjavanje uslova za obavljanje određenih poslova i radnih zadataka iz zaključenih ugovora o radu, niti da ispituje pravilnost i zakonitost tih ugovora, što je zapravo suština navoda apelantkinjinog zahtjeva za preispitivanje, jer takvi prigovori mogu biti predmet ocjene samo u radnom, a ne u upravnom sporu.

8. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, navodi da u konkretnom slučaju M. Dž. nije ispunjavao uslove za obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta Rukovodilac službe (obračunskih mjerenja), zbog čega osporava pravilnost i zakonitost otkazanog ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojim je apelant raspoređen na poslove navedenog radnog mjesta. Smatra da je zaključivanje takvog ugovora o radu „izvršeno usljed jasnih inkriminacija o opravdanoj sumnji postojanja krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlašćenja“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na pravni status apelantkinje, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na pravično suđenje isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi i organi uprave primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (ibid, AP 992/15), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelacionim navodima (u pogledu zakonitosti otkazanog ugovora o radu), te dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o radu i Zakona o vijeću uposlenika, dao jasne razloge za svoj zaključak da je pravilno apelantkinji naloženo da saglasno relevantnim odredbama Zakona o radu otkloni nedostatke na koje je ukazano u prvostepenom rješenju, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija prava na pravično suđenje na apelantkinjinu štetu, niti da je došlo do miješanja u njeno pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelantkinja pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1850/22 (Javno preduzeće „Elektroprivreda… | Sudska praksa | Aktio